NEVEN ANĐELIĆ: “Silovanje Evrope” i demokratski deficit Bruxellesa

Koliki je trenutni demokratski deficit Bruxellesa?

————————————————————————-

Donald Trump je u pravu ukazujući na nemoć evropskih lidera. Od kako se Angela Merkel umirovila, u Evropi ne postoji značajniji lider sa jasnom vizijom šta se želi sa kontinentom ili bitnom nacijom. Serija političkih poteza dvojice njemačkih premijera koji su je naslijedili, francuskog predsjednika, kao i niza britanskih premijera i premijerki od brexita do danas je zapravo serija reakcija, a ne akcija.

Za akciju se mora znati šta se želi. Evropljani to ne znaju, barem ne oni na nacionalnim političkim vrhovima. Doda li se ovoj grupa čelnica Evropske komisije, uvid je još više poražavajući jer su u Bruxellesu, vodeće političarke, uz podršku političara, dodatno uvećale demokratski deficit koji je otprije već postojao na nivou unije za prijem u koju je neophodna stabilna i organizovana liberalna demokratija. Evropski contradictio in adjecto je na djelu.

Pozivanje na članak ugovora unutar unije kojim se ovlašćuje komisija da donosi neke odluke bez konsultacija i odobrenja parlamenta je demokratski deficit za koji su u prethodnim sazivima smatrali da se dijelom mora ukloniti i riješiti povećanjem značaja Evropskog parlamenta. Nedavno kratkotrajno uhapšena bivša političarka broj dva u uniji, Federica Mogherini, optužena je za korupciju tokom svojeg mandata. Dok se s jedne strane treba slaviti vladavina prava, s druge strane ova optužba govori o licu i naličju evropskih integracija i elita na vrhu ovih procesa.

Evropljani uveliko finansiraju ukrajinsku odbranu od ruske agresije, ali upravo su prošle sedmice donijeli odluku da će komisija moći donijeti krupne odluke bez konsultacije s parlamentom. Jedna od odluka ticala bi se korištenja zamrznutih ruskih sredstava u evropskim bankama. Neprijateljska imovina se do sada u ratovima poštovala i zamrzavala do okončanja nasilja. EU sada mijenja pravila koja mnogi pravnici nalaze protivnim međunarodnom pravu i običajima.

Od ruske aneksije Krima 2014. godine, Evropska unija je reagovala ekonomskim sankcijama prema Rusiji, čuvajući tako principe suvereniteta i teritorijalnog integriteta evropskih zemalja, međunarodnog prava, ali i sopstvenih interesa u sferi bezbjednosti, evropskih vrijednosti i ekonomske stabilnosti sa pristupom jeftinijim izvorima energije u najvećoj zemlji svijeta. Nakon početka „specijalne vojne operacije“, kako ruski diplomati još uvijek nazivaju otvorenu agresiju na Ukrajinu, EU je uvela niz radikalnih sankcija Rusiji koje jesu pogodile tu zemlju, ukazale na evropsku opredijeljenost ka nizu vrijednosti uključujući i očuvanje na pravilima zasnovanog međunarodnog poretka.

Problem je što Evropa, znači EU plus Britanija,ne posjeduju više vojnu i političku moć za takav nastup. Ekonomska snaga je prisutna ali u izraženo nasilnim međunarodnim odnosima, evropska ekonomska moć nije dovoljno jako sredstvo za prisilu neposlušnih aktera. Ta ekonomska i finansijska moć je korisno i bitno oruđe međunarodnog poretka tokom mirnih perioda, ali evropski lideri, barem verbalno, već četiri godine ratnohuškački nastoje zaustaviti rat u Ukrajini. Još jedan contradictio in adjecto Evrope.

Odbijajući ruski plin, njegove cijene su višekratno poskočile na svjetskom tržištu. Veliko povećanje uvoza tečnog gasa iz SAD-a spriječilo je nestašice, ali i omogućilo ogromne profite energetskim kompanijama, koji su nastali zbog nekoliko stotina procenata povećanim cijenama energenata za stanovništvo liberalnog Zapada. Vlade su se bojale uvesti dodatne poreze na profit bez presedana od kojeg su osim energetskih kompanija još profitirali i vlasnici dionica tih kompanija te države poput tada liberalno-demokratskih Sjedinjenih država, ali i despotskog Azerbejdžana. Nedostatak vladavine prava u ovoj kavkaskoj republici gdje vlast ide sa oca na sina ne predstavlja problem Ursuli von der Leyen da posjeti Baku i izjavi kako je Azerbejdžan bitan saveznik EU. Skandalozno niski indeksi ljudskih prava i individualnih sloboda u ovoj zemlji nisu spriječili predsjednicu Evropske komisije da takvo što izjavi. Azerbejdžan ima najnižu stopu primjene presuda Evropskog suda za ljudska prava od svih 46 zemalja članica ovog suda. Dok je Rusija još bila članicom, i ona je imala višu stopu od Azerbejdžana.

Naravno da u Bruxellesu znaju dobro stanje režima i društva u Azerbejdžanu, ali oni nemaju vizije o budućnosti i reaguju, gotovo u očaju, na trenutno stanje i nastoje, što se kaže, gasiti požar. Problem je što ne vide da ne koriste vodu za gašenje požara već zapaljive materije. Katastrofa je na vidiku bila već odavno, a pobjedom Donalda Trumpa krajem prošle godine, dobila je posebno mjesto u značenju i ima status poput ikone na zidovima tradicionalnih ruskih domova.

NEVEN ANĐELIĆ: Zašto jačanje evropske desnice ne ide u prilog bh. nacionalistima

Ekonomske probleme stanovništva u razvijenim zemljama Zapada elite ignorišu godinama, na šta su odgovori počeli stizati prije par decenija, prvo bojažljivo i u malim dozama, poput parlamentarnih izbora u Austriji 1999. ili predsjedničkih u Francuskoj 2002. Desetak godina kasnije, radikalna desnica je ili na vlasti, kao u Italiji, ili najveća opoziciona grupa, kao u njemačkom ili francuskom parlamentu. Niti to nije dozvalo elite već su lošim politikama i katastrofalnim odlukama dodatno sunovratile sopstveni dignitet. Pri tome one predstavljaju svoje bogate zemlje pa je tako i važnost tih država umanjena elementom dokazane nemoći.

Kada Donald Trump uvede dodatne carine za evropsku robu, političari na krovu Evrope mu se zahvaljuju što te tarife nisu još veće. Oni koji se ideološki ne slažu s Trumpom, oni koji su žmirili na očitu fizičku nemoć Bidena u prethodnom periodu, sada s lakoćom prihvataju Trumpa ne kao sagovornika, već kao sopstvenog lidera. Generalni sekretar NATO-a, a prethodno premijer Nizozemske četrnaest godina, Mark Rutte naziva Trumpa „Daddy“ – tatica. Od vodećih evropskih lidera, jedino se Macron obriše oko usta nakon nekog nepriličnog izlijeva dodvoravanja prema američkom predsjedniku. Ostali besramno srljaju. Možda zbog toga ostaju zabilježene neke negativne izjave Donalda Trumpa o francuskom predsjedniku.

Tokom Bidenovih godina na vlasti, kojeg Trump naziva pospani Joe, Zapad je organizovao mirovne pregovore uz učešće brojnih zemalja, ali nikada nisu pozvali Rusiju, državu koja je i započela rat i koja je osvojila 20-ak posto ukrajinske teritorije te razara neosvojene predjele. Kada su saveznici porazili naciste u Drugom svjetskom ratu pozvali su njemačke predstavnike da potpišu kapitulaciju dva puta. Prvi puta to su uradili pred samo zapadnim saveznicima u francuskom Reimsu 7. maja, ali pošto je Crvena armija, a ne zapadne trupe, bila u Berlinu, moralo je to biti učinjeno još jednom. Zbog toga „Evropa“ slavi dan pobjede nad fašizmom osmog, a Rusija devetog maja. Postoji još element vremena potpisa i vremenskih zona gdje je mir potpisan poslije ponoći po moskovskom vremenu, a prije ponoći u Berlinu.

Od tada je malo koji rat završen kapitulacijom. Sukobi vode ka mirovnim pregovorima gdje vojno uspješnija strana ima bolju poziciju za ostvarenje nekih, ali ne svih, predratno neostvarivih ciljeva. Stoga je svrha imati sve sukobljene strane za pregovaračkim stolom. Zapad je tri godine pokušavao završiti rat bez osnovnog faktora rata u Ukrajini – Rusije – koju Zapad nije u stanju pobijediti indirektnim metodama, a nije spreman pokušati ostvariti pobjedu direktnim učešćem u sukobu. Ponovno se iskazuje nedostatak vizije evropskih lidera. Učestvuju u ratu kojeg u velikoj mjeri oni finansiraju, a nemaju volje ili snage, vjerovatno nijedno, za stvarni ulazak u sukob s Rusijom. Contradictio in adjecto.

Donald Trump je nakon niza signala da može da radi Evropi šta god mu na um padne, to počeo i da ostvaruje. U slučaju rata u Ukrajini, njegova administracija je realna – uključuje Ukrajinu i Rusiju u nastojanjima da nađe neki kompromis koji je moralno neprihvatljiv, ali koji zaustavlja nacionalnu tragediju Ukrajine. Sa svakodnevnih razaranja i ljudskih žrtava, ukrajinska nacionalna tragedija prelazi u sferu istorije i nacionalne mitologije ukoliko se dogovor o miru uspostavi. Možda jednog dana, neke buduće generacije pod drugačijim režimima dogovore moralno prihvatljiviji oblik razgraničenja, ali zaustavljanje ubijanja i razaranja trebao bi trenutno biti imperativ.

Evropljani reaguju na takve pokušaje sopstvenim planovima koje osim Ukrajinaca malo ko sluša jer Britanija i EU ne posjeduju političku i vojnu moć da nametnu neki drugačiji mirovni plan, a njihove vođe nisu vizionari koje bi se bez obzira na slabosti saslušalo, pa možda čak i poslušalo. Evropski lideri bez karizme ispostavljaju svoje nacionalne države na milost i nemilost novim vodećim akterima novog svjetskog poretka u osnivanju. Kada bi Evropljani imali vizionarska, kompetentna i karizmatična vođstva, jedan od polova budućeg međunarodnog sistema bila bi i Evropa. Cijenu pogrešnih političara tokom pogrešne ere platiće Evropljani u budućnosti.

Ovo što se sada dešava evropskom kontinentu je simbolično prikazano na slikama Titiana i Rubensa naslovljenim „Silovanje Europe“, inspirisanom mitskom pričom o grčkom bogu Zeusu koji reinkarniran kao bik otima feničansku princezu Europu. Propala je stara Grčka. Šta li će biti sa Evropom? Nemojte pitati Bruxelles. Oni sigurno to ne znaju.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Pročitajte još: 

SDP NAGNUT UDESNO: Zukan Helez, ili kako dodikovskim manirima od neprijatelja BiH napraviti žrtve

OSAM DECENIJA KASNIJE: Kako smo od slavnih predaka došli do političkih karikatura i obesmišljavanja naslijeđa ZAVNOBIH-a

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-