ASIM MUJKIĆ: Šesti april i hegemonija negrađanske države

Svečarski datumi obično su prilika da vladajući ideološki sistem kroz ritualne procesije, svečarska okupljanja i govore, kroz protokole, iznova mobilizira stanovništvo u privrženosti nekom režimu i njegovim ‘istinama’ i ‘vrijednostima’, da u okupljenoj masovnosti stekne empirijsku potvrdu svoje vladajuće pozicije. Ali sarajevski šesti april – premda razaznajemo neke od ovih namjera – daleko je više od prigodničarsko-svečarskog, čitaj ideološki instrumentaliziranog projekta.

Ono što i jedan i drugi sarajevski šesti april, dakle i onaj iz 1945. i onaj iz 1992. određuje na suštinski način jeste peti april, odnosno prave borbe, i oružane i svjetonazorske, koje su izrodile baš onakav šesti kakav će se poslije komemorirati, jednom kao dan oslobođenja i pobjede nad fašizmom, drugi put kao dan početka opsade grada koja je vođena pod ideologijom radikalnog nacionalizma koji je uvijek već predvorje fašizma. Ovaj put se želim osvrnuti na borbe i poraz jedne ideje – ideje građanske države čije ćemo posljedice osjećati do današnjeg dana.

U dva navrata 1.3., nakon referenduma za nezavisnost BiH, i 5.4. 1992. građani grada Sarajeva su se masovnim demonstracijama otvoreno suprotstavili etnonacionalističkom pravcu prema kojem se njihova republika gurala. Le Monde je, naprimjer, ovako opisao te demonstracije: “Muslimani, Srbi i Hrvati vijore jugoslovenske i bosanske zastave, nose slike Tita, traže obustavu sukoba i uklanjanje barikada. ‘Nećemo dozvoliti da nas podijele, viču oni uvjereni da će njihovo vjerovanje u susjedsko življenje biti jače od snage oružja“ (Oslobođenje, 10.4.1992.).

Na demonstracijama otpočetim petog aprila građani su uspjeli zauzeti, doslovno okupirati zgrade vlade i parlamenta BiH gdje su ustanovili otvoreni forum, ‘svenarodni parlament’ odakle su uputili zahtjev friško izabranim ‘zastupnicima vitalnog nacionalnog interesa’ da siđu s vlasti.

Desetak dana prije građanskog bunta, bosanskohercegovački SDP je „pozvao demokratske snage da se okupe oko građanskog fronta. Oni traže formiranje nove prelazne vlade, raspisivanje prijevremenih izbora i razoružanje nacionalnih i drugih paravojnih formacija. Osuđuju umiješanost Hrvatske i Srbije u sukobe BiH i ukazuju da se ‘smišljeno’ i koordinirano potpaljuje ratni požar po dobro poznatom scenariju: Republička skupština se ne sastaje, Vlada je nemoćna, a MUP paralisan. To je žalosna slika stvarnosti i još jedna pogubna posljedica politike nacionalnih stranaka“ (Čengić, 2021: 22).

Kada danas, nakon 34 godine pogledamo svakodnevnu opstrukciju parlamenta i njegovih tijela, nemoćnu vladu, paralizu isfragmentiranog MUP-a, razne vrste miješanja Hrvatske i Srbije u unutrašnja bosanskohercegovačka sporenja, samo s užasom možemo konstatirati da vrijeme za nas stoji, da je tamo gdje je bilo tog 6.4.1992. godine.

Unatoč beznađu i prvim oružanim sukobima, građanska opcija koju su, ironično, otjelovljavali bivši komunisti, SDP, naravno, uz brojne intelektualce, umjetnike, vanstranački orijentirane građane, pokušala je okupiti i konsolidirati demokratske snage i zaustaviti tragični tok događaja. Republička skupština i trg ispred nje postao je ‘stanak sve zemlje Bosne’ uprkos snajperskim hicima i niskim nadlijetanjima jugoslavenskih vojnih aviona. Pobunjeni građani dolazili su, probijali se ili su se barem pokušali probiti iz svih dijelova zemlje prema Sarajevu u nadi da će masovnim skupom zaustaviti ratnu nacionalističku mašineriju. Toliko o tezama o ‘neprirodnosti’, ‘artificijelnosti’ građanske opcije u bosanskohercegovačkim prilikama.

Građanska opcija, kako god bila nejasno određena u tim dramatičnim momentima, časno je ušla u borbu ne samo da zaustavi rat koji je počinjao, nego i da sruši nacionalistički koncipiranu vlast. Naravno, i u takvim okolnostima, ‘legitimni’ predstavnici naroda odlučili su zajednički djelovati i spriječiti da ovo okupljanje građanski orijentiranih pojedinaca dovede do skretanja s puta ‘dogovora naroda’.

Mustafa Čengić u svojoj knjizi Sarajevo 6.4.1992. piše: „Sve tri nacionalne stranke, ovaj put složno, spriječile su brojne konvoje autobusa koji su iz unutrašnjosti krenuli prema glavnom gradu da se pridruže protestu koji je trajao tri dana, dvije noći. Samonikli pokret koji su inicirali studenti, a prihvatili građani Sarajeva i cijele BiH zahtijevao je bezuslovni odlazak nacionalnih stranaka sa političke scene“ (Čengić, 2021: 59).

Bila je to nepravedna borba koju je odlučilo ono što u civiliziranom svijetu nipošto ne smije odlučivati – upotreba sile i oružja. Dok su etnopolitički lideri bili složni u osudi ovog protesta i djelovanja Svenarodnog parlamenta osuđujući ga i kvalificirajući kao ‘pokušaj državnog udara’, visok stupanj saglasnosti najrazličitijih govornika u tom parlamentu postignut je oko zahtjeva za ostavkom vlade, za hitnim sazivanjem Skupštine Republike, za formiranjem vlade nacionalnog spasa i zakazivanjem vanrednih izbora. U svom intevjuu za televiziju Yutel tih dana Zdravko Grebo je rekao sljedeće:

„Ovo je bila posljednja prilika da se spriječi dekonstrukcija BiH. Što se tiče proceduralnog legitimiteta, izborna pobjeda koalicije koja sada vlada je zaista čista. Ti ljudi su pobijedili na izborima. Međutim, situacija u koju su doveli ovaj narod potire svaki legitimitet, ne samo što su nas doveli do ivice gladi … nego i zbog ratne psihoze i krvi koja se danas lije ulicama Sarajeva, zbog toga što  niko neće jasno da kaže da ljudi koji idu u Lisabon i Brisel … nisu dobili mandat da prekrajaju ovu Republiku onako kako im padne na pamet i da sa svojih stranačkih pozicija crtaju neki novi Ustav BiH. Ono što oni danas rade jeste u najboljem slučaju dekonstrukcija BiH, ako nije ono što se iza brda valja, jeste njen totalni raspad koji se vjerovatno sprema ovim prethodnim radnjama. Za to niko od njih mandat nema. Ako se BiH podijeli etnički i teritorijalno više nikada nećemo imati šansu da kao bosanskohercegovačko biračko tijelo odlučujemo o tim ljudima“.

Stvari su se dešavale upravo onako kako je to nagovijestio Grebo: BiH je trajno postavljena na etnički kolosijek, i zaista, više nikada nije uspostavljeno bosanskohercegovačko biračko tijelo, pa time ni demos. On je izbačen iz ustava, a svoju hegemoniju ustoličio je negrađanski princip državne organizacije koji je možda ponajbolje izrazio Radovan Karadžić, a koji i danas odzvanja javnim diskursom dejtonske države: „Danas Srbi ne mogu da žive sa drugim narodima. Prestonica Srpske Republike će biti Sarajevo, koje će biti podeljeno na muslimanski, srpski i hrvatski deo, pa ni jedna etnička grupa neće morati da živi ili radi zajedno sa drugima“.

Ta fobija od života s drugima konstitutivna je karakteristika današnjeg vladajućeg režima u Banjaluci.

U isto vrijeme kada Karadžić na stranicama beogradske Naše borbe daje ovu izjavu, 1995. godine, veliki srpski intelektualac Miladin Životić posjećuje opkoljeno Sarajevo i izjavljuje: „U Sarajevu se rešava sudbinsko pitanje našeg prostora, može li se živeti zajedno.”

Na primjeru ove dvije izjave najbolje se vidi kontrast između jednog, kako će ga Edward Said nazvati, barbarskog pristupa etničke isključivosti i odvojenosti i drugog, civilizacijski integracionističkog pristupa, koji počiva na uvažavanju pluralizma i razmišlja o modalitetima zajedničkog življenja, civilizacijski procjep u koji je bačena BiH i u kome se do današnjeg dana nalazi.

U razrješenju tog procjepa, moramo se složiti sa Životićem, počiva budućnost cijelog regiona, da li će ona biti civilizirana. Međutim, prvi pokušaj građanske opcije da se obračuna s nacionalizmom, 6.4.1992. godine završio je porazom. Na žalost, do tada već su pale prve žrtve, a zgrada parlamenta je granatirana, pa je ova građanska, po naravi dubinski demokratska inicijativa, ugušena u začetku i to najbrutalnijom silom. Bio je to ipak, kako je pisalo sarajevsko Oslobođenje „nenaoružani narod koji traži mir“ (Šarac, 1992), a ‘nenaoružani’ narod u toj konstelaciji nije imao velike šanse pred do zuba naoružanim narodom.

Pročitajte još:

HOĆE LI POKUŠAJ HDZ REVIZIONIZMA BITI OSUJEĆEN: Petokraka i svastika nikada neće biti isto

DOSSIER DOM PENZIONERA: Valter objavljuje kompletnu pozadinu i nepoznate detalje velike tragedije koje je pogodila Tuzlu

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-