U Sarajevu će u četvrtak biti održan događaj “Djeca nestala u ratu 30 godina kasnije – kako dalje”, u organizaciji Balkanske istraživačke mreže BiH (BIRN BiH), s ciljem skretanja pažnje na sudbine najmlađih žrtava rata. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, 1.297 djece je nestalo, a za njih 372 se i dalje traga. Tom prilikom bit će prikazan dokumentarni film “Rođeni, a ne postoje” autora i novinara BIRN-a Jasmina Begića, koji donosi potresne priče porodica čija djeca nikada nisu zvanično evidentirana
Autor filma Jasmin Begić za N1 kaže da su do priča dolazili direktno od porodica, kroz javne pozive i rad na bazi podataka o nestaloj djeci.
“Mi smo nekako do ovih priča došli spontano, nama su se ljudi javili. Imali smo dva poziva sredinom prošle godine i u septembru prošle godine kad smo objavili javni poziv da BIRN Bosne i Hercegovine pravi bazu nestale djece u našoj zemlji. Tada smo preko medija pozvali roditelje koji tragaju za svojom djecom, ali i srodnike… Javilo nam se nekoliko ljudi i u procesu snimanja za bazu – skupili smo oko 35 profila – neke priče smo izdvojili posebno i od toga napravili dokumentarni film. Nisam imao klasični scenarij; krenuo sam da snimam priče, da ih ‘redam’ i da se organizujem kako ću ih povezati. Na kraju smo uradili polusatni dokumentarac koji tretira tri priče – tri priče roditelja koji još uvijek tragaju za svojom djecom i nisu odustali”, kazao je Begić dodajući da je jedna majka iz filma, nažalost, preminula a da nije pronašla svoje dijete, ali da porodica, braća i sestre nastavljaju potragu.
Potraga je danas teža nego ikad, kaže Begić, jer vrijeme briše svjedoke, a zavjet šutnje i dalje traje.
“Trideset godina od rata, vrijeme je učinilo svoje – veliki broj ljudi danas nije među živima. To jeste najveći problem i samom Institutu za nestale osobe, kao i policijskim agencijama i tužilaštvima. Nema dovoljno živih svjedoka, a oni koji imaju informacije o potencijalnim masovnim grobnicama i mjestima stradanja, zbog ‘zavjeta šutnje’, teško izlaze s novim podacima. Strašno je da 30 godina nakon rata Bosna i Hercegovina nije završila ovu priču: nemamo strategiju tranzicijske pravde, nemamo jasan odnos prema ratu i činjenicama iz rata”, naveo je naš sagovornik.
Begić ističe i praktične prepreke – od DNK uzoraka do manjka kadra i opreme.
“Kapaciteti institucija su ograničeni. ICMP pomaže proces i radi obuke, Institut za nestale osobe pravi planove i traži zapošljavanje, ali na polju forenzike nemamo dovoljno stručnjaka ni kurikuluma – ljudi se uglavnom obrazuju radom na terenu. Institut ima petnaestak istraživača. Dosta porodica više nije među živima, pa se DNK uzorci ne mogu uzeti. Postoji baza krvi, ali kad nemate dovoljno članova porodice, onda se uzorci uzimaju iz kostiju – složen je to proces. Radio sam priču vezanu za Rogaticu gdje je čitava porodica ubijena; čak i kad bi se našli posmrtni ostaci dvojice dječaka za kojima se traga, faktički nemate mogućnost potvrde”, naveo je Begić.
Iako je BIRN u godinu dana snimio 35 priča, mnoge porodice odbijaju ponovo prolaziti kroz traumu.
“Ljudi sve rjeđe žele govoriti, ne vjeruju u pravosudne institucije, a dijelom ni medijima; ne žele stalno ponavljati priču. Žrtve rata nikad nisu imale adekvatnu podršku, ostavljene su u svojoj boli. Psiholozi objašnjavaju koliko je to bolan proces jer te priče nemaju kraj. Svi roditelji kažu: ‘Samo da znam gdje su, da ih pronađem, sahranim i da mogu otići na grob.’ Te porodice su prve nakon rata pomogle donošenju Zakona o nestalim osobama i krenule u potragu, ali nemaju adekvatnu pomoć države, nisu dovoljno vidljive i prema mom mišljenju najveći je problem to što nemaju adekvatnu psihološku podršku”, pojasnio je Begić.
Statstike govore da je u BiH pronađeno oko 80 posto nestalih, ali, kako kaže Begić, porodicama to ništa ne znači dok ne dobiju smiraj.
“Kad dođete porodici koja traga, statistika im ništa ne znači dok ne pronađu posmrtne ostatke svoga člana. Zato mediji moraju podsjećati, upozoravati, davati prostor tim ljudima – ako žele da govore – kako bi možda neke informacije izašle na vidjelo. Nadam se da će njihove priče nekome proraditi savjest i da će – 30 godina nakon rata – reći: ‘Vidi, ovaj čovjek traga za svojim djetetom.’ Mislim da je to najteže ljudsko iskustvo. Veliko bi postignuće bilo da se, makar zahvaljujući ovom projektu i emitovanju filma, pronađe jedno dijete”, naveo je Begić.
Begić upozorava da ovakve teme sve rjeđe dobijaju prostor u javnosti iako se i dalje traga za hiljadama ljudi.
“Ove teme više nisu u fokusu javnosti – često čujemo ‘to je bilo davno’. Ali za više od 400 porodica koje traže svoju djecu, priča nikad nije završena. Još se traga i za preko 7.500 ljudi. Zamislite koliko je to porodica koje svako jutro ustaju s istim iščekivanjem. Mi u BIRN-u se ovim stalno bavimo – ratni zločini, tranzicijska pravda – skrećemo pažnju da proces nije završen”, dodao je.
Autor navodi da je smisao projekta da potakne informacije koje vode do masovnih grobnica i posmrtnih ostataka.
“Idealno bi bilo da nakon prikazivanja filma i objave baze s pričama roditelja i srodnika uspijemo barem djelimično uticati na savjest onih koji imaju informacije. Institut za nestale osobe sada pokušava vraćati se na izjave svjedoka iz krivičnih postupaka, izvlačiti informacije i dolaziti do podataka o potencijalnim masovnim grobnicama. Naša nada, uz podršku donatora preko UNDP-a, jeste da će se probuditi savjest i da će doći informacije o mogućim lokacijama”, mišljenja je Begić.
Begić priznaje da su ga pojedini susreti snažno pogodili.
“Najviše ta čežnja roditelja za djecom za kojom tragaju već 30 godina. U ICMP-u su mi prenijeli riječi jedne majke iz Srebrenice: DNK uzorak je jedini dokaz da je njeno dijete ikada postojalo. Na početku projekta nazvao sam jednu majku; obradovala se misleći da je zovu iz Instituta jer su našli posmrtne ostatke njenog djeteta. Kad sam došao, bila su dvojica sinova – ona nije mogla razgovarati, bila je previše potresena. Pitao sam se trebam li uopšte raditi priču, ali sinovi su rekli: ‘Naravno da trebaš, nama je interes da se naš brat pronađe.’ Nadam se da će proraditi savjest, da će se prekinuti zavjet šutnje – jer to jeste najveći problem, uz nedostatak tehnologije i istraživača”, poručio je, između ostalog, Begić.
Izvor: N1
