Stihom „Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene, to je crno bijeli svijet….“ odavno je ušao u anale jugoslavenske rok muzike. Danas, četiri i po decenije kasnije, otkad je prvi put objavljena, pjesma „Crno bijeli svijet“ sa istoimenog drugog albuma čuvene zagrebačke rok grupe „Prljavo kazalište“ i dalje je veoma rado slušana i s punim pravom predstavlja nezaobilazni simbol jedne ere i vremena u kojem je nastao „novi val“
Iza njega je 65 godina bogatog životnog iskustva i gotovo pola vijeka muzičke karijere koja, iako isprekidana povremenim pauzama, nikada nije izgubila svoju snagu ni značaj. Bio je i ostao vjeran isključivo tvrdom, autentičnom rok zvuku, rok muzici kao prostoru gdje se sudaraju misao, emocija i stav. Za umjetnike poput njega, ona je i način života i sredstvo da se svijet vidi jasnije, a osjeća dublje.
Njegov glas, harizmatičnost i buntovna energija kojom i dalje neumorno plijeni na sceni, kao i pozamašan niz bezvremenskih hitova koje je otpjevao, obilježili su mnoge generacije i ostavili neizbrisiv trag u historiji rokenrola na ovim prostorima.
Stihom „Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene, to je crno bijeli svijet….“ odavno je ušao u anale jugoslavenske rok muzike. Danas, četiri i po decenije kasnije, otkad je prvi put objavljena, pjesma „Crno bijeli svijet“ sa istoimenog drugog albuma čuvene zagrebačke rok grupe „Prljavo kazalište“ i dalje je veoma rado slušana i s punim pravom predstavlja nezaobilazni simbol jedne ere i vremena u kojem je nastao „novi val“, muzički pravac i kulturni pokret koji je ostao zapamćen kao jedan od najuticajnijih i najautentičnijih pop-kulturnih fenomena na prostorima nekadašnje SFRJ.
Sa svojim novim-starim bendom identičnog naziva „Prljavo kazalište”, sa jednakim žarom kao i na početku karijere, s kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka, nastavlja da inspiriše publiku širom regije nezaboravnim pjesmama koje svjedoče o vremenu, emocijama i nepokolebljivoj posvećenosti umjetnosti.
Album „Crno bijeli svijet“, prvi put objavljen u julu 1980. godine, dočekan je s velikim oduševljenjem, kako od publike, tako i stručne kritike koja je isticala da je riječ o „čarobnoj tinejdžerskoj ploči koju lako mogu slušati svi, od dječjeg vrtića do staračkog doma“. Danas je neodvojivi dio muzičke historije kao klasik jugoslavenskog novog vala, zar ne?
Svi u bendu, zaista, volimo taj album. Ploča se od prvog trenutka nevjerovatno dobro prodavala. Sljedeće godine imali smo bezbroj koncerata po Jugi; od najvećih gradova pa do najmanjih sela sa sedam kuća, crkvom, kulturnom znamenitošću zvanom birtija i Domom kulture u koji može da stane bar hiljadu ljudi (smijeh). Te ’81. godine, doma smo ukupno proveli jedva dvadesetak dana, ostatak vremena smo bili „na terenu“. Imali smo silnu energiju, bili smo maksimalno uvježbani. Pravi virtuozi. Ja sam bio, kako bi se reklo, poluludi divljak. Nikad se nije znalo šta ću izvesti na nastupu, hoću li se skinuti go do pasa ili… To je, fakat, neodoljiv album. Plesni. Jedan od onih koji mijenjaju sve oko sebe. Da, i klasik. Ni danas ne znamo u koliko je primjeraka prodat. Samo se štancao, išao je kao bijela halva. K’o sladoled.
Pjesma „Crno bijeli svijet“, sa malo riječi i puno ironije, predstavljala je protest protiv malograđanštine. Kako biste opisali svijet danas, 45 godina kasnije? Je li postao „šareniji” ili je, možda, još uvijek u nekim aspektima crno-bijeli?
Ma, on i dalje klizi prema onim najcrnjim nijansama. Naš premijer Plenković se stalno hvali kako se živi dobro, kako su porasle plaće, a istovremeno – čim plaća poraste, cijene u prodavnicama porastu još više. Apsurdno je da je hrana u nekim zapadnim zemljama koje nemaju uvjete za poljoprivrednu proizvodnju, jeftinija nego kod nas na Balkanu. Juga je imala jaku poljoprivredu i industriju. Sve je funkcioniralo – fabrike su radile, Vojvodina i Slavonija su bile žitnice, ništa nismo morali da uvozimo – samo smo izvozili. Inače, u mom životu postoje dva „AP-a” – dvije ličnosti koje su imale veliki utjecaj na Hrvatsku, a koje ne mogu da podnesem. To su Ante Pavelić i Andrej Plenković.
A JB Tito?
U to vrijeme, kad sam bio mlad, nisam ga podnosio. Uvijek govorim da sam anarhist – ne militantni, naravno. Meni, lično, bezvlašće prija, ali svijest ljudi još nije na tom nivou da bi mogli funkcionirati bez vlasti. A opet, imamo tu nesretnu sposobnost da uvijek izaberemo pogrešne. Doba idiota još uvijek traje. Kada se pogleda unazad, na ovim prostorima, možeš na prste da nabrojiš ljude koji su zaista vrijedili. Drug Tito je bio jedan od njih. Imao je svojih mana; tada sam ih vidio sve, a sada vidim i koliko je dobro što nije dopuštao da svatko vuče na svoju stranu.
Čuveni stih „Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene, to je crno bijeli svijet….“ nastao je sasvim slučajno, spontano, na jednoj probi…
Da, imao sam običaj da povremeno eskiviram probe, a kad bih dolazio, redovno sam kasnio. Uvijek bih imao neko opravdanje, neku ispriku koja, iskreno, nije imala nikakvog smisla – što bi Bosanci rekli „niđe veze”. Tako je bilo i tog dana. Uletim na probu, svi me gledaju, čekaju šta ću sada reć’. I izvalim: „Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene, to je crno-bijeli svijet.” I eto, od te improvizacije nastao je stih koji je ostao upamćen. Mislim da tu pjesmu, onako potajno, najviše vole „Grobari” (smijeh). Tu neka veza, ipak, postoji. Pa, prvi predsjednik „Partizana” bio je naš, dr Franjo Tuđman.
Sticajem raznih okolnosti, već nekoliko godina, na regionalnoj rok sceni postoje dva benda pod istim imenom – „Prljavo kazalište“. Taj podatak za mnoge je veoma zbunjujući…
Jeste. Bubnjar Tihomir Fileš, koji je član benda od samog početka, danas osim što svira s nama, obavlja i funkciju menadžera – i to radi izuzetno dobro, upisan je kao vlasnik spornog imena grupe, pozivajući se na to da je jedan od osnivača. U tom trenutku Jasenko Houra je tvrdio da nije znao ništa o zaštiti imena. Cijeli slučaj je potom završio na sudu u Zagrebu i ta priča se, nažalost, i dalje vuče. Situacija je prilično komplicirana, iako su svi papiri uredni. Sve je zapravo vrlo jasno; Fileš je zvanično priznat kao vlasnik imena, čak i od strane institucija Europske unije, kao i američkog State Departmenta. Međutim, u cijelu stvar se umiješala i politika. Sudstvo bi, naravno, trebalo biti nezavisno, ali, nažalost, u Hrvatskoj to često nije slučaj.
Povodom 45. godina od objavljivanja „Crno bijelog svijeta“, večeras ćete na legendarnoj zagrebačkoj „Šalati“ održati koncert poslije kojeg krećete na regionalnu turneju. Osim nostalgičnog muzičkog putovanja kroz kultne pjesme sa tog bezvremenskog albuma, šta ćete još ponuditi publici na tim koncertima?
Bit će to pank-rok, muzika izvornog „Prljavog kazališta“. Dakle, izvest ćemo kompletan „Crno bijeli svijet”, pjesme sa prvog albuma, kao i sa „Korak od sna”, i nešto malo sa „Undergrounda”. Ljudi vole i taj novi materijal, ali ipak im je draži onaj stari zvuk, pa smo se na to i fokusirali. Pjesme smo malo aranžmanski osvježili, ali smo u svakoj zadržali originalnu melodiju i prepoznatljive gitarske teme. Odlično smo usvirani, a ja sa svojih 65 godina, imam više kondicije nego kad sam bio klinac. Danas plešem na svakoj probi, čak i kad je pauza. Nijednog trenutka ne mirujem. I dalje sam jednako lijen i neodgovoran kao nekad (smijeh), ali pjevam bolje, sigurniji sam u sebe i – što je najvažnije – sve to radim sa više strasti nego ikad.
Koncertna turneja obuhvatit će i Beograd?
Naravno, samo još ne znamo kada, jer je situacija kod vas trenutno malo složena. Nikad ne znaš koga će od nas iz Hrvatske optužit’ za špijunažu (smijeh). Ali, vjerujem da će se stvari uskoro srediti. Ma, Beograd je zakon. Uvijek je bio poseban. Naš koncert u Domu omladine, koji smo imali jesenas, u novembru, bio je rasprodan dva mjeseca unaprijed. To vam sve govori.
Mnoge pjesme iz tog ranog perioda, kada ste bili član „prljavaca”, bile su društveno angažirane i bavile su se temama koje su se ticale svakodnevnog života, ali i nekim političkim i društvenim pitanjima. Koliko je bilo zahtjevno naći balans između umjetničkog izraza i društvene odgovornosti?
Mi smo se iskreno užasavali mnogih stihova koji su se mogli čuti u to vrijeme, jer nisu imali nikakvog smisla. Mi smo, recimo, napravili prvu gej pjesmu na ovim prostorima – Some Boys. Bila je to i provokacija i svojevrsni odgovor na Some Girls od Rolling Stonesa, u kojoj Jagger pjeva falsetom. Mi smo htjeli da napravimo nešto sasvim suprotno – direktno, bez zadrške. Pjesma nije imala nikakva skrivena značenja – udarala je pravo u glavu, posebno stihom: „Ja sam za slobodnu mušku ljubav“. Bila je to poruka o slobodi, o pravu da voliš koga želiš. Jednostavno, gledali smo svijet oko sebe, osluškivali ono što nas muči, i o tome smo pjevali. Uspijevali smo da to pretočimo u stihove na jednostavan način – nije bilo mnogo teksta, ali je poruka uvijek bila jasna i snažna. Iako smo bili još klinci, ponašali smo se kao učitelji generacije. Pokazivali smo iznenađujuću zrelost, kako u pjesmama, tako i na koncertima.
A van scene?
Ha, ha, ha… to je već druga priča. Poslije svirki često smo znali da pokažemo i zavidnu dozu ludosti. Te naše žurke nismo zvali tulumima, već zulumima. Bili smo šašavi, radili smo svakakve gluposti. A ja sam oduvijek bio malo „na svoju ruku”, svojeglav. Mislim da se to osjetilo i u muzici koju smo stvarali.
Novi val je nesumnjivo donio nove umjetničke slobode, buntovnu energiju, ideje, kreativnost, urbani duh… Koliko je njegov utjecaj prisutan i danas?
Mnogo. Snažno. Taj zvuk se i dalje traži i uvijek dobro prolazi. Kad god se negdje pušta muzika i krene blok pjesama iz tog vremena – mislim na Šarlo Akrobatu, Električni Orgazam, Pankrte, Parafe… vidiš koliko ljudi i dalje reagira na to. Ploče iz tog vremena su i dalje na cijeni. Novi val na ovim prostorima nije bio samo muzički pravac, to je bio pokret koji je osvijetlio sve sfere života: novinarstvo, fotografiju, umjetnost, način razmišljanja. To je bilo nevjerovatno kreativno razdoblje širom Juge – u Ljubljani, Rijeci, Zagrebu, Beogradu… Došla je potpuno nova generacija sa svježim idejama koje su bile relevantne ne samo na našem, već i na svjetskom nivou.
Koliko vam, lično, nedostaje to vrijeme?
Strašno mi nedostaje. Tada sam bio klinac, a cijela generacija je živjela bezbrižno, veselo, s puno osmijeha. Žurke su bile gotovo svakodnevne. U Beogradu je postojao čuveni „Bermudski trougao” – Grmeč, Šumatovac i Pod lipom – dok smo mi u Zagrebu imali svoj „Zlatni trokut”: Blato, Zvečka i Kavkaz. Povezivali smo se i družili, često jedni druge posjećivali. Sjećam se tih manifestacija: „Pozdrav iz Zagreba” u Beogradu, pa kasnije „Pozdrav iz Beograda” u Zagrebu. Za razliku od ostalih socijalističkih zemalja, mi smo imali slobodu. Mogli smo da putujemo gdje god poželimo, a naš pasoš je svuda bio cijenjen. Sve je tada bilo drugačije i…
…Gotovo neuporedivo sa današnjim vremenom?
Apsolutno. Situacija iz dana u dan postaje sve nesigurnija. Žarišta su svuda oko nas – od trusnog Balkana, gdje tenzije nikada ne prestaju, do rata između Rusije i Ukrajine, pa do užasa koje gledamo u Izraelu i Palestini. Sve te globalne turbulencije reflektiraju se i na naše prostore. Ljudi su sve napetiji, sve više su pod stresom i nezadovoljni. I nije ni čudo, jer živimo u vremenu neizvjesnosti, gdje više niko nije siguran ni u šta. Posebno me brine to što je sve više mladih, djece i tinejdžera, koji se bore s psihičkim problemima – anksioznost, depresija, osjećaj besmisla…
Sve je to posljedica atmosfere u kojoj živimo. A ipak, ponekad se desi nešto lijepo. Proljetos sam, recimo, vidio divne studente iz Srbije kako trče kroz Podravinu, na putu do sjedišta Europske unije, a koje su građani Hrvatske svuda srdačno dočekali. Bilo je predivno to gledati – jedan od onih trenutaka koji vraćaju vjeru u bolje sutra. Imam dužno poštovanje prema tim mladim ljudima koji su pokazali da imaju puno više svijesti i pameti, nego mnogi odrasli. Uspjeli su da pokrenu i svoje… kak’ se veli tu kod vas, u slengu…
…Matorce?
Ha, ha, ha… da, matorce – roditelje koji su im se pridružili pod parolom – moramo da čuvamo svoju djecu. Krasno. To je, zaista, jedan svjetionik u ovoj tami.
Ipak, dakle, ima nade u neko bolje sutra?
Ma, da, naravno. Vjerujem da će doći bolja vremena, ali bojim se da će proći još dosta vremena prije nego što sve dođe na svoje mjesto. Mene doma, neki, i dalje gledaju čudno jer sam jasno i glasno deklarisan kao antifašista i antinacista. Smatram da bi to trebalo biti stav svakog normalnog čovjeka. Nažalost, danas ima mladih koji se zavaravaju prošlošću pa prihvaćaju parole poput „Za dom spremni“, tvrdeći da je to navodno starohrvatski pozdrav od prije nekoliko vijekova. Ma, nemojte me zajebavat’. Staro je, ali od 1940. ili ’39. godine, kad su počeli tako da se pozdravljaju. Taj pozdrav je u Hrvatskoj i službeno zabranjen, a u Ustavu jasno piše da je naša država nastala na antifašističkim temeljima. Pogledajte Norvešku – tamo se ime kvisling ni ne izgovara, to je sinonim za izdaju i zlo. A mi? Mi ne samo da govorimo o tome, nego nekad čak i veličamo. To je duboko uznemirujuće.
Izvor: Danas
