DENIS ŠVRAKIĆ: Između (fis)kulture i teodiceje

Koncept kulture kome sam sklon nema više značenja, niti, koliko mogu da vidim, neku neobičnu dvosmislenost; on označava istorijski prenesen obrazac značenja utjelovljenih u simbolima, sistem naslijeđenih koncepcija izraženih u simboličkim formama pomoću kojih ljudi komuniciraju, prenose i razvijaju svoje znanje o životu i svoje stavove prema njemu.

— Kliford Gerc, „Religija kao kulturni sistem“

Antropološki koncept kulture, čiji je Kliford Gerc bio istaknuti zagovornik i uticajni definitor, odigrao je važnu ulogu u savremenoj istoriografiji i društvenim naukama. On je snažno osvjetlio problem značenja i simbola. Posebno u Gercovoj formulaciji, ovaj pristup se suprotstavio grubom sociološkom redukcionizmu i podstakao interesovanje za pažljivo čitanje kulturnih pojava shvaćenih po analogiji sa tekstovima. Takođe je senzibilisao istraživače na potrebu razumijevanja grupa i društava u terminima njihovog cjelokupnog načina života, posredovanog simbolima.

Za razliku od uskih kauzalnih modela objašnjenja i „tankih“ deskriptivnih metoda, Gercov neredukcionistički naglasak na interpretaciji simboličkih praksi predstavlja jasan napredak u razumijevanju kulture.

U knjizi Tumačenje kultura (1973.), naročito u eseju Ideologija kao kulturni sistem, Gerc primjenjuje svoj opšti koncept kulture na specifični problem ideologije. U skladu sa svojim širim konceptom, kritikuje redukcionizam i marksističkog shvatanja ideologije kao izraza interesa, i funkcionalističkog objašnjenja kroz upravljanje tenzijama (ili redukciju „napetosti“).

Iako ne poriče potpunu neprimjenjivost ovih shvatanja (posebno Parsonovske verzije funkcionalizma), insistira na „autonomiji“ simboličkih procesa i u njima nalazi kariku koja nedostaje, a koja pažnju vraća na precizno djelovanje ideologije:

„Veza između uzroka ideologije i njenih efekata djeluje nasumično jer se element koji povezuje — autonomni proces simboličke formulacije — gotovo potpuno previđa. I teorija interesa i teorija napetosti prelaze direktno sa analize uzroka na analizu posljedica, bez ozbiljnog razmatranja ideologijâ kao sistema međusobno djelujućih simbola, kao obrazaca značenja koji međusobno funkcionišu.“

TIJELO KAO IDEOLOŠKA PLOHA

Ako prihvatimo Gercovo tumačenje kulture kao „obrasca značenja utjelovljenog u simbolima“, tada ni sport ne možemo svesti isključivo na fizičku aktivnost, takmičenje ili razonodu. Kultura sporta nije puki zbir pravila, rekvizita, rekorda i rezultata — ona je sistem simbola, rituala, tradicija i značenjakoji omogućava pripadnicima kulture da izraze stavove o svijetu, tijelu, zajednici i samima sebi.

Sport se, dakle, mora čitati kao tekst: kao performativna naracija o vrijednostima koje zajednica njeguje — od herojstva, požrtvovanosti i discipline, do lojalnosti, rodoljublja i kolektivnog duha. Kao takav, sport proizvodi identitet, učvršćuje mitove, njeguje norme i vrši simboličku kontrolu.

On je spektakl značenja, i što je najvažnije — nikada nije politički neutralan.

Zato je posmatranje sporta isključivo kroz prizmu „zdravlja“ ili „rekreacije“ nalik pokušaju da se književno djelo objasni brojem ispisanih riječi. Kao što Gerc zahtijeva da analiziramo kulturu kao sloj značenja, tako i sport kao sastavni dio modernog kulturnog pejzaža treba čitati kao tekst fizičkog izraza, koji je uvijek već uronjen u ideološke strukture.

U tom smislu, fizička kultura u socijalizmu nije bila samo pitanje zdravog tijela, već je bila pedagoški i politički projekt. Ona je imala za cilj oblikovanje novog čovjeka: radnika-atlete, koji je istovremeno sposoban za proizvodnju i odan zajednici; disciplinovan u tijelu i umu, spreman da trči za kolektivnim idealima, a ne za sitnosopstveničkim nagradama.

Iz današnje perspektive, socijalistički sport se može promišljati kao kulturni sistem u Gercovom značenju tog pojma: kao simbolički poredak koji kodira vrijednosti, prenosi ideologiju i organizuje stvarnost pomoću vlastite semiotike.

Sportska takmičenja, masovne tjelovježbe, omladinske radne akcije, partizanske olimpijade i „sletovi“ bili su rituali socijalističkog habitusa — tjelesne liturgije koje su trebale učvrstiti osjećaj pripadnosti, jednakosti i posvećenosti opštem dobru. Tijelo je, u tom okviru, shvaćeno kao ideološka ploha — mjesto gdje se ispisuje vrednosni poredak društva.

Temeljna ideja sporta u socijalističkoj Jugoslaviji bila je omasovljenje — načelo da sport ne smije ostati povlastica elite, kao u kraljevinskom „buržoaskom“ modelu, već pravo i obaveza svih građana.

Taj je princip institucionalizovan kroz razgranatu mrežu organizacija, takmičenja i manifestacija koje su obuhvatale sve generacije: od pionira do penzionera. Fizičko vaspitanje bilo je sastavni dio školskog sistema, a učešće u sportskim sekcijama i takmičenjima podrazumijevano.

Paralelno sa obrazovnim sistemom, razvijana je gusta mreža sportskih društava povezanih s fabrikama, sindikatima i lokalnim zajednicama. Radnička sportska društva igrala su ključnu ulogu u demokratizaciji sporta: omogućavala su fizičku kulturu dostupnu svima, bez obzira na porijeklo ili imovinski status.

ULOGA SOFKE

Upravljanje i finansiranje sporta bilo je uređeno preko Saveza organizacija fizičke kulture (SOFK ili kolokvijalno Sofka), osnovanog kao centralno koordinaciono tijelo za fizičku kulturu u SFRJ. Sofkaje djelovala na tri nivoa: saveznom, republičkom i lokalnom. Na saveznom nivou, organizacija je davala strateške smjernice, usvajala dugoročne planove razvoja sporta i fizičke kulture, usklađivala međunarodnu saradnju i vršila koordinaciju sa savezima pojedinačnih sportova. Republičke Sofkeimplementirale su te smjernice u skladu sa lokalnim uslovima, dok su gradske i opštinske organizacije imale zadatak da sprovedu konkretne programe, ulažu u sportsku infrastrukturu, trenere, opremu i takmičenja.

Značaj Sofke ne može se precijeniti — ona je obezbjeđivala jedinstveni sistem finansiranja, koji je uključivao sredstva iz budžeta, ali i iz samodoprinosa građana, kao i iz doprinosa privrednih organizacija. Ovo je omogućilo održivu mrežu sportskih objekata — od školskih sala, terena i bazena, do stadiona i hala koje su koristile ne samo profesionalne ekipe, već i građani.

Ono što danas nazivamo socijalističkom fiskulturom — često površno shvaćenom kao ideološki uvoz iz Sovjetskog Saveza — u svojoj suštini ima mnogo dublje i šire korijene. Njena geneza ne počinje s boljševičkom revolucijom, već mnogo ranije: u panslavističkim idejama XIX vijeka i sokolskom pokretu, čija se duhovna inspiracija može pratiti sve do antičke Helade. Naime, atletika u staroj Grčkoj bila je mimetički čin, ritualno uprizorenje podviga mitskih junaka, sa ciljem da se oživi i prizove njihova duhovna snaga. Sport, dakle, nije služio rekreaciji, već kultu — posredovanju između smrtnika i božanskog.

Atleta, u činu takmičenja, ujedno je ponavljao podvige junaka i uprizoravao vrline koje su te podvige omogućile — hrabrost, samopregor, odvažnost. Fizički napor time prestaje biti svrha samome sebi i postaje sredstvo etičke formacije, put samosavladavanja i uspona ka višem.

U isto vrijeme, pjesnici, prikazujući te iste podvige, vršili su još jedan oblik mimēsisa: širili su ideal vrline kao zavjeru duha, zavjeru čije je središte bila težnja ka zajedničkom uzdizanju. Atleta oponaša heroja, a heroj — boga; uspostavlja se lanac duhovnog prenošenja, lanac kakav Platon opisuje u Ionu, gdje muza pokreće pjesnika, pjesnik slušaoce, i svi zajedno pulsiraju u jednom istom magnetskom polju značenja.

U tom ključu, antička atletika nije bila zabava, već ritualno pročišćenje; borilišta nisu bila arene, već svetilišta, a takmičenja nisu bila nadmetanja, već liturgije tijela i duha. Heroji poput Ahileja i Herakla bili su slavljeni zbog svog božanskog porijekla i smrtnog stradanja, koje je bilo cijena vječne slave — kleosa, pjesme koja ne vene i nadživljava tijelo. Ono što su atlete oponašale bila je etička supstanca epizodâ iz mitološke prošlosti: borba kao put ka smislu, patnja kao uslov slave. Sport, u tom svjetlu, nije oponašao bajku, već istinu. Ne onu koju se može naučiti, već onu koja mora biti proživljena i utjelovljena.

Kako zapaža Gregori Nađ, „iz ugla antičkih grčkih poimanja heroja, herojski napor i atletsko nadmetanje jesu isto.“ Premda bi bilo pretjerano poistovjetiti vrline heroja i atlete, veliki sportista u času vrhunskog učinka mogao je djelovati kao da vaskrsava te herojske osobine, pa čak i da ih, makar nakratko, utjelovljuje. Nije previše smjelo pretpostaviti da bi gledalac, posmatrajući trkača na antičkim Olimpijskim igrama kako u areni dostiže granice ljudske izdržljivosti, u tom trenutku uistinu vidio samog Ahileja. 

SREDSTVO ETIČKOG I POLITIČKOG OBLIKOVANJA

Takav trenutak ne bi bio puko sportsko uzbuđenje, već epifanija — iznenadna i snažna prisutnost heroja, a ponekad i božanstva, u svijetu smrtnika. Time je dolazilo do privremenog ukidanja vremenske i ontološke distance između mitskog doba i sadašnjosti.

Budući da se istorija u grčkom mišljenju najčešće sagledavala kao niz silaznih stadijuma — što ilustrativno svjedoče Hesiodove epohe zlata, srebra, bronze, heroja i gvožđa (Rad i dani, v. 106–201), kao i Sokratova teorija duša u Republici — ovakvo ukidanje vremena nije bilo samo estetski, već i religiozni događaj: ekstaza koja je objedinjavala gledaoca i izvođača u osjećanju svetosti prisutnog trenutka.

Ova herojska epifanija, međutim, nije imala vrijednost po sebi, već po vrlinama koje je heroj sobom donosio — vrlinama koje su, podsjetimo se, bile znak njegove bliskosti s božanskim. Upravo je ritualna priroda antičkog atletskog nadmetanja, kroz mimēsis, omogućavala reaktualizaciju tih vrlina, nudeći ih kao estetski i duhovni doživljaj kako samim sportistima, tako i njihovim posmatračima. Bio je to trenutak katarze — pročišćenja kroz spoznaju, iskustvo koje je sjedinilo intelektualno razjašnjenje sa užitkom u učenju. Iako je slava atlete bila prolazna — oličena u brzom venuću vijenca od maslinovih grančica, koji je bio jedina nagrada — ono što je prizivao bile su neprolazne, besmrtne vrline, uzdignute na pijedestal vječnog slavljenja.

Otuda nije teško dokučiti zbog čega je panslavizam, u svojoj romantičarskoj čežnji za izgradnjom zajedničke genealoške matrice, posegao za helenskim uzorima. Bio je to pokušaj da se politička nemoć nadomjesti kulturnim uzvišenjem — da se kroz mit o porijeklu stvori identitetski kontinuitet, kadar da uzvisi ono što je istorijski bilo potlačeno. U tom smislu, panslavizam se može tumačiti kao specifičan oblik „zamišljene zajednice“, u duhu Benedikta Andersona: nadnacionalni entitet što se uspostavlja putem kolektivnog učešća u zajedničkom simboličkom imaginarijumu, u mitovima koji se iznova uspostavljaju pomoću sinegdohalnog prepoznavanja.

U oblikovanju tog slovenskog duhovnog horizonta presudnu ulogu su odigrali češki mislioci František Palacki i Josef Dobrovski, ali i ideolozi sokolskog pokreta, osobito Miroslav Tirš. Tirš je, naime, u svojim tekstovima snažno naglašavao da je fizičko vaspitanje istovremeno i pitanje nacionalnog karaktera — da „sklad tijela oblikuje sklad duha“, te da se „putem individualne snage stiče preduslov kolektivne slobode“ (Tyrš, O tělocviku, 1869).

Sokolstvo je, u tom kontekstu, predstavljalo ranu artikulaciju onoga što će u socijalističkom dobu prerasti u cjelovitu koncepciju sporta: fizičku aktivnost ne kao puku rekreaciju, već kao sredstvo etičkog i političkog oblikovanja. Disciplina se u sokolskom ethosu pojavljuje kao izraz kolektivne volje, dok se tijelo promišlja kao locus estetske i ideološke formacije. Ono što je u začetku bilo kulturni odgovor na imperijalnu potčinjenost, u formi fiskulture nastavlja da živi kao projekat društvene regeneracije — ne više samo kroz gimnastičke vježbe, već kroz strukturisanu praksu izgradnje zajedničke budućnosti.

Taj istorijski prelaz nije bio ni slučajan ni stihijski. Naprotiv, sokolski pokret je među prvima prepoznao politički potencijal tijela — njegovu sposobnost da postane zajednički resurs, simbolički kapital i instrument kolektivne emancipacije. Socijalistička fiskultura nije se, stoga, mogla posmatrati kao prosti nastavak sokolstva, već kao njegova racionalizovana i sekularizovana artikulacija: pokušaj da se kroz kolektivno oblikovanje tijela otjelotvori mogućnost zajedničkog smisla, nove društvene sinteze, i sna zajedništva rođenog iz pokreta, discipline i duha.

BLATNJAVA METAFIZIKA PALANKE

Uprkos prividnoj oprečnosti, nacionalizam i socijalizam — makar u svojim tjelesnim impostacijama, oličenim u sokolskom pokretu s jedne, i socijalističkoj fiskulturi s druge strane — dijele zajednički temelj: modernizam. Iako ih istorija često prikazuje kao suprotstavljene političke sile, obje su, dakle, ukorijenjene u istom epistemološkom okviru političke mòderne — one epohe koju je, kako ingeniozno zaključuje Mišel Fuko, obilježila spoznaja da se „istina više ne traži u porijeklu, već u dispozitivima moći koji je proizvode“ (Discipline and Punish, 1975).

Modernizam — naročito u svojoj ranoj, herojskoj fazi — ne crpi simbolički kapital iz radikalnog raskida s prošlošću, već iz njene transfiguracije: iz sublimacije antičkog nasljeđa posredstvom renesansne imaginacije. U tom spoju antičkog i modernog leži ključ razumijevanja i sokolstva i socijalističke fiskulture, jer oba pokreta svoje antropološke ideale crpe iz renesansnog ponovnog otkrića kalokagatije — antičkog ideala jedinstva fizičke snage i duhovne uzvišenosti, ljepote i vrline.

Još je Leon Batista Alberti, renesansni humanista, arhitekta i mislilac, u svom traktatu De Re Aedificatoria (1452.) zapisao da „čovjek mora biti snažan poput rimskog legionara, a plemenit poput Cicerona“. Ta sinteza snage i etike, harmonije tijela i duha, postaje temeljni obrazac humanističke pedagogije, koji će se s vremenom preseliti iz renesansnih akademija u prosvjetiteljske programe XVIII vijeka, a zatim i u političke ideologije XIX i XX vijeka — bilo da ih zovemo nacionalističkim ili socijalističkim.

Razumijevajući sve prethodno izloženo, nameće se gotovo samorazumljiv zaključak: savremeni, organizovani sport ne egzistira izvan istorijskog toka, niti mu prethodi kao univerzalna ljudska konstanta; naprotiv, on je produkt epohe — konkretnije, proizvod specifičnog, modernog shvatanja vremena kao linearnog, progresivnog i teleološki usmjerenog procesa.

U tom kontekstu, tijelo se više ne doživljava kao metafizička datost, već kao projekt: objekt racionalizacije, usavršavanja, optimizacije. Sport, u tom ključu, podrazumijeva kalendar i sat, mjeru i normu, rekord i standard, disciplinu i kompeticiju — čitav jedan epistemološki i ontološki aparat koji je nerazdvojiv od mòderne.

Zato takmičarski sport ne može biti uspješno razvijen u sredinama koje modernitet nisu dočekale s oduševljenjem, te ga usvojile s unutrašnjom dosljednošću i institucionalnom ozbiljnošću. U dijelovima Bosne i Hercegovine u kojima danas Bošnjaci čine demografsku većinu, faktičku vlast više od tri decenije činila je politička formacija koja nije izrasla iz prosvjetiteljskog duha racionalne deliberacije i sekularne legitimacije, nego kao institucionalni produžetak i političko krilo vjerske zajednice. Riječ je, dakle, o formaciji koja po svom političkom krēdu i simboličkom vokabularu predstavlja anahronizam par excellence.

U njenom djelovanju, bilo otvoreno deklarativnom, bilo suptilno normativnom, prepoznaje se kontinuitet kulturnog otpora modernitetu koji je u Bosnu stupio tek 1878. — povlačenjem osmanske teokratske vlasti.

Tradicija koju ona odražava, u temeljnim koordinatama vlastitog svjetonazora, nije plod moderniteta nego njegova negacija: pogled na istoriju nije linearan ni progresivan, već fatalistički i regresivan; vlast se ne razumije kao neutralni aparat javne uprave, nego kao božanski amanet, emanacija volje višeg reda.

Odnos prema tijelu i javnom prostoru obilježen je dubokom nelagodom, pa i tjeskobom — kao da su tjelesnost, osjetilni užitak, igra i pojedinčeva autonomija inherentno sumnjive, moralno ambivalentne pojave koje valja kontrolisati, sputavati i potiskivati.

U takvoj viziji svijeta — „blatnjavoj metafizici palanke“ — sport nije važna društvena praksa, niti naročito poželjna kulturna institucija. Naprotiv, on je sumnjiv po definiciji: prostor erosa, ekstaze, razuzdanosti i lažnih idola, gdje se trči za loptom, a ne za bogom.