“U zadnje vrijeme ne mogu da spavam… Dolazi mi na san…Teško je. I brat, i otac, i stric, i brat od strica i strina, svi pobijeni, popaljeni, kuće spaljene, sve uništeno…”, ispričao nam je Emin, vidno potresen.
U vrijeme kad se dešavao zločin spaljivanja Emin je bio u Beogradu.
“Bakira mi je javila, ja sam s njom bio u kontaktu, meni je majka ostala živa i došla u Visoko, nju je Bakira našla, ne znam preko koga. I mene su tražili tad, nisu mogli da me nađu, bila je potjera za mnom u Beogradu. Sredoje, Ljubiša i ostali su me tražili.. kad me nisu mogli naći, proglasili su me mrtvim, ja sam se krio po Beogradu punih deset godina, imao sam četiri, pet ličnih karti na razna imena. Tek kad su ovi skotovi uhapšeni onda sam ja izašao na slobodu” ispričao je Vila.
Sestra Jasmina bila je mlađa punih 16 godina od njega. Mezimče u porodici.
“Kao malu bebu sam je držao u rukama, ona je 71 godište, svi su je vukli za sobom, i ja prvi. Stavim je u auto i dovezem u Višegrad. Bila je poslastičarnica jedna, ne znam da li je još u životu, bio je akvarijum s ribicama. Jednom je ja ostavim tu, kad mi je naišao školski drug, pogledam Jasmina hvata ribice u akvarijumu, nikada neću zaboraviti te lijepe trenutke sa mojom sestricom. Svuda sam je vodio, na čamac, na pecanje, pamtim je po tome”, priča Vila.
Jasmina je sa ostalim žrtavama bošnjačke nacionalnosti, njih 70 dovedena u kuću u Pionirskoj ulici gdje je 14.juna 1992. živa spaljena. Poznati po svojoj okrutnosti, ratni zločinci iz Višegrada Milan i Sredoje Lukić, u kuću su prisilno doveli 70 bošnjačkih civila, mahom žene i djecu, zaključali ih i zapalili. Dok je kuća gorjela pucali su u one koji su pokušavali da se spasu, a u kuću su ubacili i granatu. Najmlađa žrtva ovog monstruoznog zločina bila je bezimena beba od dva dana.
Najveći broj žrtava žive lomače u Pionirskoj ulici je iz sela Koritnik koje su pod izgovorom da će ih autobusima odvesti u Kladanj, na mjesto stravičnog zločina doveli zločinci Milan Lukić i Mitar Vasiljević.
Iako su Lukići osuđeni za ovaj zločin, Milan na doživotnu robiju, a Sredoje na 27 godina, te Radomir Šušnjar-Lalko na 20 godina, svi izvršioci zločina u Pionirskoj nisu privedeni pravdi. Malo toga se promijenilo u protekle tri decenije za preživjele i članove porodica žrtava.
“Četiri ili pet njih je još na slobodi, a neki od njih su u Višegradu. Ono što preživjele žrtve i članovi porodica ubijenih žele poručiti dobrim ljudima srpske nacionalnosti u ovom gradu je da progovore gdje su posmrtni ostaci živo zapaljenih civila u Pionirskoj i na Bikavcu. Jer oni znaju, ali ne pričaju. Pokušali smo na bezbroj načina da dođemo do podataka, pokušavamo i drugim kanalima doći do prave istine”, kaže Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena-žrtva rata”.
Kaže kako zamjeraju vlastima u BIH jer nisu ništa učinili za žrtve Višegrada.
“Našim političarima u BIH zamjeramo što do danas ništa posebno nisu učinili za Višegrad grad živim lomača, jer ovdje je u 110 sela sprženih sa zemljom, u svakom selu ima po jedna ili dvije žive lomače. Nakon juna ćemo dići svoj glas i javno prozivati jer godine prolaze. Poručila bih i predsjedniku MIZ Višegrad Bilalu Mmeiševišću da zaštiti kuću Sumbule Zebe jer ovom mjestu zločina prijeti obrušavanje. Neka utroši sredstva koja su prikupljena putem sergija u džamijama. Mi kao vlasnici ne tražimo sredstva nego molimo da izvrši sergiju za ono za što je namjenjena”, kaže Hasečić.
Zločin u Pionirskoj preživjelo je osam osoba, dvoje je kasnije preminulo, Hasib Kurspahić i Edhem (Suljo) Kurspahić.
Izvor: klix
