Stotine poslovnih prostora bile su dovoljan razlog da Trgovina Borac bude na meti i prije pljačkaške privatizacije koju su osmislili i realizovala politička SDA i HDZ BiH. Za ovu firmu je to počelo 1999, prodajom prvih objekata koje je posjedovala, a za koje postoji evidencija u tzv. pasivnom podbilansu.
Od firme koja je nekada brojala više od 1600 radnika i posjedovala oko 350 objekata diljem bivše SFR,J danas nema ni traga. Ništa što bi se moglo fotografisati kao ilustracija postojanja Trgovine Borac Travnik…
„Iz Registra emitenata briše se izdavatelj Otvoreno dioničko društvo Trgovina „BORAC“ Travnik;“ objavila je aprila ove godine Komisija za vrijednosne papire FBiH.
Uporedo je dva mjeseca ranije objavljena registracija nove firme, „Trgovina Borac 23“, za djelatnosti „Iznajmljivanje i upravljanje vlastitim nekretninama“.
U upravi isti akteri kao i prije dvadeset godina, kada počinje otimačina imovine „na veliko i malo“, Fehim Bojić i Mijo Marušić. Ne treba zaboraviti i trećeg aktera iz tog perioda, Nijaza Đulabića koji je kao predsjednik Nadzornog odbora sa navedenim dvojcem aktivni sudionik nezakonitih postupaka.
NIJE SVE U NOVCU, NEŠTO JE I U NEKRETNINAMA
Stotine poslovnih prostora bile su dovoljan razlog da Trgovina Borac bude na meti i prije pljačkaške privatizacije koju su osmislili i realizovali SDA i HDZ BiH. Za ovu firmu je to počelo 1999. godine, prodajom prvih objekata koje je posjedovala, a za koje postoji evidencija u tzv pasivnom podbilansu.
“Mi, predstavnici radnika i dioničara, već mjesecima obijamo pragove raznih općinskih, kantonalnih, federalnih i državnih institucija, pišemo policiji, sudovima, tužilaštvima, političarima, klubovima poslanika u parlamentima, OHR-u, medijima i obavještavamo o kriminalu i pljački naše imovine. U preduzeću koje je do rata imalo 1650 zaposlenih, trenutno radi dvadesetak ljudi i dva nezamjenjiva direktora koji su do sada rasprodali, poklonili ili stavili pod hipoteku najmanje sto od 355 poslovnih prostora.”
Tako su 2003. godine pisali radnici ove firme, dajući niz dodatnih detalja u iskazu za „Slobodnu Bosnu“.
Direktori Bojić i Marušić tada su negirali navode radnika. Potom više od hiljadu malih dioničara, koji su dionice stekli po tzv „Markovićevoj privatizaciji“ pokušavaju i sa prijavom protiv Federacije BiH tadašnjem Domu za ljudska prava BiH. Uzalud.
GDJE NESTADOŠE LJUDI?
To što su radnici kao mali dioničari imali više od 50% vlasništva nije im pomoglo u slijedu dešavanja. Ostajali su bez radnih mjesta i bili su prinuđeni prodavati dionice ispod cijene za puko preživljavanje. Sve se odvijalo „na crno“, bez traga o prodavcu i naročito kupcu.
Ti kupci su procjenili da je 2004. došlo vrijeme za preuzimanje firme i svih vrijednosti koje ima. Sazvana je Prva osnivačka skupština dioničara, koja je najvažnije sporna tačka za sve što slijedi. Ispostaviće se da je „nestalo“ više od hiljadu dioničara čiji je glas mogao biti presudan u izboru rukovodstva i samim tim i daljnjem poslovanju. Opravdanje je bilo da ih ne mogu pronaći!?
Nijaz Đulabić biva izabran za predsjednika Nadzornog odbora, direktor je Fehim Bojić, a Mijo Marušić postaje finansijski direktor. U Odbor za reviziju ulazi Hasan Ćelam, koji te godine postaje čelnik Komisije za vrijednosne papire i čija će uloga biti izuzetna važna za (ne)zakonitosti u poslovanju Trgovine Borac Travnik.
Od tada. pa godinama poslije. redovno se održavaju sjednice Skupštine iako radnici kao mali dioničari pokreću sudske sporove tražeći poništenje odluka njenog nelegalnog rada. Uzalud je i federalna Agencija za privtizaciju tražila da se usklade spiskovi dioničara, bez čega nije bio moguć upis u Registar vrijednosnih papira. Tadašnji direktor Miroslav Džidić bio je dosljedan i nije dozvoljavao upis „Trgovine Borac“ u registar.
Tada na scenu stupa Ćelam. Džidić biva smijenjen, dolazi Marina Orlando, i kako priliči SDA-HDZ kadrovima, uspostavljaju dobru saradnju i Trgovina Borac biva upisana u Registar. Tako je ozakonjena sva dotadašnja pljačka.
KOJA PLJAČKA?
Kome i za koliko novca je uprava rasprodala poslovne prostore i objekte u vlasništvu Trgovine Borac nepoznanica je. Desetine miliona su bile u opticaju, možda su i još. Ono što je poznato jeste da je firma sa početnih 37 miliona kapitala “pala” na 10 miliona.
Da su htjeli, a nisu, tužioci Tužilaštva Srednjobosanskog kantona mogli su samo na ovom slučaju ispuniti barem trogodišnju normu. Mogli su provjeriti barem onu imovinu po dostupnim listama, ako već Direkcija za pasivni podbilans nije voljna da ih javno predoči.
Žurnal je razgovarao sa nekoliko bivših radnika i dioničara, ali niko nije želio javno pričati. Pojedini kažu da su se umorili od traženja pravde, dok ima i drugih razloga. Kontaktirana je i uprava “Trgovine Borac”, sada “Trgovine Borac 23”. Direktor Fehim Bojić je bio na bolovanju, a sekretarica je potvrdila da je zahtjev za razgovor i naš kontakt proslijeđen izvršnom direktoru Miji Marušiću. Uzalud smo čekali dvije radne sedmice, uzvratnog kontakta nije bilo.
„Bojimo se tih ljudi koji stoje iza svega“, reći će neki od njih.
Treba podsjetiti da su prostori „Trgovine Borac“, oni u Republici Srpskoj, naročito Banja Luci bili predmetom žestokih političkih obračuna, u kojima je ulogu „arbitra“ imao Milorad Dodik. Spor između tajkuna za vlasništvo nad tom imovinom imao je turbuletna dešavanja, da je čak i tadašnji sudija Ustavnog suda Krstan Simić zbog toga ostao bez te pozicije.
Bez pozicije je ostao i Hasan Ćelam, istina zbog sasvim druge priče, o kojoj je Žurnal pisao mnogo prije je sarajevsko tužilaštvo pokrenulo istragu.
Ako ćemo biti realni, Ćelam je tek manja figura u odnosu na druge aktere koji su enormno profitirali rasprodajom još travničke firme. Sličnu sudbinu dijelili su i zaposlenici krovne firme „Konfekcija Borac“. Firmu koja je 2003. godine vrijedila 35 miliona maraka i zapošljavala 2300 radnika kupio je u međuvremenu preminuli direktor Mehmed Čorhodžić sa ortačkom grupom, uglavnom kadrova SDA. Cijena 67 posto kapitala Borca bila je dvije marke!
Nalazima Finansijske policije utvrđeno je da dio imovine prijeratnog Borca sa prostora bivše Jugoslavije nije prikazan u aktivnom ni u pasivnom podbilansu. Nema odgovora ko je i za koliko prodao 25 hiljada m2 zemljišta prostora i četiri poslovna prostora u Splitu, odmaralište i zemljište u Trogiru, pet stanova u Zagrebu, 24 poslovna prostora u Srbiji. Ništa manje sporna nije ni prodaja imovine Borca u BiH, poput hotela na Babanovcu ili hotela Lipa u Travniku, a milionima maraka od prodaje, zvanično nema traga.
U konačnici, potvrdilo se još jednom da nema veće sloge nego što je to u SBK između SDA i HDZ-a, naročito kada treba „očerupati“ državnu imovinu. Prisjetimo se i primjera tvornice Bratstvo Novi Travnik. Tokom rata u Bosni i Hercegovini grad se dijeli na bošnjački i hrvatski dio. Istu sudbinu doživjet će i fabrika. Nakon početka privatizacije bivši direktori postaju vlasnici nekretnina, a od nekadašnjeg industrijskog giganta ostale su uglavnom napuštene i opljačkane hale.
I u ovom slučaju najvažnije je bilo zaštiti sve aktere od krivične odgovornosti. Posljedice te grabeži osjećaju samo bivši radnici. Ni Trgovina Borac više ne postoji. Zato tužioci, mirno spavajte…
Izvor: zurnal.info
