Da su godine ponekad doista samo brojka, dokazuje primjer Franje Ljubića, vitalnog 90-godišnjaka iz Belog Manastira koji je na svoj rođendan odlučio produžiti vozačku dozvolu. Iako automobil nema, a za prijevoz koristi 70 godina star bicikl, Franjo je uspješno prošao liječnički pregled i dobio dozvolu na još dvije godine – zlu ne trebalo, kako kaže za Glas Slavonije.
Dozvola za svaki slučaj
Franjo je Glasu Slavonije, na sam dan svog 90. rođendana, ispričao kako je tekao postupak. “Vozačka mi istječe baš na današnji dan. Nakon uspješno obavljenog liječničkog pregleda u Osijeku, otišao sam u policiju i dobio privremenu vozačku. Ovih dana otići ću po pravu, najnoviju”, pričao je Franjo, pokazujući pritom cijelu zbirku svojih dosadašnjih vozačkih dozvola, od onih s oznakom bivše države do najnovijih hrvatskih izdanja.
Život za volanom
Franjo je rođen 1936. godine na polju pokraj Belog Manastira, kao sin doseljenika iz Slovenije. Prisjeća se školskih dana kada bilježnica nije bilo. “U razredu nas je bilo od 7 do 17 godina”, kaže. Nakon osnovne škole izučio je za automehaničara, a kasnije se prekvalificirao za vozača i poljomehaničara. U Osijeku je 1963. završio dvogodišnju višu prometnu školu. “Htio sam krenuti u poljoprivredne vode, ali nije bilo stipendije. Belje mi je platilo višu prometnu i tako je sve počelo”, objašnjava.
Njegov radni vijek bio je ispunjen putovanjima. “Vozio sam sve, od rukovodećeg kadra osobnim automobilima preko kamiona do autobusa. Obišao sam cijelu bivšu državu, ali i veći dio Europe. Autobusom sam vozio beljske radnike na more i skijanje, ekskurzije, turiste, nogometaše, mladež, umirovljenike, glumce i tko zna koga sve ne”, prisjetio se.
Osim cestovnih vozila, upravljao je traktorima, viličarima i radnim strojevima, a ima i jednu posebnu uspomenu. “Jednom sam u tvorničkom krugu ušao i u lokomotivu. Bila je nedjelja, ostavili su je pod parom. Ranije sam gledao kako to rade strojovođe i znao neke stvari. Nabio sam paru i krenuo po krugu. Šefovi za to ne znaju”, povjerio nam se šaptom.
Aktivan i u desetom desetljeću
U mirovinu je otišao 1997. godine. Dugo je njegovao bolesnu suprugu, a danas se, kako kaže, bavi poljoprivredom. U svom dvorištu, čiji travnjak izgleda besprijekorno, posadio je mali voćnjak, uzgaja povrće i nekoliko desetaka trsova vinove loze.
Zdravlje ga odlično služi, rijetko posjećuje liječnika, a nedavno je odlučio “pod stare dane” napraviti nove zube. Na pitanje bi li i danas mogao voziti do Jadrana, spremno odgovara potvrdno, ali uz dozu realnosti. “Vidim odlično, čitam bez naočala, nisam bolestan. No, za takav put potrebno je mnogo kondicije”, iskusno zaključuje.
Franjo kaže da ne poznaje nijednog vršnjaka koji je bio vozač, a i prijatelja je s godinama sve manje. Za svakodnevne potrebe koristi bicikl star 70 godina. Automobil, kaže, nema iz praktičnog razloga. “Automobil nemam jer nemam garažu”, govori u polušali. Ipak, vozačku je dozvolu produžio jer, kako kaže, nikad se ne zna kada bi mu mogla zatrebati.
Izvor: Index
