SLUČAJ RUDNIKA NOVA LJUBIJA: Ili kada umjesto zakona nastupi “spasilac” Dodik

Slučaj Rudnika Nova Ljubija ogoljava jednu od ključnih istina posttranzicijske ekonomije Republike Srpske. Formalno-pravna prava radnika postoje, ali njihova stvarna vrijednost zavisi od političke volje, a ne od zakona.

Na papiru, sistem izgleda uređen. Zakon o radu, Zakon o stečaju i propisi o privrednim društvima jasno definišu prava radnika i odgovornosti poslodavca. U praksi, međutim, taj sistem funkcioniše tek do trenutka kada preduzeće postane insolventno.

DJL MILORAD DODIK

Tada pravna sigurnost ustupa mjesto političkom pregovaranju. Prihvatanje ponude predsjednika SNSD-a Milorada Dodika da se prekine štrajk glađu u Novoj Ljubiji ne može se čitati kao jednostavan čin kompromisa između radnika i vlasti. Takvo tumačenje bilo bi i površno i politički pogrešno. Ovdje nije riječ o slobodnom izboru, nego o iznuđenoj racionalnosti ljudi koji su dovedeni do ruba egzistencije.

Štrajk glađu je posljednje sredstvo. Kada radnici posegnu za njim, to znači da su iscrpili sve institucionalne mehanizme zaštite, ili da ti mehanizmi više ne postoje u funkcionalnom smislu. U tom kontekstu, prekid štrajka na osnovu političkog obećanja ne govori o uspjehu pregovora, nego o dubini institucionalnog sloma.

Komunikolog Mladen Bubonjić, referirajući se na činjenicu da su radnici od štrajka odustali nakon što im je Dodik ponudio „izlaz iz krize“, upozorava da je „pravna država odavno izgubila smisao“.

„Opšte je poznato da živimo u društveno-političkom sistemu okupiranom od političkih elita, posebno pojedinaca koji na potpuno pogrešan način percipiraju demokratiju. To najbolje vidimo kada izbiju neki problemi, ne samo kada su u pitanju radnici, nego i nekih nesreća. Institucije se zaobilaze, zapravo institucije su jalove i nisu u stanju, nemaju moć, kapacitete i suštinski nemaju nadležnost, iako ona formalno postoji, da rješavaju probleme. Pa se onda političari koji imaju moć pojavljuju kao spasioci“, navodi Bubonjić.

U tom smislu, Nova Ljubija nije izuzetak, nego kontinuitet. Slični obrasci viđeni su i ranije. Od Željeznica RS 2017. godine kada je, također, štrajk glađu prekinut nakon Dodikove intervencije. Željeznice su u proteklih devet godina, upravo vođene političkim obećanjima a ne konkretnim koracima koji bi osigurali njihovu funkcionalnost, samo optrčale krug i vratile se tamo gdje su bile.

Ali te političke intervencije rezultirale su time da smo posljednju deceniju nemali broj puta svjedočili da je, umjesto nadležnih institucija, upravo Dodik kao pojedinačna figura, bez obzira koju je funkciju obnašao, bio adresa gdje su radnici, demibilisani borci, invalidi… tražili zakonom garantovanu zaštitu prava.

Zajednički imenitelj svih tih slučajeva je odsustvo sistemskog rješenja i ponavljanje istog ciklusa: kršenje prava, eskalacija, politička intervencija, privremeno smirivanje, pa novi krug.

KRIZA KAO NAČIN RJEŠAVANJA RADNIČKIH PRAVA

 Ono što je problematično, naglašava Bubonjić, jeste što su ljudi pristali na to.

“Iako ne drage volje, ipak su pristali na činjenicu da njihove probleme ne mogu riješiti institucije, nego pojedinci koji su nerijetko izvan tih institucija, koji su okupirali te institucije i odlučuju ne samo resursima nego doslovno o našim životima“, kaže Bubonjić.

Intervencija vlasti u ovom slučaju, kao i u svim prethodnim bez obzira da li je riječ o javnom ili privatnom sektoru, ne predstavlja rješenje problema, već mehanizam disciplinovanja rada. Vlast reaguje tek kada otpor postane vidljiv i potencijalno politički destabilizirajući. Time se uspostavlja opasan obrazac. Radnička prava se ne ostvaruju kroz zakon, nego kroz krizu.

Pred nama je izborna godina i vlast će svim raspoloživim mehanizmima nastojati da prikupi političke poene i amortizuje svako oblik pobune. Ne birajući sredstva.  U uređenom pravnom poretku, isplata plata, doprinosa i drugih radnih prava nije predmet političke arbitraže, nego zakonska obaveza poslodavca, uz jasno definisane mehanizme prinude. U Republici Srpskoj, kao i u BiH, radni odnosi su uređeni Zakonom o radu, dok zaštitu prava garantuju sudovi, inspekcijski organi i mehanizmi izvršenja.

Međutim, slučaj Nove Ljubije pokazuje da se ti mehanizmi sistematski zaobilaze. Umjesto da nadležne institucije – inspekcija rada, sudovi, pa i organi krivičnog gonjenja u slučaju neisplate plata i doprinosa djeluju po službenoj dužnosti, rješenje dolazi u formi političkog obećanja. Time se pravni poredak suspenduje i zamjenjuje voljom političkog centra moći.

Kontinuitet ekonomske krize u kojem žive građani Republike Srpske, vlast koja godinama likvidnost budžeta osigurava zaduženjima na tržištu kapitala ne pitajući za cijenu, entitet koji ne počiva ni na kakvim razvojnim ekonomskim strategijama, radnike kao i većinu građana doveo je u položaj da žive od danas do sutra.

Živi se, dodaje Bubonjić, da bi se preživjelo.

I ekonomista Zoran Pavlović upozorava da je politička intervencija u Novoj Ljubiji „mimo zakona i ikakve logike“.

„Nezakonito je da sindikat javnim novcem isplaćuje plate privatnoj firmi u kojoj je pokrenut stečaj. To nema veze sa zakonom ni sa sindikalnim aktivnostima. Pitanje je samo šta se dobilo. Sve što je radnicima ‘Nove Ljubije’ obećano je samo kupovina vremena. Od šest mjeseci, koliko je vremena ostalo do izbora“, kaže Pavlović. 

Istovremeno, vlast svjesno proizvodi i političku lojalnost. Egzistencijalna pitanja – plata, posao, opstanak, vezuju se za intervenciju pojedinaca na vlasti. Radnici se ne tretiraju kao nosioci prava, nego kao subjekti kojima se ta prava mogu „dati“ ili „odgoditi“. To je suštinski oblik političke zavisnosti. Važno je jasno reći da odgovornost za ovakvo stanje ne leži na radnicima.

Njihova odluka da prihvate ponuđeno je racionalna u datim okolnostima. Problem nije u tome što su oni „popustili“, nego u tome što je sistem postavljen tako da iscrpljuje, fragmentira i na kraju slomi svaki oblik otpora.

Nova Ljubija je pokazala po ko zna koji put i fragmentiranost radnika i nedostatak istinske međusindikalne solidarnosti, čak i kada su im i interesi i egzistencija podjednako ugroženi.

Sunovrat Nove Ljubije usko je povezan sa opstankom Nove Željezare Zenica i sa Željeznicama RS i Željeznicama Federacije BiH. Iako je jasna procjena da bi, prestankom rada Željezare, bez posla ostavio više hiljada radnika u oba bh. entiteta, radničko nezadovoljstvo nije se uspjelo kanalisati i udružiti. Svako vodi svoje bitke, a korist od toga, u državi koja tri decenije počiva na dubokim, ne samo političkim, nego i etno-nacionalističkim podjelama, ima krupni kapital i vlasti koje ga štite.

I to je drugo lice priče o Novoj Ljubiji kao paradigmi u kojoj živimo.

LAŽNI NARATIV EKONOMSKOG PATRIOTIZMA

Kada je grupacija Pavgord Gordana Pavlovića preuzela rudnik Nova Ljubija i Željezaru Zenica, javnosti je ponuđena poznata tranzicijska priča. Domaći kapital preuzima posrnulog industrijskog giganta, slijedi stabilizacija, modernizacija i očuvanje radnih mjesta.

Sve ono, podsjeća Zoran Pavlović, što je prethodni vlasnik – ArcelorMittal, obećao u procesu privatizacije i Rudnicima Omarska i Željezari Zenica. Bio je to narativ koji političke elite u Bosni i Hercegovini godinama koriste kao dokaz „ekonomskog patriotizma“. Danas, svega nekoliko mjeseci kasnije, taj narativ se urušava pod težinom stečajnih postupaka i radničkog očaja.

Formalno posmatrano, odgovornost Pavgorda je nesporna. Preuzimanjem većinskih udjela kompanija, Pavlović nije kupio samo imovinu nego i obaveze – dugove, proizvodne kapacitete i, najvažnije, sudbine hiljada radnika. Upravljanje tim sistemom, uključujući odluke o nastavku proizvodnje ili njenom gašenju, isključivo je u domeni vlasnika. Upravo zato brzina kojom su uslijedili stečajni postupci otvara ključno pitanje: da li je preuzimanje uopšte bilo vođeno namjerom dugoročnog razvoja, ili je od početka predstavljalo kalkulisani potez u kojem je stečaj bio prihvatljiv, pa čak i očekivan ishod?

Proturječje između javnih obećanja i konkretnih poteza ovdje je previše očigledna da bi se mogla objasniti samo „teškim tržišnim okolnostima“. Modernizacija i stabilizacija nisu procesi koji se iscrpljuju u nekoliko mjeseci, niti ozbiljan investitor ulazi u kompleksan industrijski sistem bez jasne strategije njegovog restrukturiranja. Ako je stanje bilo loše, a nesumnjivo jeste, to je moralo biti poznato i prije kupovine. Ako nije bilo poznato, onda je riječ o poslovnoj nekompetenciji. Ako jeste, onda je riječ o svjesnom preuzimanju bez stvarne namjere da se sistem održi.

U oba slučaja, posljedica je ista: stečaj se kao mehanizam „racionalizacije“ kojim se troškovi krize prebacuju na radnike. Gašenje proizvodnje, otpuštanja i neizvjesnost postaju alat poslovne strategije, dok se potencijalna vrijednost imovine – zemljišta, infrastrukture, sekundarnih resursa – zadržava u rukama vlasnika. To nije industrijska politika; to je klasičan obrazac tranzicijskog kapitalizma u kojem se gubici socijalizuju, a dobici privatizuju.

Ipak, svesti odgovornost isključivo na Pavgord značilo bi zanemariti širi politički kontekst koji je ovakav scenario omogućio. I u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH, vlasti su godinama tolerisale urušavanje industrijske baze bez jasne strategije zaštite domaće proizvodnje. Željezara Zenica nije propala preko noći, niti je Nova Ljubija postala neodrživa tek dolaskom novog vlasnika. Riječ je o dugotrajnom procesu u kojem su vlade izbjegavale ključne odluke, od energetskih politika do zaštitnih mjera na uvoz čelika, prepuštajući sudbinu čitavih sektora tržišnoj stihiji.

U takvom ambijentu, Pavgord se pojavljuje ne samo kao investitor, nego i kao korisnik političkog vakuuma. Preuzimanje industrijskih sistema uz prešutnu ili otvorenu podršku vlasti, bez jasnih obavezujućih garancija o investicijama i očuvanju proizvodnje, postaje pravilo, a ne izuzetak. Kada se potom pokaže da „tržište“ ne funkcioniše, odgovornost se razvodnjava između privatnog kapitala i javne politike – dok radnici ostaju jedina konstanta gubitka.

Zato je ključno pitanje koje nadilazi Pavgord ko je zapravo odgovoran za industrijsku politiku u Bosni i Hercegovini? Ako je odgovor „tržište“, onda su ovakvi ishodi logični. Ako je odgovor „država“, onda je njena pasivnost jednako problematična kao i poslovne odluke privatnih vlasnika.

Slučaj Nove Ljubije i Željezare Zenica pokazuje da tranzicija nije završena. Ona se i dalje odvija, ali sada pod drugačijim imenom. Umjesto privatizacije, govorimo o restrukturiranju. Umjesto gašenja, o racionalizaciji. No suština ostaje ista. Industrija se gasi, a odgovornost se dijeli tako da na kraju ne pripada nikome, osim onima koji ostaju bez posla.

Nova Ljubija je u tom smislu upozorenje. Danas su to rudari koji štrajkuju glađu. Sutra to može biti bilo koji kolektiv čija se prava budu rješavala istim mehanizmom: izvan zakona, kroz političku intervenciju i uz cijenu daljeg urušavanja radničkih prava.

Pitanje, dakle, nije zašto su radnici prihvatili ponudu. Pitanje je zašto je to jedini model koji im je preostao.

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Pročitajte još:

KOLIKO JOŠ DO POTPUNOG EKOCIDA: HE Ulog kao spomenik korupciji i uništavanju prirode (VIDEO)

DOSSIER VALTERA: Kako je u sjedištu bh. diplomatije isprepletena mreža stranačkih, rođačkih i prijateljskih veza

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!