ASIM MUJKIĆ: Koliko antifašizma nakon 80 godina?

Prije ravno 30 godina Rastko Močnik je objavio, danas bismo mogli reći, proročku raspravu Koliko fašizma? Polazeći od ishodišnog pitanja: „Pitanje nije Fašizam – da ili ne, već koliko fašizma?“, danas na uznemirujući način otkrivamo sudbinski značaj ove intelektualne provokacije kada se na horizontu nadvijaju fašistički oblaci i sa zebnjom postavljamo pitanje da li uopće i koliko antifašizma ima kod nas.

Iako postoji dosta razloga, rekli bismo zabrinjavajućih, ipak ne smije postojati nikakvo opravdanje da ignoriramo 80 godina od pobjede antifašizma – od oslobođenja Sarajeva, od Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a koje je udarilo temelje moderne bosanskohercegovačke državnosti, na kraju od 9. maja, Dana pobjede, ili kako se to danas kaže – Dana Europe, kojim se na europskom nivou ističe privrženost EU antifašizmu kao fundamentalnom temelju ove političke tvorevine.

Šta mi imamo?

Već godinama skandali prate 6. april. Mi sistematski trivijaliziramo ovaj datum – od onog Skakinog gafa o 6.4. kao „danu pobjede nad antifašizmom“, do posljednih pokušaja da se ovaj datum, koji nas je svrstao u koaliciju pobjednika, kroz fabrikaciju nekih drugih datuma, kao dana osnivanja Sarajeva, zasjeni i da nas tako prebaci u koaliciju anonimusa. Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a, koga briga?

Ili šta reći tek za 9.maj. U FBiH se uopće ne obilježava, čak ni kao Dan Europe, a u RS taj je praznik rusificiran i predstavlja revizionističku nacionalističku manifestaciju koja suštinski potire pravi smisao antifašističke borbe bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih naroda i narodnosti.

Već sam pisao o tome kako današnje etnonacionalističke oligarhije suvereno vladaju svojim etnički očišćenim prostorima uz pomoć, između ostalog, ideologije u koju su dubinski utkani stavovi, simboli, fraze nacional-fašističkih projekata iz Drugog svjetskog rata. Za njih su antifašistička priča, antifašističke univerzalne, humanističke vrijednosti strano tkivo koje mogu svariti tek nakon teškog historijsko-revizionističkog zahvata koji će toliko izrelativizirati opredjeljenja i djelovanja tokom Drugog svjetskog rata da će notorni genocidni fašisti odjednom uskrsnuti kao tragično pogrešno shvaćeni antifašisti.

Zašto su onda važni ovi datumi od prije osamdeset godina? Baš zato što gotovo da nema zemlje na svijetu koja je tako duboko utkana u antifašističko naslijeđe kao što je BiH, ali, ako pažljivije pogledamo – i sama EU.

Ako na trenutak i pomislimo da je ova tvrdnja malo pretjerana, napravimo jedan misaoni eksperiment – pokušajmo zamisliti „fašističku BiH“. Da li je takva tvorevina uopće moguća? Mi lako možemo zamisliti fašističku Hrvatsku – NDH, ili pak fašističku Srbiju (Nedić-Ljotić), kao što možemo zamisliti fašističku Mađarsku (Horti) ili Bugarsku, Rumuniju, ali zamišljati fašističku BiH je kao zamišljati drveni šporet.

ASIM MUJKIĆ: Crveni neobavezujući dekor Stranke demokratske partije

Da budemo jasniji, fašizam u BiH je itekako moguć – uostalom, o tome svjedoče spisi Haškog tribunala, da su tokom rata postojali dijelovi BiH s fašističkom organizacijom i ideologijom koja je druge i drugačije sistemski eliminirala – ali BiH kao cjelina ne može biti fašistička država a da se pri tom ne raspadne na sastavne, nacionalističke fašističke dijelove.

Šta nam to govori? Fašizam podrazumijeva nacionalistički državni razlog. Fašizam je izraz radikalnog nacionalizma i sve dok je nacionalizam prisutan u institucijama, procedurama, pa čak i zakonima zemlje, on potencijalno sačinjava hranjivu podlogu oko koje mogu, kako to lijepo piše Umberto Eco, u svjetlu povoljnih historijskih uslova lako koagulirati fašistički elementi.

Bosne i Hercegovine ne može biti na takvoj podlozi – što više nacionalizma, to je manje BiH, i to je lekcija koju su Dodik i slični za razliku od „političkog Sarajeva“ davno naučili, a čemu zorno svjedočimo ovih dana. Suprotno tome, borba protiv nacionalizma kao prevencija protiv povampirenja fašizma – a to je upravo ono što bismo ovih dana trebali da od srca obilježavamo – dakle, suštinski antifašizam je državotvorna snaga ove zemlje. Ne nacionalno jedinstvo, snaga, sila, već pluralizam, otvorenost, antinacionalizam, inkluzija je naš bijeli luk protiv nacionalističkog vampira.

Po tome je BiH „neobična“, ili kako vele, prema Stevandiću superiorni srpski intelektualci, „nemoguća“. BiH je nemoguća ukoliko se ne dopušta prekodirati u uobičajeni nacionalistički jezički repertoar. Ali to ne znači da je nema. Naprotiv. Ona se zbog te nemogućnosti samo naizgled čini lakom metom za rastakanje i raspadanje, pa ipak, evo nikako da se raspadne i rastoči.

Srpski i drugi nacionalisti tješe se da je to zbog Visokog predstavnika, zbog naročite geopolitičke konstelacije, zbog „stranaca“. Pa neka se nastave tješiti. Nisu stranci ti zbog kojih je na voždov presudni miting u Banja Luci došlo svega nekoliko hiljada pristaša; što se na njegov poziv, prošle godine, da se stane na granicu entiteta u akciji Granica postoji redovno odazivalo nekoliko stotinauglavnom onih koji su morali da dođu; ili što Srbi, na njegov mig, ne daju otkaz iz državnih institucija, čak ni pod prijetnjom oduzimanja imovine.

Ima tu nečega, nekog viška, koji se ne da tako lako frontalnim nacionalističkim atakom srušiti, ili podvesti pod jednostavne, samorazumljive nacionalističke pojmove srpstva, hrvatstva, bošnjaštva, itd.

Kako definirati to nešto, taj višak koji uvijek izmiče nacionalističkom pojednostavljenom ideološkom razumijevanju BiH, na kraju taj višak koji ovu zemlju predodređuje za antifašizam?

U ovom trenutku mogu samo grubim generaliziranjem ponuditi neke elemente odgovora. Kroz povijest ove zemlje bilo je Hrvata koji su Bosnu smatrali hrvatskom pokrajinom, Bošnjake cvijetom hrvatstva, a Srbe pravoslavnim Hrvatima, ali istovremeno, zar nisu to bili Franjevci koji kroz povijest očuvaše bosanski identitet, sjećanje na bosansku samostojnost, samobitnost tokom cijele otomanske vladavine i kasnije do naših dana?

Srbi – naravno, kroz povijest ove zemlje bilo je onih koji su Bosnu smatrali srpskom pokrajinom, Hrvate Srbima katolicima, a Bošnjake poturice i odrodice od pradedovske vere. Ali, ne biješe li to Srbin, Rodoljub Čolaković, koji je odlučno odbacio ideju poništenja bosanskohercegovačkog političkog subjektiviteta koja je bila prisutna i u vrhu KPJ i artikulirao zavnobihovsku formulu državnosti BiH?

ASIM MUJKIĆ: Mi, bijeli autohtoni muslimani

Nisu li to bili Srbi, kao većina u prve dvije godine narodnooslobodilačkog rata, koji su odbacili četništvo i nacionalizam, što Dodik nikako ne može da prežali. Uostalom, bilo je kroz povijest i svakakvih Bošnjaka, doglavnika, dodvornika, ali zar nisu oni bili većinska komponenta patriotskih snaga koje odbraniše neovisnost i suverenitet BiH prije tridesetak godina?

Svaki od ovih „konstitutivnih“ naroda se u presudnim historijskim trenucima duboko utkao, zahvaljujući svojim velikim ljudima, u tkivo ove zemlje koje se ne da tek tako, hirom i voljom, prijetnjom i zastrašivanjem moćnika dezintegrirati.

Dakle, tokom burne povijesti naše zemlje, uvijek je bilo odgovornih pojedinaca i grupa ljudi, pripadnika ovog ili onog bosanskohercegovačkog naroda, koji su unatoč oportunizmu i liniji manjeg otpora uspijevali ne samo da zadrže, već i da se izbore uvijek za jednu širu sliku onoga što Bosna treba da bude da bi bila svima potaman.

Isto tako, imali smo, i to iz „reda svih naroda“ i one koji su se hvatali u oportunistička kola, i pri tome često činili grozna nedjela. U svjetlu nedavnih događaja, a na tragu civilizacijskih vrijednosti koji su u temelju ove zemlje, postavljam pitanje: zašto bismo pri zdravoj pameti izabrali one druge, destruktivne pojedince i grupe, i njihova nepočinstva kroz povijest smatrali za „pravu istinu“ moje zemlje, da bismo zaključili da je ona izmišljena, nemoguća?

Ideološki sljedbenici tih neodgovornih oportunista, ponekad i okrutnih zločinaca, u svoju odbranu reći će da oni veliki, odgovorni, nisu znali, da su obmanuti, da su živjeli u zabludi, ali to onda mora da je neka vraški jaka zavjera koja je uspjela kroz vijekove da razne, vrlo različite ljude u vrlo različitim vremenima i povijesnim kontekstima, navodi na isti „krivi“ zaključak, na istu širu sliku, na istu ideju o zemlji koja je potaman svima a ne samo za jedan narod. Kako to da nisu, kroz vrijeme, ti ljudi dolazili do nekih drugačijih ideja?

Ako se nešto za što se pametni ljudi kroz povijest zalažu i bore održalo u svojoj idejnoj jezgri kroz tolike vjekove i u antifašizmu našlo svoj politički izraz, to ne može tek tako, tabloidskim i agresivno-populističkim iskazom današnjice, biti otpisano kao neko neznanje, neistina, zabluda.

Upravo zato treba slaviti 80 godina od pobjede nad fašizmom u nadi da će se pojaviti dovoljno odgovorna grupa ljudi koja će na antifašističkim vrijednostima artikulirati širu sliku Bosne koja će biti potaman svima. Pred istim zadatkom se ovih dana nalazi i sama Europa.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Čitajte još: 

ZBOG VELIČANJA ZLOČINA: Tužilaštvo BiH formiralo predmet protiv „Ultrasa“, provjerava se i uloga generalnog konzula Roberta Burića

TONI VUKADIN, FUNKCIONER NIP-a: U sukobu interesa za godinu zaradio blizu 135.000 maraka

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!