U kinu Bosna sinoć je održana promocija novog romana Nenada Veličkovića “Sahib 2.0”. Riječ je o nastavku popularnog romana “Sahib”.
“Nakon duge šutnje i prekida zbog preljuba, ostarjelom britanskom plemiću javlja se nekadašnji ljubavnik kratkom porukom sa smrtne postelje, moleći ga za oproštaj. Plemić angažuje svog mladog sekretara da pronađe samrtnika i vrati ga kući, ili nađe ljekara, ili mu položi cvijet na grob, ako zakasni. Potraga počinje u Beogradu, gdje je Sahib, kako se u davnim pismima samrtnik potpisivao, otišao iz Sarajeva. Mladić slijeće na Surčin 28. februara 2025. godine u jeku studentskih protesta protiv duboke države i već sutradan nailazi na trag, otvarajući put ka nizovima neočekivanih susreta i događaja koji oblikuju tok priče novog romana. Ukratko ovako zvuči početak zapleta ‘Sahib 2.0'”, kazao je Saša Madacki.
Na 200 stranica, roman vodi čitaoce ulicama i rijekama Beograda, kroz proteste, blokade, plenume, pozorišta, hramove, muzeje, kladionice, kafiće i rendere galopirajuće budućnosti, do kraja koji neće ostaviti ravnodušnim.
Veličković je tokom promocije govorio i o svom prethodnom romanu “Sahib”.
“Nastala tako što je moj prijatelj Predrag Lucić, čitajući kolumne o Slobodnoj Bosni, rekao da bi o tome mogao da se napravi roman. Poslušao sam ga, složio kolumne, objavljeno je, nije baš bilo dobro. Onda sam uradio drugu verziju, dodao već dvadeset pisama, trudio sam se da to bude i književno. To nikad za moje standarde književnosti nije bio dobar roman. Bio je dobar, recimo, žanrovski stand-up roman. Lik priče ismijava svoju publiku, on je sarkastičan i to je možda roman koji je više od svih drugih političkih romana u smislu da ljudi prepoznaju svoje iskustvo, ljude s kojima su se sreli, situacije u kojima su sami mislili. On jeste komunikativan, jednostavno pisan, ali meni to nije bilo dovoljno”, kazao je.
Veličković je istakao i razliku između prvog i drugog romana: “Ovdje sam u ovom romanu ubacio stvari za koje sam mislio da su tamo nedostajale. Likovi, barem po mom mišljenju, sada imaju tri dimenzije. Postoji fabula koja zaista drži pažnju, mjesto radnje je bolje opisano. ‘Sahib’ je bio najprevođeniji roman i sigurno najuspješniji, zbog humora i aktuelnosti, prepoznatljiv u Poljskoj, Litvaniji, Bugarskoj i Makedoniji, dakle to su uglavnom zemlje tranzicijske. Uživalo mi se raditi na ovom romanu, bio je to proces dug oko osam mjeseci. Tog romana ne bi vjerovatno bilo, da nije bilo i nekih ljudi. Zahvalan sam svim čitaocima, izdavačima i ljudima iz štamparije koji su doprinijeli da knjiga izgleda dobro i stigne na vrijeme”, kazao je između ostalog.
Na kraju promocije, autor je prisutnima uputio i nekoliko riječi, osvrćući se na svoje prethodne susrete s publikom u Sarajevu.
“Ja sam zadnji put bio u ovoj sali, možda prije 12-13 mjeseci ili čak više. Tada su se u Sarajevu još uvijek održavali susreti koji se zvali Kike Sarjelića i ti su susreti imali jedan slogan koji mi je ostao trajnom sjećanju, to je jedan kikin stih koji kaže ‘stihovi se raduju kad se sastaju ljudi'”, kazao je za kraj.
Izvor: Klix
