ASIM MUJKIĆ: Dejavu u „ćacilendu“

Dobro je vratiti otetu zastavu, himnu, gradove i trgove, dobro je vratiti narodu važne identitetske markere iz ruku uzurpatora, ali neke druge elemente, osobito simboliku kojom se artikulira radikalski nacionalizam, četništvo koje je u proteklih stotinu godina za sobom ostavilo samo krvavi trag po bivšoj Jugoslaviji da bi se vratilo kući na plato između skupštine i predsjedništva, najbolje je odbaciti tamo gdje im je mjesto – na ropotarnicu historije, da se više nikada ne vrate

Foto: Fuad Fočo/Valter

Ono što se u „ćacilendu“ to veče stvarno postiglo bilo je suočavanje s istinom, s Vućićevim režimom ogoljenim do kosti u liku nehumanih pretorijanaca koji se šegače s nevinim žrtvama u Novom Sadu, baš kao onomad u Bosni

———————————————————————————————————————————-

Namjera mi je bila pisati o nečemu drugom – o dostojanstvenom komemorativnom skupu povodom godišnjice pada nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu i uporediti je s gotovo prešućenom, medijski gotovo nikako popraćenom komemoracijom povodom godišnjice tragedije u Donjoj Jablanici.

Htio sam razviti tezu o upornim pokušajima „naturaliziranja“ obje nesreće od strane vladajućih struktura, da se prikažu kao „božije davanje“, „prirodna nesreća“ (Vučić: „cijelu stanicu smo obnovili, ali eto samo taj dio nismo“), koja ustvari pokazuje koliko su životi građana i u Srbiji i BiH jeftini. I ne samo to. Sa svakim danom u kojem se ne hapse i procesuiraju vinovnici nesreće, poginuli i u Donjoj Jablanici i u Novom Sadu se svaki put iznova ubijaju, a preživjelim se svaki put iznova gura prst u oko.

One prazne stolice na jablaničkoj komemoraciji koje nisu popunili političari kojima je bilo „neprijatno“ da dođu i preživjelima pogledaju u oči, uklapaju se u onaj zatvoreni parastos za privilegirane kojima je već godinu dana „neprijatno“ da dobace do Novog Sada i obrate se rodbini ubijenih. Ako vam je neprijatno zašto se onda bavite politikom?

Riječ neprijatno u politici može da znači samo dvije stvari: neprijatno mi je, dakle, dajem ostavku, ne mogu obavljati ovu funkciju, ili, neprijatno mi je, idem otvoreno porazgovarati s ljudima da tu neprijatnost prevaziđemo, ma kako taj razgovor bio „neprijatan“. Nema treće, odnosno, ima je u BiH i u Srbiji, gdje je neprijatno drugo ime za „zaboli me“.

Ali, ovaj put, barem kada je novosadska tragedija u pitanju, ona poslovična strategija moćnika koja računa na zaborav građana, pritisnutih svakodnevnom egzistencijalnom brigom i novim medijsko-propagadnim pričama o opasnostima koje vrebaju srpstvo sa svih strana, koja računa na „zamor materijala“, nije urodila plodom. Naprotiv. Otpor je uhvatio korijena u narodu, razgranao se, prešavši sa studentskih i nekih strukovnih plenuma na zborove građana. Pješačenjima do najzabačenijih mjesta u zemlji i razgovaranjem s običnim ljudima počelo se s oblikovanjem jednog novog, drugačijeg političkog naroda. Uključenjem građana u politiku, što jeste demokratski ideal, stvaraju se pretpostavke za pojavu nove vrste kolektivne svijesti koja bi mogla artikulirati konačni cilj i način organizacije dalje borbe.

ASIM MUJKIĆ: Nadstrešnica – najskuplja riječ u Srbiji

Istvoremeno, dok pluralizacija političkog života otvara nove perspektive, stvara povoljan ambijent za nove ideje, obrnuto proporcionalno se umanjuje manevarski prostor za vođu. To treba da bude važna lekcija za svaku strategiju otpora u BiH.

Već od ljeta primijetan je sve akutniji nedostatak mašte u izmišljanju novih neprijatelja i teorija zavjere koje poprimaju oblik sve bezočnije laži – kao recimo ona o terorističkoj diverziji anonimnog počinitelja s implikacijama upletenosti studenata, ustaša, opozicije. Paralelno s presušivanjem Vučićevog blagoglagoljanja o zlatnom dobu, prosperitetu, najjačem trendu razvoja Srbije, raste i pritisak EU, a čini se da zahlađuje i odnos s Putinom. Zato ga je posebno pogodilo Dodikovo zaobilaženje u sklapanju deala s Amerikancima. Prvo je postao nenadležan, a sada je sve više nevažan.

Na raspolaganju mu ostaje još samo gola sila – vidimo da je upotrebljava sve žešće od avgusta – i resetovanje na fabrička podešavanja izvornog radikalskog nacionalizma koji sa silom i silništvom ide pod ruku. To je taj kut u koji je sabijen i gdje će pokazati svoje pravo lice.

Na to se nije dugo čekalo.

Odmah nakon novosadske komemoracije, Dijana Hrka, majka jedne od žrtvi novosadske tragedije, došla je u Beograd pred republičku Skupštinu gdje se nalazi i notorni „ćacilend“ i otpočela štrajk glađu. Kako su se oko nje počeli u znak podrške okupljati građani i studenti, na suprotnoj strani počeli su se mobilizirati Vučićevi huligani koji su otpočeli sa svojim zlikovačkim, neljudskim performansom.

Mi koji pamtimo devedesete, imali smo priliku na ulici, ovih dana pred Skupštinom Srbije gledati naročito sažeto uprizorenje, reprizu jednog radikalsko-nacionalističkog igrokaza, pira, čije elemente prepoznajemo iz ranih devedesetih, u osvit rata, ali i do današnjeg dana, recimo uz svaku komemoraciju žrtvama srebreničkog genocida.

Istina, neprijatelj je ovaj put neko drugi – ustaški studenti, građani strani plaćenici i jedna majka, ah da i oni „hamasovci“ iz Sandžaka. Svi elementi neljudskosti i onda, 1992. godine, i danas su tu: glasna ultranacionalistička, šovinistička muzika koja soli rane rodbini novosadskih žrtava kao i majkama Srebrenice, raspojasano ponašanje na teritoriji koju su okupirali bilo u Bosni bilo pred Skupštinom Srbije, namjesto Milijane Baletić ili Riste Đoge danas je tu Dragan J. Vučićević sa istim odvratnim vokabularom i repertoarom laži i hiperproizvodnjom mržnje.

Vučićeva pretorijanska garda i medijska mašinerija poduzima sve da dehumanizira svoje neprijatelje, baš kao i njihovi prethodnici iz ratova u Hrvatskoj i Bosni. Prijeti klanjem i onda i sad.

Ako se sjetimo ljetošnje slike uniformisanih pretorijanaca s cijevima uperenim u leđa mladića, studenata okrenutih zidu, lako je prepoznati škorpionski rukopis iz ljeta 1995. Čak sastav te garde osigurava zlikovački kontinuitet, jer izuzev ćacijevskog podmlatka, tu su isti oni vinovnici iz prošlosti, pripadnici zloglasne JSO, ubica premijera Đinđića, vjetar u leđa daju im vojvoda Šešelj i Bokan, a evo tu je iZak, četnik vojvode Aleksića koji se iživljavao nad stanovnicima Sarajeva pod opsadom, koji prijeti građanima i studentima koji su došli podržati Hrku, onim što jedino zna raditi – klanjem.

Majci koja je, skrhana bolom zbog gubitka svoga sina, koja se odlučila na krajnju, radikalnu mjeru štrajka glađu dok se ne procesuiraju oni odgovorni za smrt nevinih, Zak i njegova bolesna družina uzvraćaju radikalno, pjesmom Pošla majka sina da potraži, u izvedbi Baje Malog Knindže.

Okupljeni građani i studenti mogli su kroz gnušanje jasno da opipaju tu granicu koja odvaja ljudskost od neljudskosti i koja se više ne može preći; mogli su da uvide da se s radikalsko-nacionalističkom klikom ne može imati nijedna zajednička premisa, nikakva empatijska veza.

ASIM MUJKIĆ: El Chapo iz našeg komšiluka

Ono što se u „ćacilendu“ to veče stvarno postiglo bilo je suočavanje s istinom, odnosno s Vućićevim režimom, ogoljenim do kosti u liku svojih nehumanih pretorijanaca koji se šegače s nevinim žrtvama u Novom Sadu, baš kao onomad u Bosni.

Upravo u jednom ogledalu dostojanstvenog bola majke Dijane, oni su se prikazali u svom pravom neljudskom liku. Kakvog tu dijaloga može biti, s kim, poslije ovakvog sadističkog pira? Radikalski nacionalizam – zajednički imenitelj patnji svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije istjeran je dostojanstvenim držanjem Dijane Hrka na površinu u svojoj zlikovačkoj suštini.

Time je po prvi put u dosadašnjoj borbi studenata i građana otvoren na jasan način ideološki jaz koji je do sada bio često mutan i razliven.

Dobro je vratiti otetu zastavu, himnu, gradove i trgove, dobro je vratiti narodu važne identitetske markere iz ruku uzurpatora, ali neke druge elemente, osobito simboliku kojom se artikulira radikalski nacionalizam, četništvo koje je u proteklih stotinu godina za sobom ostavilo samo krvavi trag po bivšoj Jugoslaviji da bi se vratilo kući na plato između skupštine i predsjedništva, najbolje je odbaciti tamo gdje im je mjesto – na ropotarnicu historije, da se više nikada ne vrate.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Pročitajte još: 

NAKON PRIČE VALTERA: Tužilaštvo će istražiti odgovornost Stanivukovića u dodjeli posla za gradnju “Kuće predah”

VALTER OTKRIVA: Tužilaštvo KS istražuje desetine nezakonitih zapošljavanja iz mandata Benjamine Karić

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE

Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Prof dr. Asim MUJKIĆ

Asim Mujkić je univerzitetski profesor, sociolog i filozof. Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH. Autor je više od 80 naučnih i stručnih radova.

Prof dr. Asim MUJKIĆ

Asim Mujkić je univerzitetski profesor, sociolog i filozof. Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH. Autor je više od 80 naučnih i stručnih radova.