Kako to da je normalno da se posvuda pojavljuju zastave HR Herceg-Bosne, nema utakmice hrvatske reprezentacije bez nje, nema „domoljubnoga“ koncerta bez nje, a da se toliko problema vidi, od vrha države do njezinoga dna, u zastavi SR Hrvatske?
Hrvatska ekstremna desnica, što iz vlasti što iz oporbe, kao i hrvatski liberali koji po običaju svojom „ekvidistancom“ između „dviju krajnosti“ legitimiraju neonacizam kao regularan stav u političkom polju a ne kao zločin po sebi, već danima hiperventiliraju jer je netko na antifašističkom prosvjedu održanim 30. studenoga u Zagrebu nosio zastavu Socijalističke Republike Hrvatske (one republike koja je navedena i u preambuli hrvatskoga Ustava kao jedan od temelja današnje Republike Hrvatske): crven-bijeli-plavi sa zvijezdom petokrakom. Naravno, da pojačaju dojam, jer je teško vjerovati da su baš toliko neuki, govore da je to jugoslavenska zastava.
Pored zastave SR Hrvatske smeta im naravno i to što su na nekim transparentima bila prikazana ćirilična slova. I s izjavama da im ćirilica smeta, oni jasno pokazuju kakvu Hrvatsku žele: Hrvatsku potpuno očišćenu od Srba, Hrvatsku u kojoj neće biti mjesta ni za trenutnih 3% ljudi srpske nacionalnosti, Hrvatsku koja će ispuniti davni ustaški san – da nema Srba. Ako nije tako, zašto onda ostrašćene i paranoične reakcije na mirobuljivi natpis napisan ćirilicom? Ili oni zaista misle da mi ništa ne vidimo i ne shvaćamo?
Poseban slučaj ludila predstavlja proglašavanje zastave iz svjetski poznatoga japanskoga stripa (koja je simbol pobune Generacije Z protiv ugnjetavanja i koja se kao takva koristi u cijelome svijetu), ni manje ni više nego – četničkom zastavom. Lako bi čovjek prešao protiv takve nepismenosti i protiv tog ludila da oni koji su njime zaraženi nisu dio izvršne vlasti i neki faktor u državi. Za njih se zaista može reći da lažu stvaralački, maštovito i inventivno, jer misle da je laž vid hrvatskoga domoljublja i naš nacionalni interes.
Ali pređimo na jednu drugu temu.
Hrvatska ekstremna desnica, čiji je jedan od duhovnih vođa Marko Perković Thompson, već mjesecima voli kao mantru ponavljati riječi „nema Jugoslavije, Jugoslavija je mrtva“ i tako dalje.
Jednostavna je činjenica da Jugoslavije više nema i da je vjerojatno više nikada neće ni biti – tim prije što će, prema postojećim demografskim kretanjima, južnoslavenski narodi u narednim desetljećima toliko propasti, brojčano se smanjiti i ostarjeti, da neku južnoslavensku državu neće ni imati tko praviti. Pravit će neki drugi ljudi i narodi neke druge države koje će se zvati drukčije. Pogledajte samo prosječnu starost Hrvata, Srba i Bošnjaka, pogledajte koliko se djece rađa, kakav je omjer starog i mladog stanovništva, koja je stopa iseljavanja, pa će vam biti sve jasno.
Referirajući se na poklič “ajmo, ajmo, ustaše!”, koji se ljetos mogao čuti na stadionu Poljud u Splitu (tisuće ljudi su ga horski uzvikivali), filozof Boris Buden odgovorio je u jednome intervjuu pitanjem: “A kamo? U budućnost sigurno ne. Hrvatska nacija nema budućnosti. Izumrijet će do kraja ovog stoljeća. Generacija koja danas arlauče ovaj slogan, među zadnjima je. Znaju sve što je bilo, ali za njih više nitko neće znati.”
I ne govorimo to iz bilo kakve zluradosti. Žao nam je što će biti tako. Ali neki procesi su neumoljivi. Ostaje bar nada da se do tada društvo neće samouništiti od silne nagomilane mržnje, koja se promovira ne samo kroz medije bliske vlasti i vladajućem narativu, već i kroz Crkvu i – što je možda najgore, kroz obrazovni sustav, koji djecu već od ranih razreda osnovne škole uči da su Srbi neprijatelji, da su oni zlo a da smo mi dobro. A pošto je Srba u Hrvatskoj ostalo jako malo, morat će se ta energija isprazniti na nekoj drugoj skupini koja će se proglasiti srpskom. Na primjer na Hrvatima koji ih iz nekog razloga podsjećaju na Srbe.
Međutim, više je nego komično kada na činjenicu da Jugoslavije nema stalno podsjećaju, primjerice, likovi koji slave Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu? Što čovjek da kaže, zar nije do njih došla agencijska vijest da Herceg-Bosne nema već 30 godina? I da sve što je u rečenih 30 godina ta priča postigla jest pravomoćna presuda Međunarodnog suda u Haagu njezinom vojnom i političkom vodstvu za ono što je taj sud okvalificirao kao udruženi zločinački poduhvat.
Postoji li bilo koja presuda ikojeg suda igdje za neki zločinački poduhvat kojeg je provela Socijalistička Republika Hrvatska, na čiju zastavu režim i njegovi čuvari – i njegove liberalne maskote – toliko reže zadnja dva dana, kako bi opravdali i relativizirali svoj desničarski ekstremizam ili, u slučaju liberala, svoj kukavičluk? Naravno da ne postoji. Ali za to razumjeti treba znati malo povijesti ili bar osnovnu kronologiju, a ne ponavljati gebelsovštinu iz informativnog programa Hrvatskog krugovala i dalekovidnice.
Još jedanput: kako to da je normalno da se posvuda pojavljuju zastave HR Herceg-Bosne, nema utakmice hrvatske reprezentacije bez nje, nema „domoljubnoga“ koncerta bez nje, a da se toliko problema vidi, od vrha države do njezinoga dna, u zastavi SR Hrvatske?
Odgovori su jasni, naravno. Pitanja su mi retorička. Zna se: njihova država, njihova pravila.
Izvor: Prometej
