ASIM MUJKIĆ: I građani i narodi, ili – ni građani ni narodi

Građani ili narodi

————————————-

Ne toliko sama nedavna presuda Kovačević vs BiH koliko njene brojne interpretacije u domaćoj javnosti aktueliziraju neka temeljna pitanja pravnog i političkog ustrojstva BiH. U stvari ne toliko sama formulacija presude koliko brojne njezine interpretacije u domaćoj javnosti iznova aktueliziraju staro pitanje: BiH država građana ili naroda, ili, nositelji suvereniteta u BiH su građani ili narodi?

Tako smo u reakcijama na strasburški pravorijek mogli čuti da je presuda potvrda da su u BiH konstitutivni narodi, a ne neki građani, subjekti suvereniteta. Stari refreni koji politički induciranom inverzijom po kojoj je građanin apstraktan a narod konkretan subjekt već više od tri decenije održavaju postojeći etnonacionalistički režim u životu sa svim hijerarhijama i privilegijama.

Ako, dakle, krenemo od pretpostavke da su konstitutivni narodi a ne građani BiH nositelji suvereniteta, iz toga onda neizbježno slijedi da je „građansko“ ili „liberalno-demokratsko“ uređenje države neprimjereno za državu kakva je BiH.

No, ono što se na već na prvi pogled vidi je sljedeće: Reći da je konstitutivni narod a ne građanin nositelj suvereniteta države, dakle temeljni politički subjekt, kontradiktorno je iz više razloga.

Najprije, u savremenom demokratskom društvu politički kolektivni identitet je nešto neizostavno izvedeno iz individualnoga na temelju „saglasnosti“ ili „pristanka“ individuuma. Mi možemo biti rođeni i odgajani u etničkom ozračju, roditelji nam mogu biti „čisti“ pripadnici ovoga ili onog etničkog kolektiva, ali kada je u pitanju javno i političko djelovanje, tek našim individualnim oficijelnim pristankom i zvaničnim opredjeljenjem, recimo izjašnjavanjem prilikom popisa stanovništva ili prilikom sastavljanja izborne liste, zapošljavanja i slično, za naročiti kolektivni identitet naša kolektivna pripadnost ima smisla, postaje javna, pa ako se hoće – i politička činjenica.

To odsustvo, odnosno nelegitimnost svakog „predodređivanja“ individuuma bez njegove ili njene saglasnosti je naslijeđe modernog građanskog poretka.

To zorno demonstrira i sam slučaj Slavena Kovačevića koji se, kako se čuje u nekim interpretacijama i medijskim izvještajima koje on demantira, izjašnjavao jednom kao Hrvat, a drugi put kao pripadnik „ostalih“. U svim tim identitetskim „šetanjima“ vidimo jedino to da je individualni građanin nesporni nositelj svakog kolektivnog identiteta na koji on bilo iz svoga najdubljeg uvjerenja, bilo iz svoga najdubljeg trenutačnog interesa, pristaje, deklarira se.

Pa ko je tu „subjekt“?  

Dakle, jasno je da je kolektivni identitet izuzetno važan za individualni identitet – ne živimo svoj svakodnevni život bez raznih afilijacija koje tom životu daju naročitu „boju“, smisao – ali, u konačnici, barem iz perspektive političkog legitimiteta, individuum je taj koji na kraju prihvaća, odnosno napušta ovaj ili onaj kolektivni identitet, preuzima drugi, itd. Narodnost, etnički identitet je, naravno, uvijek stvar kulturnog nasljeđa, društvenog uslovljavanja proisteklog iz mehanizma prilagođavanja i preživljavanja, a ponajmanje stvar puke individualne odluke, ali iz perspektive modernog političkog djelovanja i organiziranja – teorija društvenog ugovora – individuum je taj koji nosi ili kroz naročitu, općeprihvaćenu proceduru „delegira“ breme političkog subjektiviteta.

Dakle, takozvano „legitimno predstavljanje“ kolektiviteta počiva na legitimnom predstavništvu građanina i ono počiva na slobodi individuuma, građanina da se izjasni ovako ili onako, a ta sloboda bila bi nemoguća da istovremeno nije i sloboda da individuum više ne bude ono, nego je sada ovo, odnosno sloboda opredjeljenja počiva na slobodi napuštanja, inače je opredjeljivanje nelegitimno.

ASIM MUJKIĆ: El Chapo iz našeg komšiluka

Kakva god mi naknadna učitavanja, a pogotovo moraliziranja u takav slijed opredjeljivanja individualnog građanina ubacivali, samo ćemo naići na potvrdu aksioma savremene demokratske političke zajednice po kojem je individuum nesporni nositelj svakog mogućeg kolektivnog identitetana koji on iz svog najdubljeg uvjerenja ili iz svog najdubljeg trenutačnog interesa, svejedno, pristaje.

Sada dolazimo do sljedećeg pitanja – kako na nečemu što ovisi od individualnog opredjeljenja, na kraju volje individuuma, dakle kako nešto arbitrarno i slučajno može, izuzev u političkoj akrobatici domaćih nacionalističkih snaga, postati relevantnim političkim subjektom? Naravno da ne može, jer je to istovremeno iracionalno i u savremenim uslovima politički nelegitimno.

Željeno grupno predstavljanje da bi uopće bilo legitimno mora biti provučeno kroz „građanski“ princip. Taj problem, bilo da je riječ o klasnom rasnom, ili etničkom političkom grupiranju, obično se rješava tzv. gerrymanderingom – manipuliranjem granicama obično izbornog tijela s ciljem favorizacije željene grupe.

Dakle, kroz manipulativno teritorijaliziranje koje ide u prilog željenoj većini stvaraju se uslovi za najnormalniji, vrlo građanski politički postupak glasanja po principu jedan čovjek-jedan glas. Ovo pitanje istjeruje na površinu svu lažnost etnonacionalističkih politika i napadno zgražanje od građanske države.

Druga reakcija ide u „pomirljivjem“ pravcu, pa kaže da je neko građansko, liberalno-demokratsko uređenje ove zemlje naprosto neprimjereno, da je protivno njezinoj „pluralnoj“ naravi.

Što sačinjava pluralnost BiH prema Dejtonskom ustavu i ko je tu nositelj suvereniteta?

U Preambuli Ustava piše: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani BiH ovim utvrđuju ustav Bosne i Hercegovine.“

Političko tijelo BiH ovim je utvrđeno da čine konstitutivni narodi zajedno s ostalima – s tim što u engleskom originalu riječ ostali napisana je velikim početnim slovom, što znači da čine distinktnu društvenu grupu. Onda se nastavlja sa zarezom iza kojega piše „i građani BiH“. Dakle, ne piše „Bošnjaci, Hrvati i Srbi (zajedno s ostalima), građani BiH“ u kojem slučaju bi terminom „građani“ objašnjavali politički status pripadnika ovih nabrojanih grupa, nego je stavljen zarez, pa onda u dodatku „i građani BiH“.

Šta sad znači to „građani“?

Ono što se iz „aviona vidi“ čak ako i čitamo u kolektivističkom ključu Preambulu, to je da nositelji političkog subjektiviteta nisu i ne mogu biti samo konstitutivni narodi. Ako neko želi naglasiti subjekt suvereniteta u vidu partikularnih kolektiviteta, onda mora da kaže da su to konstitutivni narodi „zajedno s ostalima“, i građani BiH. Tako nam kaže, kako to ovdje neki često naglašavaju, „izvorni Dejton“.

Dakle, i prije nego uđemo u raspravu o građanskoj državi i njezinom političkom subjektu, već na nivou narodnih i društvenih kolektiviteta imamo problem, jer u dnevno-političke svrhe ignorira se redovno sve što nadilazi „tri konstitutivna naroda“ čime se, u biti, krši Dejton.

Brojni autori naglašavaju značaj kolektivnog identiteta, odnosno kulture za pojedinca jer mu ona, kako recimo piše Will Kymlicka „služi kao neka vrsta sidra za vlastitu samoidentifikaciju i osigurava sigurno pripadanje bez naročitog napora“. Ovaj grupno-kulturni element, historijski, odigrao je svoju ulogu u emancipatorskim projektima širom svijeta, osobito u antikolonijalnim oslobodilačkim ratovima. Uostalom i naša NOB imala je primarno grupno-emancipatorsku funkciju kao „borba za slobodu naroda“.

Međutim, u slučaju BiH govorimo o drugačijoj vrsti problema. Naime, šta se dešava po pitanju političke slobode kada ova uloga kolektivnog identiteta postane „zakonskom obavezom“, ili kada postane propisana, kada se institucionalizira u ustavu i izbornim zakonima; na kraju, kada rezultira korjenitom transformacijom od one izvorne emancipatorske uloge u samoodređenju individuuma ka obliku predodređenja života individuuma?

Tada ona gubi emancipatorsku dimenziju i postaje mehanizmom ugnjetavanja. Tada na površinu isplivava sva lažnost insistiranja na dominaciji „kolektivnog“ principa, jer jednom kada konstitutivnost pretočimo u teritorijalni entitet s dominantnom etničkom većinom, odjednom „građanski princip“ ne samo da prestaje biti upitan, nego se čak podrazumijeva i postaje vladajući princip.

I upravo na tom mjestu dolazi do problema – pričom o navodnoj neprimjerenosti i nelegitimnosti građanskog prekriva se nelegitimnost druge vrste koja bi tregala da omogući političku legitimnost građanskom principu u etnički većinskom prostoru entiteta, a ta nelegitimnost se zove „ilegalna upotreba sile“, ratni zločin, kako je već navedeno u dokumentima Haškog tribunala.  

—————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Pročitajte još: 

NOVA SPORNA PRESUDA, PRIJAVITELJI KORUPCIJE BEZ ŠANSE PROTIV UIO: Ostavite svaku nadu vi koji dolazite kod sutkinje Papo

NAKON ŠTO MU JE PONIŠTENA FAKULTETSKA DIPLOMA: Tužilaštvo KS formiralo predmet protiv Irfana Čengića

—————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

—————————————————————————————————————————————————————————————————————

————————————————————————————————————————————————————————————————————–

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!