SRĐAN BLAGOVČANIN: Pravosuđe kao društveni neprijatelj broj 1

Kome pravosudi pravosuđe?

—————————————————————-

Redovni godišnji Izvještaj Evropske komisije (EK) za BiH dakako, potpuno očekivano, nije donio ništa novo. BiH je i dalje najmanje spremna zemlja za članstvo u EU od svih zemalja aspirantica, čak i onih koje su perspektivu članstva dobile tek 2022. godine, i/ili u kojim se vodi rat, kao što je slučaj sa Ukrajinom.

U slučaju BiH gotovo da ne postoji oblast u kojoj je postignut bilo kakav napredak. Ali ni to nije sve. Uprkos poslovično diplomatskom i odmjerenom jeziku koji EK koristi u svojim izvještajima, a koji se sastoji od uobičajenog  eurobirokratskog vokabulara punog fraza kojim se konstatuju ograničeni napreci i izostanci kredibilne posvećenosti – EK ipak nije mogla da ne primijeti da se stanje u oblasti korupcije pogoršava, pa tako u Izvještaju navodi:

„Političke vlasti nisu uspjele da se suoče sa raširenom korupcijom i aktivno su ometali napredak, što je dovelo do dugoročne stagnacije i sve izraženijih znakova zarobljavanja države.“

Pa onda dalje kažu, pogađate već – da zec opet leži u pravosudnom grmu:

„Nikakve akcije nisu preduzete da se unaprijedi operativna neefikasnost i političko uplitanje u rad pravosuđa, što je vodilo selektivnom i netransparentnom odgovoru pravosuđa na slučajeve korupcije koji su javno eksponirani.“

Ni tu nije kraj s pravom vrlo eksplicitnom jeziku Izvještaja:

„Proaktivan pristup neophodan je da se zaustavi infiltracija kriminala u politički, pravni i ekonomski sistem i da se suzbije politička zarobljenost institucija za provođenje zakona.“

Drugim rječima, ne samo da se vlasti nisu borile protiv korupcije, već su (pro)aktivno ometale tu borbu, ako ona uopšte postoji, dok je kriminal inflitriran u sve pore društveno-političkog i ekonomskog sistema, a pravosuđe kao takvo instrumentalizovano u službi onih koji su zarobili državu.

Naravno, ovaj eurobirokratski jezik, uprkos netipičnoj eksplicitnosti u slučaju BiH, može se učiniti prosječnom konzumentu loših vijesti suhoparnim i zamarajućim, pa možda ne bi bilo zgoreg ilustrovati ga crticama iz svakodnevnice.

Upravo je ovaj autor na ovim stranicama prije nekog vremena iznio jednu na prvi pogled kontraverznu tvrdnju, da pravosuđe u BiH, naime – ne postoji. Naravno, da ne bude zabune, postoje zgrade sudova i tužilaštava, ljudi koji vrše funkcije sudija i tužilaca, ali pravosuđe u funkcionalnom smislu, koje treba da nadzire rad druge dvije grane vlasti, štiti društvo od društveno opasnih pojava i razrješava konflikte – ne postoji. Naravno, detaljno je bilo argumentovano u pomenutom tekstu zašto je tomu tako, te ljubopitljivog čitaoca upućujemo da ga pročita.

Sada je zbog recentnih burnih istorijskih događaja zapravo vrijeme za revidirati tu tvrdnju, sa ponovo na prvi pogled kontraverznom tvrdnjom, pa ukazati da je pravosuđe kao svojevrsni simulakrum zapravo prijetnja za društvo i građane prvog reda.

Hajde da pokušamo elaborirati i argumentovati ovu tezu.

Polovinom marta 2025. godine, Sud BiH raspisao je centralnu potjernicu za Miloradom Dodikom,predsjednikom RS, Radovanom Viškovićem, premijerom i predsjednikom Skupštine RS Nenadom Stevandićem, te im je Sud BiH odredio jednomjesečni pritvor, nakon što budu privedeni na saslušanje. Sve ovo desilo se zbog sumnje da su počinili krivično djelo napada na ustavni poredak BiH, za koje je zaprijećena kazna od najmanje pet godina zatvora, nakon što se nisu odazvali na ispitivanje.

Po ovoj odluci Suda BiH dužne su bile da postupaju sve policijske agencije u BiH, uključujući i Graničnu policiju BiH, koja je takođe trebala da spriječi i njihove višestruke prelaske državne granice.

Do zuba naoružane jedinice MUP RS cjeli taj period pratile su Milorada Dodika, prkoseći državnom pravosuđu i jasno dajući na znanje da će svaki pokušaj hapšenja osujetiti silom. Da je, dakle, bilo koja agencija za provođenje zakona pokušala da postupi u skladu sa zakonom i izvrši odluke Suda i Tužilaštva BiH, oružani sukob između policijskih agencija bi bio neizbježan.

Nakon četiri mjeseca, potjernice bivaju naprasno povučene početkom jula, uz malu pomoć OSA-a, taxi službe i javnosti dobro poznatog taksiste Almira Džuve, koji u slobodno vrijeme vrši i funkciju direktora OSA-e, a koji je Milorada Dodika odvezao na saslušanje, očigledno unaprijed ispregovorano i dogovoreno ali ništa manje protivzakonito. Naprotiv.

Epilog ove cijele opasne burleske, koja je mogla imati nesagledive tragične posljedice što su mogle izazvati sukobe širih razmjera, samo da su policijske agencije postupale po zakonu, desio se početkom novembra (prije neki dan), kada Tužilaštvo BiH saopštava da obustavlja istragu protiv ovog trojca, a kao razloge navode da „nema dovoljno dokaza da su osumnjičeni počinili krivično djelo“.

Potpuno nevjerovatno čak i za bh. urnebesno-tragikomičnu zbilju da je pravosuđe “bez dokaza” zemlju dovelo na ivicu krvoprolića i da je istu tu zemlju od krvoprolića spasilo samo nezakonito postupanje policijskih agencija koje nisu izvršavale naloge pravosuđa.

E upravo tu dolazimo do ključnog pitanja: kojim racionalnim razlozima objasniti ovakve događaje, i kakvi god oni bili – kako pobiti tvrdnju da je pravosuđe kao takvo zapravo na ovom primjeru bjelodano se pokazalo kao društvena prijetnja par excellence?

Za ljubitelje paranormalnih fenomena i kolekcionare paradoksa ovoj priči tu nije kraj. Za sladoksuce koji uživaju u pričama sa granice onostranog, nastavak bi išao otprilike ovako.

Do sada nisu poznati niti su čak i u eksperimentalnim okruženjima opažani fenomeni kako je to bio slučaj u BiH, u kojim se krivično odgovara za neprovođenje odluka stranog državljanina koji nema ni privid bilo kakvog demokratskog legitimiteta i čak je vrlo upitnog pravnog statusa, a istovremeno Tužilaštvo ne nalazi za shodno da vrši progon osoba koje su u televizijskim prenosima vršile napad na ustavni poredak sa elementima oružane pobune.

Pa zašto bi onda iko očekivao da formiranje POSKOK–a, nakon jedanaest godina od usvajanja zakona, znači da bi on trebao/mogao eventualno, recimo, primjera radi, “spengati” federalnog premijera za kojeg se osnovano može sumnjati, sudeći po javno objavljenim dokazima čiju autentičnost niko nije negirao, da se odvažio uspostaviti zločinačko udruženje, ili poduhvat putem kojeg se postavljaju direktori u javnim preduzećima, nadziru istrage i opušteno ćaska, ne mareći za protivpravnost širokog spektra tema.

No ostavimo Milorada i Nermina da uživaju na lovorikama nekažnjivosti i pokušajmo u zaključku dodatno argumentovati i suvislo teorijski potkovati da je ovo i ovakvo pravosuđe društveno opasno. Za tako nešto dobro će nam poslužiti stara dobra teorija racionalog izbora, široko razmatrana od ekonomije do sociologije pa i kriminologije. Ova teorija vrlo uvjerljivo i izravno odgovara na pitanje kako nesankcionisano društveno štetno ponašanje postaje prihvatljivo ili čak poželjno.

Logika je vrlo jednostavna, ako pravosuđe ne uspijeva sankcionisati društveno štetno ponašanje, rizik(trošak) procesuiranja i kazne se smanjuje. Ako takvo štetno ponašanje (npr. korupcija, prevara) donosi značajne materijalne ili društvene koristi i privilegije, a rizici (troškovi) su minimalni ili nepostojeći, neto korist raste. Pojedinac, na temelju te jednostavne kalkulacije, racionalno zaključuje da se „isplati“baviti se takvim ponašanjem.

Kada veliki broj pojedinaca dođe do istog racionalnog zaključka i ponašanje postane učestalo bez posljedica, ono se s vremenom normalizira i postaje društveno prihvatljivo, jer se percipira kao najučinkovitiji put do uspjeha. Time se stvara povratna sprega: izostanak sankcija potiče masovni racionalni izbor društveno štetnog ponašanja, što društvo kolektivno vodi u spiralu bezakonja, siromaštva, nasilja i haosa.

Primijenjena teorija na našu surovu realnost bi bila, ako “uvećate” trošak gradnje autoputeva za pola milijarde i ne desi se ništa, zašto sljedeći put ne bi bila milijarda, ili ako notornom Serdarovu pred nosom javnosti pa i pravosuđa Vlada isplati 240 miliona za koncesiju koju mu je upravo ta Vlada dala, zašto sljedeći put ne bilo pola milijarde, i tako redom.

E sad, dokle smo stigli u toj spirali, u oku je posmatrača.

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Pročitajte još: 

VALTER OTKRIVA: Kako je izmjenom Pravilnika od Novalićeve do Nikšićeve vlade omogućena pljačka od pola milijarde KM na koridoru 5C

NEMA CENTRA, IMA KUĆE: Banjalučke prljave političke igre preko djece s poteškoćama u razvoju

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!