Uz sve drugo, ističe, bio je čovjek koji je organizovao i rukovodio obnovom svih srušenih stolačkih džamija i čitavog niza drugih stolačkih vakufskih objekata i nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
“Iako je bio osoba i intelektualac svjetskog formata, uvijek se vraćao svome Stocu i bio ključna osoba obnove svih značajnih sadržaja vjerskog i kulturnog života ovog grada. Ostao je uz Stolac i Stočane cijeli svoj život, posvećujući svom rodnom mjestu stotine ispisanih stranica, javnih događaja i cijelu svoju energiju. Za ovakve ljude, rijetke ljude takvog formata koji se pojave u jednoj generaciji, kaže se da će njih i njihova djela zabilježiti historija”, nastavlja.
Zaključuje kako djela Rusmira Mahmutćehajića svjedočiće stoljećima svaki kamen obnovljenih stolačkih džamija – Čaršijske, Podgradske, Ćuprijske i džamije njegove mahale, Uzinovićke, kao i gotovo svaki drugi obnovljeni stolački vakuf i nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, svaki čovjek čiji je život dotaknuo i oplemenio svojim nepresušnim znanjem i ljubavi prema domovini kojoj je posvetio svoj djelatni životni vijek, do posljednjeg daha.
“Iz svoje skromne pozicije, čast mi je što mogu reći da sam takvog čovjeka imao za prijatelja i savjetodavca čija je svaka riječ bila zlatno zrno mudrosti. Neka ti je vječni rahmet i lahka stolačka, bosanska zemlja dragi prijatelju”, zaključio je Dizdar.
Biografija
Mahmutćehajić je rođen 29. juna 1948. u Stocu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1973. na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a 1975. magistrirao i 1980. doktorirao na Univerzitetu u Zagrebu. Specijalizaciju je obavio 1982. u Međunarodnom centru za teoretsku fiziku u Trstu, Italija, a postdoktorske studije 1988. na Katoličkom univerzitetu u Leuvenu, Belgija.
Radio je kao istraživač i direktor u Institutu zaštite na radu univerziteta u Sarajevu te kao direktor Instituta za ergonomiju istog univerziteta; od 1985. do 1991. radio je kao profesor i dekan Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Osijeku, Hrvatska.
Od 1991. do 1992. bio je potpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine, a od 1992. do 1994. ministar za energetiku, rudarstvo i industriju Bosne i Hercegovine, kada je podnio ostavku. Bio je i član savjeta univerziteta u Sarajevu i Osijeku te predsjednik Komisije za društvene djelatnosti Vlade Bosne i Hercegovine.
Od 1992. predsjednik je bosanskohercegovačkog komiteta CIGRE, od 1996. predsjednik izdavačkog savjeta časopisa “Dijalog”, urednik časopisa “Bosanskohercegovačka elektrotehnika”, i “Blagaja”. 1997. izabran je za prvog predsjednika Međunarodnog foruma Bosna. Od 2023. je član Evropske akademije nauka i umjetnosti.[3]
U užem naučnom području objavio je preko stotinu stručnih i naučnih radova, od kojih osam knjiga. Objavio je i sedamnaest knjiga autorske proze, političkih i filozofskih eseja te prijevoda na bosanski jezik.
