Odgovor na jednostavno pitanje „koja država je najbliži prijatelj BiH“ zapravo je vrlo kompleksan. Pokušajte sami sebi odgovoriti na ovo pitanje a potom ozbiljnom geopolitičkom analizom i ekonomskim bazama podataka provjerite da li taj odgovor može opstati.
Strastveno tumačenje odnosa među državama ne pomaže u ovom procesu, već se objektivno treba provjeriti interese, ostvarenu saradnju te ciljeve kako Bosne i Hercegovine, tako i svih zemalja – potencijalnih prijateljica.
Male zemlje nastoje biti u širem krugu prijateljstava sa barem jednom od velikih sila. Mala pacifička otočna zemlja Palau to najizrazitije pokazuje. Njihov stalni predstavnik u UN-u bio je američki pravnik koji je ispregovarao odbrabmeni ugovor dvije zemlje, dobio počasno državljanstvo Palaua te postao i zet nacije od dvadesetak hiljada otočana. Tokom njegovih deset godina predstavljanja Palaua u UN-u, a i kasnije, ova zemlja je uvijek glasala shodno američkim interesima te sa Izraelom – drugim američkim klijentom.
Nekadašnji bosanskohercegovački ministar vanjskih poslova, također američki državljanin, i dalje je bjegunac od bh. sudstva. Palau nije prvi birao američkog pravnika za svoju službu, ali je očito bolje izabrao.
Bosna i Hercegovina danas postoji velikim dijelom zbog odluke SAD-a da će država opstati, uprkos direktnih i logističkih akcija susjednih zemalja tokom 1990-ih godina. Dakle, SAD bi trebale imati status najbitnijeg prijatelja. Međutim, dijelom stanovništvo, a svakako politički vrh, barem 49 posto bh. teritorije, ne iskazuje takve poglede, dok u preostalom dijelu vođstvo najveće političke partijedaje negativne izjave o američkim diplomatskim predstavnicima od kako je ta partija izostavljena iz vlasti u BiH.
Kina, najveći globalni rival SAD-a, prisutna je u BiH ekonomski i nastoji istovremeno zadovoljiti sopstvene interese i parirati ili barem otežati poziciju zapada u široj regiji. Kada Zapad uslovljava kreditiranje demokratizacijom, vladavinom prava i zaštitom ljudskim prava, zemlje u post-tranziciji se često okreću bezuslovnim kineskim kreditima. Problemi nastaju u procesu otplate tih kredita, što primjer susjedne Crne Gore pokazuje, ali i drugih zemalja koje su morale predati dijelove teritorije na korištenje i upravljanje kineskim državnim kompanijama zbog nemogućnosti otplate kredita sa visokim kamatnim stopama.
Treća globalna sila, ili u sopstvenom ogledalu velesila, ima svoje klijente u BiH, posebno u 49 posto zemlje, ali Rusija zbog svojeg (ne)diplomatskog ponašanja nije viđena kao prijatelj u većini zemlje. Štaviše, racionalna interpretacija interesa i u manjem dijelu BiH teško bi mogla opravdati emocionalnu privrženost stanovništva, a pogotovo političkih moćnika.
U rekonfiguraciji savremenog svijeta, osim ove tri velesile, prisutna je ambicija i relativna moć islamskog svijeta koji je unutar sebe podijeljen, pa je samim time i ukupni globalni utjecaj najmoćnijih muslimanskih država ograničen. Ne postoji jedna dominantna sila, već barem tri, a sagledavajući ambicije, potencijalno i više islamskih sila. Bilo da se fokusira na Saudijsku Arabiju, Iran ili Tursku,nemoguće je utemeljiti konsenzus u BiH da bi upravo ta trenutno regionalna sila mogla biti označena kao najveći prijatelj.
Dok u nekim manjim krugovima Saudijska Arabija, uz ostale zemlje Zaljeva izgleda privlačno te se ti manji krugovi okoriste približavanjem, opštedržavna korist nije ostvarena. Iran je dugo vremena bio viđen u vrhovima najmoćnije bošnjačke partije kao zemlja ka kojoj se stremi i tek je direktna akcija američke diplomatije zaustavila to stremljenje. Jasno je da su prijateljski i bliski odnosi sa obje zemlje međusobno isključivi.
Turska je izuzetno prisutna na Balkanu i u praksi je njena vanjska politika oličenje „neootomanske spoljne politike“ koju je osmislio tadašnji ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu, a koju u bastardiziranoj formi provodi turski vođa već decenijama, Recep Tayyip Erdoğan.
Njegove izjave da mu je Alija Izetbegović „ostavio u amanet Bosnu“ direktno su miješanje u unutrašnje poslove suverene i nezavisne države. Prva stvar, nebitna za ovaj tekst, je da mu Izetbegovićnije mogao ostaviti nešto što nije samo njegovo, već je suvlasništvo još neka tri-četiri miliona ljudi. Druga bitna stvar je Erdoğanovo shvatanje da su takve stvari moguće jer on kao autokrata sebe smatra „vlasnikom“ turske nacije te takvima vidi i vođe drugih država, makar već bili u penziji i u bolničkom krevetu.
U svakom slučaju, režimi u ove tri zemlje nisu kompatibilni sa potrebama bosanskohercegovačke nacije, a njihovi sistemi vrijednosti strani su za barem dvije dominantne etnije u BiH, a i značajan dio treće etnije ne vidi sebe u sljedbeništvu takvih sistema vrijednosti i političke moći.
Sa ovakvim odnosom sa globalnim silama, prijateljstvo je možda potrebno potražiti i u jednoj ili u sve tri susjedne zemlje. Srbija Aleksandra Vučića ima mnoštvo podudarnosti sa, recimo, Erdoğanovom Turskom. Čisto ideološki gledano, u novim podjelama svijeta na liberalni i autoritarni, ona ne bi mogla biti u označena kao prijatelj BiH ukoliko su iskrena stremljenja bh. političkih elita ka evropskim integracijama i samim time uključenjem u liberalni dio svijeta.
Doda li se tome istorijski teret koji Srbija ima iz devedesetih zbog svoje uloge u BiH, koji su referirali i međunarodni sudovi, onda je bez obzira na povezanost i bliskost velikog dijela stanovništva Bosne i Hercegovine sa Srbima i Srbijom, u ovom periodu i sa ovakvim liderstvima u obje zemlje nemoguće svrstati Srbiju u bliske prijatelje BiH.
Liberalnija susjedna zemlja, Hrvatska, koja je putem EU i NATO potpuno integrisana u globalni Zapad, teoretski pruža logičan potencijal za osnaženje prijateljskih veza. U praksi, međutim, značajan dio političke elite Hrvatske, baš kao i Srbije, direktno se miješa u unutrašnje stvari BiH.
Uostalom, novi-stari predsjednik Zoran Milanović tokom pobjedničkog govora nije samo retorički istakao Bosni u Hercegovinu, već je i gestikularno naznačio namjere hrvatskog državnog vrha koje bi teško bilo moguće protumačiti kao najprijateljskije. Tlapnje o sebi kao garantu Daytonskog mirovnog sporazuma, nisu samo hadezeovske, već skoro uvriježene u svim hrvatskim političkim strukturama koje, dakle, potpuno zanemaruju činjenicu da je njihov tadašnji predsjednik sjedio za stolom u Parizu i potpisao, zajedno sa predsjednikom Srbije i predsjednikom predsjedništva BiH, mirovni sporazum dok su garanti sporazuma stajali iznad njih i nadgledali da neko od potpisnika ne pogriješi u potpisu.
Preostaje još pogled u međunarodnu tvorevinu – EU – u koju građanstvo BiH polaže velike nade, iako povratni signali iz Bruxellesa ili brojnih evropskih glavnih gradova nisu nimalo obećavajući.
Licemjernost vanjske politike EU ogleda se u zapostavljanju nekada apsolutno uvjetovanih politika u dodjeljivanju kandidatskog statusa, a potom i nominalnog pomjeranja statusa ka zemlji u procesu pregovora bez da je išta (skoro išta) od prethodnih uvjeta zadovoljeno.
Razlog: bezbjednosni izazov Uniji na istoku Evrope te konsekventno smanjenje kriterija i davanje kandidatskog statusa Ukrajini (drugoj najkorumpiranijoj zemlji u Evropi) i Moldaviji (najsiromašnijoj zemlji Evrope) dok je BiH (treća najkorumpiranija zemlja Evrope) iako naprednija od njih, bila originalno zapostavljena te je tek sa naknadnim shvaćanjem u Bruxellesu da su pretjerali, i BiH ostvarila napredak u procesu integracija. Upitno je da li taj napredak išta zaista i znači.
Velike sile, dakle, ne pokazuju pretjerano zanimanje za BiH, dok i same bh. strukture ne iskazuju odlučnost u iskazu dobrih namjera ka globalno ili regionalno važnim zemljama. Sudeći po izjavama stranačkih vođa, kolektivno BiH nije načisto koga bi željela za prijatelja. Sve nas to vraća na Balkan i ponovno sagledavanje potencijalno najboljeg prijatelja BiH. Velike sile, očito, nisu previše zainteresovane za BiH, bile one najmoćnija ili druga najmoćnija zemlja na svijetu, nuklearno najnaoružanija zemlja u Evroaziji, bilo neka od ambicioznijih islamskih zemalja.
Dvije u lokalnim uslovima velike zemlje svojim potezima su također dokazale licemjerstvo. Stoga ostaje treća susjedna zemlja – površinom i stanovništvom malena Crna Gora.
To je rezultat tridesetogodišnjeg djelovanja BH diplomatije i koordiniranog odlučivanja vladajućih, primarno nacionalističkih, političkih partija. Bosna i Hercegovina tako ostaje ili usamljena i bez snažnih prijatelja, ili se može prijateljski osloniti na Crnu Goru, koja može imati najčasnije pobude, iako ne svi tamošnji učesnici u trenutnoj vlasti, ali koja vjerovatno nema moć i utjecaj od kojeg bi BiHmogla globalno profitirati.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Valtera
———————————————————————————————————————————————————————————————————————
Pročitajte još:
NAKON PRIČE VALTERA: Podnesena krivična prijava protiv Benjamine Karić
——————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
——————————————————————————————————————————————————————————————————————–
CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE
Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.