Studentski protesti u Srbiji, nakon tri puna mjeseca više niko ne može reći se nisu otvorile nove političke mogućnosti koje su koliko još do jučer bile u sferi naučne fantastike. Više niko ne može reći da se nije pojavila nada i neki osjećaj popuštanja stega.
Da, reći će se da Vučić još uvijek vlada, ali iz dana u dan ta njegova vlast se tako maestralno obesmišljava, dezintegrira iznutra ovim sasvim drugačijim tipom solidarnosti i borbe da je već zamislivo da od nje u dogledno vrijeme preostane još samo počasna, ali prazna ljuštura, upravo onako kako je Ustav Srbije i odredio ulogu predsjednika Republike.
Da postavimo pitanje, kakvo mediji ovih dana postavljaju, zašto kod nas nema takvih protesta, onda bismo lako mogli dati odgovor.
Mi smo u BiH 2014. godine imali svoje plenume, horizontalnu, bezlidersku organizaciju, iste zahtjeve, ne političarima već institucijama da rade ono što im je u opisu posla, ukratko sve ono što srbijanski studenti rade danas. I našim su protestantima režimlije govorile kao što danas Vučić govori, kako je zemlja napadnuta i izvana i iznutra.
Imali smo, kao i srbijanski studenti danas, vrlo neprijateljski naklonjene medije, ali taj naš pokret nije naišao na simpatije ili podršku širih društvenih slojeva kakvu danas zadobija studentski pokret.
U BiH su to bili radnički, a ne studentski protesti, i taj suštinski klasni animozitet prema radništvu općenito, kakav smo mogli vidjeti i ovih dana u povodu odluke Federalne vlade o minimalcu, daje jasan odgovor na pitanje zašto identična ili slična organizacija protesta uspijeva u Srbiji, a kod nas joj to nije pošlo za rukom.
Ali, politika ne podnosi lamentiranje zbog propuštenih prilika, već traži nove mogućnosti za promjene. I ta mogućnost nam je zakucala na vrata.
Slabljenje Vučićevog režima, koliku god on imao podršku i na Zapadu i na Istoku, popuštanje sigurnosnih ventila jednog režima koji je u naročitoj ravnoteži najvećim dijelom održavao, spojenim posudama, režime s izukrštanim mrežama moći u svojoj okolini, u cijeloj regiji, iznenada je otvorilo vrata za pojavu drugačijih opcija. I desilo se.
Opoziciona trojka iz RS, zajedno s trojkom iz FBiH potopila je već sigurnu Dodikovu kalkulaciju. Pogotovo s odlukom federalne trojke o raskidu koalicije s njim, prvi put je u ove dvije godine načinjen obećani, važan iskorak iz predvidive etnonacionalističke svakodnevnice.
Čovjek koji je u proteklih dvadeset i kusur godina doslovno svakog dana određivao o čemu će se danas raspravljati u javnom diskursu, koje odluke se mogu, a koje ne mogu donositi, šta se može a šta ne može staviti na dnevni red; čovjek koji bi svaki ili barem svaki drugi dan svojim izjavama ispunjavao sadržaje svih relevantnih medija i bio uvijek korak ispred svih u političkoj igri, cijelo ovo vrijeme, odjednom je uhvaćen u dvokoraku, ili primjerenije kazano u dvoglasju. Uhvaćen je u raskoraku između načelnog šupljiranja o svojoj nezamjenljivost u europskim integracijama i stvarnog, otvorenog stava da njemu ne pada na pamet da ulazi u te integracije. Taj njegov stav ovjeren je i glasom protiv europskih zakona od njegovih predstavnika u PSBiH.
Nakon dvije pune godine koje bi se mogle opisati kao „jedan korak naprijed, dva koraka nazad“,kakav je inače modus operandi svake etnonacionalističke politike od 1995. do danas, nakon dvije pune godine tokom kojih su Dodik i Čović s jedne, takozvana državotvorna opozicija u Federaciji s druge, a nerijetke infantilne reakcije s treće, trojkine strane, učinili sve da se cijelo društvo nastavi mrcvariti u kaljuži nacionalizma, patriotizma, izdaja nacionalnog cilja, danas svjedočimo mogućnosti drugačijeg raspleta događaja.
Taman kad je pomislio da je kupio još jednu godinu nerada na približavanju EU začinjenu besmislenim srbovanjem i još glupljim rusovanjem, s obzirom da bi se u martu navršila ravno godinu dana od posljednjeg pro-europskog koraka, taman kad je pomislio kako će nešto ušićariti, kao i obično, iz tog zatezanja i otezanja, kad ono opozicionari iz RS uskočiše i poguraše te zakone, a odmah zatim trojka proglasi prekid saradnje s njim.
Prvi put našao se izbačen iz igre koju je tako suvereno decenijama diktirao. Kako se u tu igru vratiti? Naravno, odmah je opoziciju iz RS optužio za veleizdaju, a šta bi drugo. Onda je počeo da zivka stare znance na mobitelu, da bi se, poput legendarnog Šintora iz Kusturičinog filma Sjećaš li se Dolly Bell? okrenuo prema Konakoviću i u svom jalijaškom stilu, dok je sa sebe skidao svoje lančiće, rekao: „A to si ti Dino? E nećemo tako!“
I sad, naravno, kao i na filmu, degenek je neminovan.
On traži smjene jednih, a drugima, kao Borenoviću, nudi funkcije, kako bi razjedinio opozicioni front. Zaista, stradaće poneko koga on u svom sumanutom bijesu dohvati, ali to realno nije važno ni za ondašnju filmsku priču, a ni za današnju našu političku priču. Važan je neizmjerno taj sami čin glasanja i raskidanja, važna je poruka koja je odaslana Šintoru, a koju je, što je njemu najgore, vidio i osjetio svako u ovoj zemlji, a to je da je njegova aura, mistika nedodirljivog, zafrkanog frajera, mit o njegovoj nepobjedivosti narušen.
Iako će on još degenečiti, prijetiti, galamiti, više to neće biti ‘to’. Važna je poruka, taj novi osjećaj ranjivosti, dok se on povijena repa sada mota oko Čovićevih nogu i čeka Bakirov poziv.
Sada, najvažnije ostati dosljedan do kraja. Izdržati protivnapade. Ne treba dopustiti skretanje pažnje uobičajenim repertoarom o izdaji, stranim plaćenicima, ali i iznenadnim povoljnim ponudama. Važno je krenuti u transformaciju cijele priče. Tim prije što se, kako vidimo u Srbiji, nacionalno-epska priča počela da topi, izgleda, brže od snijega dok Vučićeva tradicionalna uporišta u provinciji, ta njegova „pristojna Srbija“, toplo dočekuje studente na maršu ka Novom Sadu. On još vlada, ali zna i on i njegovi građani da to nije „to“. Otvara se, i s jedne i s druge strane Drine, jedan slobodni politički prostor za alternativu koji neće dugo ostati otvoren.
Dok ne sumnjam da će studenti u Srbiji nastaviti svoju nepredvidivu taktiku borbe koja će omasovljavati podršku, opravdano je sumnjati u naše aktere. Prvi element opravdane sumnje je što za razliku od Srbije i pokreta odozdo, kod nas se potezi vuku odozgo, iz redova političke elite čiji akteri obično imaju svoje kalkulacije, talove i skrivene interese.
Drugi element je sama unutrašnja kapacitiranost političkih aktera. Lideri trojke iz RS često su bili rogovi u vreći, a federalna trojka ne štima kako međusobno tako i unutar svojih pojedinačnih partija, uz aferime osobito s nižih nivoa vlasti, pa čak i korupciju u svojim redovima i neoprostivo guranje glave u pijesak pred jablaničkom katastrofom.
SDA je šampion sabotaže historijskih prilika na vlastitu štetu. Recimo one prilike iz 1995. kada je Karadžićev SDS mogao biti stavljen izvan zakona, ili one iz 2006. kad su zbog mangupa u svojim redovima potopili aprilski paket. Sada im se otvara nova prilika da uprskaju stvar. Na svoju štetu, normalno.
Eh da, HDZ. Već je uvriježen stav da je HDZ taj jezičak na vagi i da je njegovo savezništvo s Dodikom neraskidivo. Ali, zaboravljamo da ta veza nije ljubavna nego politička. Čović je odabrao Dodika zbog njegove moći koja svoj temelj ima ne u glasačkoj mašineriji u RS – to je sprdnja koju Dodik iz jednog u drugi izborni ciklus pojačava – nego u Beogradu.
Ako je Čović, kako mit o njemu kaže, onaj koji u svakoj političkoj kombinaciji dobija, onda postoje samo dva računa, onaj kratkoročni i dugoročni. Kratkoročni podrazumijeva podršku u ovoj trenutnoj krizi Dodiku čija moć, ako se pretpostavi nastavak pa i uspjeh studentske borbe u Srbiji, sve više kopni, a osim toga pri kraju je i sudski proces protiv njega.
Dugoročni račun podrazumijeva podršku trojkama i, nadati se SDA i partijama iz njene orbite, na striktno europskoj agendi za čijeg se iskrenog zagovornika izdaje Čović.
Ukratko, to je ono s čim realno raspolažemo za promjenu tridesetogodišnjeg beznadežnog režima laži, ucjena, prisile, nazadovanja, ponižavanja i diskriminiranja. Da li se to stanje sada može promijeniti? Znam da ne može, ali može li da može, pitamo se svi s Dubioza kolektivom.
Moglo bi da može, ako se ove stranke stvarno ujedine oko platforme europske agende i postave je za svoj prioritet. Zvuči banalno? Istina je iznenađujuće banalna.
———————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Čitajte još:
TONI VUKADIN, FUNKCIONER NIP-a: U sukobu interesa za godinu zaradio blizu 135.000 maraka
———————————————————————————————————————————————————————————————————————
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
———————————————————————————————————————————————————————————————————————
CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE
Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.