Dati tekstu autora, znači nametnuti tom tekstu granicu, znači snabdjeti ga konačnim označenim, znači zatvoriti ga u to pisanje”, kazao je davno Roland Barthes u svom prekretničkom eseju “Smrt autora”. Ovdje bi se autor mogao pisati i velikim početnim slovom, jer radi se o živom tkivu moderne književne teorije koja je pokušala, i još to pokušava, odvojiti lik i djelo pisca i sagledati tekst kao zaseban entitet koji tvori vlastita značenja, bez upliva biografskog i osobnog konteksta. Borisav Bora Đorđević, poznatiji kao Bora Čorba, svojim je kritičarima stare škole za života prilično zagorčao posao: gotovo da nema društvene skupine koju nije poput ljute koprive dotaknuo svojim stihovima.
Bili to arapski studenti u Jugoslaviji, feministički pokret žena ili vladajući aparat tadašnje politike, svaki album Riblje čorbe, krcat rimama i oštrim zamkama, nailazio je na raznolike pokušaje tumačenja i nagađanja o tome tko je sada Bori na spisku. Peri Lukoviću svojedobno je u Dugi rekao: “Neću više nikad da objašnjavam nijednu pesmu, sve su one dovoljno jasne” i dodao “na žalost nemam tu sreću da budem glup”.
I baš je takva pjesmarica Bore Čorbe i bila, izravna, jasna, gruba, ostrašćena i kafanski prosta. Bez pametovanja i metafora, Borin je posljednji i najuspješniji projekt i bend upravo zato i bio jedan od najkomercijalnijih jugoslavenskih proizvoda. Uz Bijelo dugme, u tiražama ploča koje su se međusobno natjecale, Bregi i Bori znao se pridružiti Štulić i njegova Azra, a sasvim sa strane, kao prijateljska i na početku i moralna podrška, puno manje tiražni, ali ne manje značajni Arsen Dedić.
To prijateljstvo među pjesnicima stvorilo je i osobito značajnu generaciju rockera koji nisu bili samo muzičari, persone na pozornici ili stvaratelji određenoj javnog lika, “imidža” ili poze. Oni su objavljivali zbirke pjesama i bili prihvaćeni i od književne publike, pa bi neki koncerti umjesto glasnog rocka bili efikasno pretvoreni u recitale. Samo s tom razlikom što je stil Bore Čorbe bio do tada neviđeno uličarski i jedini je, o čemu svjedoče i derneci u Borinom omiljenom kafiću Poslednja šansa, imao u sebi taj mračni sjaj ranojutarnje buke alkoholiziranih gostiju koji bez ikakvih kočnica govore o onome što žele. Borina birana droga bila je alkohol, pa je uz nebrojene pjesničke reference i jedan cijeli album nosio taj ironični prizvuk: “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju” na omotu je sugerirao poetski naturalizam ostarjelih pijanaca upitne oralne higijene, dok se u sadržaju sada već etablirani bend borio s odlascima važnih ljudi poput Bajage i pjesmama koje prvi puta nisu nailazile na oduševljenje i publike i kritike.
Ovaj je album važan i namjerno istaknut jer je upravo on prekinuo “hrvatsku šutnju” o Bori Čorbi, jer su se fanovi podijelili na one koji moguće prate Barthesa i one koji autorova zastranjenja u desničarsku politiku i četničko vojvodstvo nisu mogli provariti. Bora je, neslužbeno, do izlaska remasteriranog, luksuznog reizdanja “Muzičara” (Croatia Records, 2022.) zapravo bio “kanceliran”, što je i sam volio podgrijavati izjavama za medije kako nikad neće svirati u Hrvatskoj. Osim ako ga osobno ne pozove Vlada.
Naravno da ga nije pozvala Vlada, no ljudi koji su radili ovu ploču i prvi puta 1984. godine, a potom i popratili reizdanje tekstovima, poput Siniše Škarice, stali su uz bok ideji da se Riblja čorba i Bora trebaju gledati u puno izoštrenijem kontekstu nego do sada, te da su provokacije autora, ako ne ništa, onda barem logičan nastavak za nekoga tko je upravo cijeli svoj rockerski i poetski život hodao po tankoj liniji dopuštenog i nedopuštenog. S tim da tih legendarnih zabrana, piše detaljnije u svojoj knjizi “Tvornica glazbe: Priče iz Dubrave 1970. – 1989.” uopće nije bilo, nego su danas tek mitski odjek bivše države.
Prelazak Bore u zagrebačkog diskografskog giganta bio je sredinom osamdesetih velika vijest, a nastao je nezadovoljstvom cijele Riblje čorbe tretmanom u PGP RTB-u – odnosno, kraće rečeno, pare nisu stizale. Jugoton je imao još krupniju promotivnu mašinu, što je na svojim krilima najviše osjetilo Bijelo dugme, no i ovaj Borin album prošao je dobro, a prije dvije godine u reizdanju za današnje uvjete i spektakularno. Hrabrost izdavača da svoj katalog ponudi u novom ruhu bez biografskog konteksta nije nažalost našla pandana u srpskom dijelu Borinog kataloga, ali je označila povratak nekih pjesama u eter. Bora više nije bio zabranjeno voće i, osim pokojih zajapurenih komentara na društvenim mrežama, album je označio jedan značajan povratak.
Je li to samog Boru oduševilo? I da i ne, jer svoje je djelo gradio na ponekad proročanskim stihovima, a ponekad na namjernom kontrastu od očekivanog. Upravo njemu u čast Škarica se s problematičnim momkom jugoslavenskog rocka pozdravio sa stihovima koje je Bora izgovorio na koncertu u rodnom Čačku početkom ove godine: “Konzilijum saopštenje objavljuje svaki dan, da upozna javno mnenje koliko sam bolestan. Moje telo pošaljite u Čačak, u Srbiju, u Ljubljani ostavite srce, neka bude tu.”
Ono neočekivano u ovom slučaju, jest da Jugoton nažalost nije uspio zadržati Čorbu u Dubravi. Na albumu “Istina” iz 1985. našla se jedna od najboljih Borinih pjesama “Pogledaj dom svoj, anđele” i unatoč borbama izdavača, autor je ostao “đubre do kraja” i vratio se gdje je sve počelo. A početak je i za njega samog 1979. godine, posebno nakon koncerta na Tašmajdanu, bio velik, brz i, ako to netko i može zamisliti, natjerao je Đorđevića u plač. Prije toga – njegove će to biografije tek ovlaš spomenuti – krenuo je u bendovima Zajedno, jedno vrijeme svirao sa Đorđem Blaševićem u Ranom mrazu, a našla se tu i sjajna akustičarska grupa Suncokreti, u kojoj je nastupao i sa glumicom Goricom Popović.
Sa Balaševićem se razišao vrlo brzo jer dvije toliko jake pjesničke i izvedbene osobnosti nikako nisu mogle miroljubivo koegzistirati, odnosno bilo bi teško zamisliti da Balašević izgovori i jedan Borin stih, bez da se zacrveni. Glazbeni kritičar Hrvoje Horvat otišao je u svojim ocjenama i korak dalje u tekstu “Bora Đorđević bio je bolji pjesnik od kompromisnog Balaševića” u Večernjem listu gdje dodaje: “Autori poput Đorđevića bili su tekstopisci u naponu snage, svaki stih bio je ‘rat’, a količina ideja i poruka nepremostivo je nedostižna današnjoj ušminkanoj stvarnosti na pop-sceni.”
Nenašminkan, znojav, autentičan, drsko je ispjevao rok-tragediju socijalističko-samoupravne svakodnevice, govorio je o Bori Luković, ali i dodao, “samo kad padne noć, on zove upomoć”. Taj sraz drčnog uličnog ponašanja i zapravo povrijeđene unutrašnjosti koja je rezultirala ključnim albumima poput “Kosti u grlu” (1979.), “Mrtve prirode” (1981.), “Buvlje pijace” (1982.) i “Osmog nervnog sloma” (1986.) Riblju čorbu je držao daleko od svake struje. Nije ih okrznuo ni novi val, ni tada popularno koketiranje s folkom, iako su bili mezimci kafane i gotovo jedini napravili takav progresivan ulaz rocka u drugi žanrovski milje – bez da ga sami izvode. Bregović i Bijelo dugme te su poteze odradili puno poslovnije i bili “biznis mašina” s vođom benda koji je imao sve posloženo u glavi, dok je Bora Čorba nastupao ludo, konfliktno i intuitivno, pa tko živ, tko mrtav.
Na kraju balade, samo je još jedan od tih velikih rock-pjesnika Jugoslavije živ, a Bora se, iznenađujuće ugodno osjećajući u sređenoj i finoj Sloveniji, oprostio sa svojim fanovima doslovnom smrću autora. Nekima opet otežavajući, a nekima olakšavajući posao pronicanja u dubine njegovog teksta. Barthes bi rekao, točka koja je bila uvijek negdje sa strane, je nestala.
Izvor: portalnovosti.com
