ASIM MUJKIĆ: Vladavina prava – jačeg

Kada je u pitanju vladavina prava u BiH, ono što gledamo i trpimo posljednjih godina njezina je sušta suprotnost. Namjesto vladavine prava – imamo gotovo u potpunosti ono što su politički filozofi nazivali nepodnošljivim prirodnim stanjem čiji je jedini princip rat svih protiv svakoga, a jedini legitimni zakon je – zakon jačega.

Kako drugačije okarakterizirati selektivne tužbe i sudske procese i još selektivnije primjene sudskih presuda, sve na čelu sa „malim noćnim“ izmjenama ustava visokog predstavnika s rokom trajanja od 24 sata?

Pravosudna grana vlasti, uz one dvije grane, zakonodavne i izvršne, nalazi se pred kolapsom. Povjerenje javnosti u sve tri grane ravno je nuli. Samo još oni prevejani korumpirani, smutljivi pripadnici nacionalnih političko-poslovnih elita koji su se nekim slučajem našli pod lupom pravosuđa cinično ponavljaju kako vjeruju u te institucije koje treba pustiti da „rade svoj posao“, znajući manje-više unaprijed ishod cijelog postupka.

Statistike i izvještaji su neumitni, i možemo ih do sutra nabrajati. Recimo, izvještaji Komisije EU upozoravaju na odsustvo napretka na polju nezavisnosti, nepristrasnosti, pa i suzbijanja korupcije u sudstvu. Pa onda Izvještaj OSCE-a iz 2020. o odgovoru sudstva BiH na korupciju koji u zaključku ističe duboku etičku krizu našeg sudstva. Cjelokupan sistem pravde ocjenjuje se kao „neproziran“.

O ispunjavanju barem osnovnih elemenata jedne zemlje kandidatkinje za članstvo u EU, tzv. kopehnaških kriterija koji govore o stabilnosti institucija koje garantiraju demokratiju, vladavinu prava, ljudska prava i poštovanje i zaštitu manjina, da i ne govorimo.

Još gore ono što gledamo je pokušaj demontiranja pravosudnih institucija i ovakvih kakve su. U rušenju vladavine prava prednjači Dodikovo hajdučko djelovanje. Čovjek koji se zaklinje u izvorni Dejton i zahtijeva vraćanje BiH na „fabričke postavke“ kao da ne zna, ili se pravi blesav, da je Ustavni sud BiH upravo u tim fabričkim postavkama, sve sa stranim sudijama.

Ali, sve ovo o čemu pričamo su samo posljedice jedne davne odluke, donesene prije ravno 35 godina, i to od strane najviše sudbene vlasti u tadašnjoj SR BiH, koja je sudbinski predodredila ovu našu napaćenu zemlju za neuspjeh. Prije svake korupcije i „etičke krize“ pravosudne vlasti, postavljeni su kameni međaši unutar kojih su sve naredne tragične odluke bile moguće.

Riječ je, naravno, o ukidanju zabrane formiranja partija na etničkoj osnovi iz 1990. godine, uz obrazloženje Ustavnog suda da bi njeno dalje zadržavanje moglo ograničiti ljudsko pravo na slobodu udruživanja. Danas možemo reći da podrivanje pravnog poretka, demokratije, ljudskih prava i svega onoga iz kopenhaških kriterija nije krenulo od nekih bahatih političara iz zakonodavne ili izvršne vlasti, već upravo iz pravosudne čime su, u državotvornom smislu, udareni krivi temelji za sve ono što će se poslije zidati.

Pođimo od problema mogućeg ograničenja ljudskog prava na slobodno udruživanje. Najvažnija kritičko-teorijska primjedba koju bismo mogli uputiti ovoj pretpostavci glasi: ljudska prava – pa tako i ono na udruživanje – nisu i ne smiju biti apsolutna u svojoj pojedinačnosti. Naime, ljudsko pravo ima smisla jedino ako je kontekstualizirano s drugim ljudskim pravima i slobodama. A taj kontekst iščitava se iz tendencija svoga društva, njegovog historijskog i političkog razvoja.

Apsolutizacija jednoga, među drugim ljudskim pravima, redovno završava u redukciji, pa i kvalitativnom poništavanju, obesmišljavanju drugih ljudskih prava, bez obzira što ona i dalje stoje nabrojana u preambulama ustava i slično.

Recimo, u okvirima neoliberalnog poretka, apsolutizacija ljudskoga prava imovinskog posjeda koja je omogućila nesmetano kretanje kapitala u potrazi za profitom i uvijek jeftinijom radnom snagom dovela je do niza cikličnih ekonomskih kriza na globalnoj razini, produbila imovinske razlike u pojedinačnim državama na drastičan način, potopila srednju klasu, na kraju otvorila prostor za pojavu populističkih, radikalno-desničarskih političkih pokreta, fundamentalizama iznova gurnuvši svijet na ivicu globalnog sukoba.

Stav da bi zabrana političkog organiziranja na nacionalnoj osnovi mogla ograničiti ljudsko pravo na slobodu udruživanja bez uzimanja u obzir šireg historijskog i društvenog konteksta, u suštini je apsolutizirao jedno pravo i doveo u podređeni položaj i opasnost druga ljudska prava, pa čak, kako će vrijeme pokazati, i ono temeljno ljudsko pravo – pravo na život individualnih građana.

Da se širi kontekst uzeo u deliberaciju ustavnih sudaca toga doba, to nesporno fundamentalno ljudsko pravo, odnosno slobodu udruživanja moglo je biti zadovoljeno naprimjer listom uslova pod kojima može biti ostvareno, kao što propisujemo – adekvatnim zakonskim okvirima, nabrajanjem uslova i procedura – načine na koje ostvarujemo ljudsko pravo na obrazovanje ili zdravstvenu skrb, koji se razlikuju od načina na koji se ostvaruju u drugim zemljama.

Uostalom, primjer njemačke ustavne zabrane nacističkog političkog organiziranja jedan je od načina zadovoljenja temeljnog ljudskog prava, s jedne, i njegovoga uklapanja s drugim ljudskim pravima, s druge strane, a ponajprije uklapanja u društveno-historijski kontekst njemačkog društva i države, s treće strane. Upravo na tragu tada još uvijek živih iskustava Drugog svjetskog rata koji je u BiH imao dimenziju „bratoubilačkog rata“, istrebljivanja na nacionalnoj osnovi, mogla se u obzir kao zamišljiva posljedica uzeti mogućnost izbijanja novog bratoubilačkog sukoba.

Da stvari budu još gore, odluka da se ukine zabrana političkog organiziranja na nacionalnoj osnovi uživala je podršku europske zajednice koja je – tipično za nju, plitko, kako to samo Europa zna – u novoosnovanim nacionalnim strankama vidjela „promotore političkog pluralizma“, vidjela je, ni manje ni više nego „nove stranke su bez opterećenja iz prošlosti“. Naravno, prošlost na koju je ovdje mislila Europa je komunistička, kao prošlost komunističkog autoritarizma, diktature.

Međutim u tom olakom, trijumfalističkom odbacivanju komunizma s njim je odbačen i njegov širi legitimacijski okvir, i to s dubokim historijskim nasljeđem, a to je antifašizam. Odbacivanje tereta prošlosti u zemljama bivše Jugoslavije u poređenju sa zemljama europskog istoka kojima je komunizam stigao s ruskim tenkovima, značio je odbacivanje komunističko-antifašističkog tereta prošlosti čime se, istovremeno, otvorio prostor za sav teret nacionalističke pa i fašističke prošlosti.

Da skratimo, otvorila su se vrata pakla za građane i narode u BiH i dobrom dijelu bivše Jugoslavije.

Odobreno političko organiziranje na nacionalnoj osnovi bio je recept za obesmišljavanje i dokidanje bilo kakvog smislenog političkog pluralizma, odnosno, pluralan je bio jedino okvir unutar kojega su, samo u najpovršnijem, „trgovačkom“ smislu koegzistirala tri faktički jednopartijska monolita sa svim karakteristikama uniformne, jednopartijske vladavine na teritoriju koji se usljed ratnih djejstava našao pod njihovom kontrolom.

Zamjena klasnog etničkim momentom u nosećoj strukturi nacionalne stranke odvela je političku pluralizaciju u sasvim drugom pravcu, pa bismo mogli u tom pogledu govoriti ne toliko o političkoj pluralizaciji koliko o transformiranoj i kontekstu prilagođenoj boljševizaciji političkog života u BiH, po kojoj formalna struktura, misija, organizacija partije iz prošlog sistema samo mijenja, ili bolje reći, prilagođava „svoju izbornu bazu“, postajući partija svoga naroda-nacije.

I nisu problem partikularne stranke koje su tada nastale: SDA, SDS, HDZ, jer su, barem prve dvije, u kasnijim izbornim ciklusima gubile svoje vodeće pozicije unutar pojedinačnog narodnog bloka. Problem je upravo princip političkog udruživanja na nacionalnoj osnovi koji iz sebe generira, diktira naročiti način političkog djelovanja. Čak i stranke koje za sebe tvrde da nisu „nacionalne“, na ovako suženom, usmjerenom prostoru djelovanja, osiguranom Dejtonskim ustavom i zakonima, takvima postaju.

To za posljedicu ima da se jedine prave političke borbe odvijaju unutar svakog od nacionalnih blokova, ali više ne na nivou cjelokupne države. Zatim, nacionalno političko udruživanje, na kraju, iziskuje teritorijalizaciju – vladavinu na „svom“ teritoriju – jer je od početka riječ o „nacionalnom projektu“ – nema nacije bez „svoje“ teritorije.

Političko organiziranje na nacionalnoj osnovi jedino je moglo dovesti do legitimacije partikularnih, međusobno isključujućih, nacionalnih projekata. Nacionalno političko organiziranje za gotovo četiri desetljeća svog postojanja nije bilo uspostaviti konsenzus o pitanjima društvenog i državnog razvoja – zbog čega nam još uvijek treba OHR. Jedino što je uspjelo je da podijeli izborno tijelo naše zemlje na bošnjačko, srpsko i hrvatsko i na taj način usmjerava političko djelovanje koje svoje postojanje duguje produbljivanju tih podjela.

Takav režim može opstati jedino izvan prava – europske pravne stečevine – održanjem diskriminatornih zakona i procedura, a vladavina izvan prava nije ništa drugo nego tiranija, vladavina hirova volje trenutnih moćnika, vladavina jačeg.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

Pročitajte još: 

PROŠIRENJE PRIORITET NOVE EK: Hoće li bh. političari znati i htjeti iskorisiti veliku podršku komesarke Marte Kos?

BIH I DALJE DRUGA NAJGORA EVROPSKA DRŽAVA PO KORUPCIJI: Šta može uraditi POSKOK sa više od 700 predmeta u ladicama?

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

—————————————————————————————————————————————————————————————————————–

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!