Po prvi put Zmajevi djeluju kao ekipa koja tačno zna šta želi biti na terenu. Predugo je bosanskohercegovački fudbal pokušavao igrati ulogu koja mu nije pripadala. Ova reprezentacija nema takvu potrebu…
————————————————————————-
U Mobi Diku Melvil ostavlja sliku čovjeka koji se uporno primiče onome što ga nadilazi, prema bijeloj sili koja ne pristaje na ukroćenje, ali Ahabu ne dopušta ni uzmak.
U tom pregnuću romansijer vaja tvrdoglavost postojanja, kao da se smisao ne nalazi u ishodu nego u samom odbijanju da se odustane, čak i onda kada je poraz već unaprijed upisan. U takvoj književnoj logici ogleda se i odnos Bosne i Hercegovine prema fudbalu, kao uporno vraćanje istoj igri uprkos njenoj sklonosti da obeća više nego što isporuči, i da svaku novu nadu izloži istoj vrsti iskušenja.
NOĆ U ZENICI VRHUNAC DVOGODIŠNJEG PROCESA
Za nekoliko dana počinje Svjetsko prvenstvo. Najveći sportski događaj na planeti. Četrdeset osam reprezentacija, tri države domaćina, šesnaest gradova i više od stotinu utakmica. U toj golemoj povorci ponovo se nalazi i naša zemlja.
Drugi put u svojoj istoriji.
Za razliku od Brazila 2014. godine, ovaj plasman djeluje kao izuzetak koji se oteo zakonima vjerovatnoće, ali bez onog neprijatnog osjećaja da smo svjedočili događaju koji se više nikada neće ponoviti. Naprotiv. Ova reprezentacija do svog mjesta pod suncem nije dospjela zahvaljujući jednom blistavom naletu inspiracije, nego kroz proces koji će se neminovno odvijati i onda kada se mundijalska zavjesa spusti.
Zato je pobjeda nad Italijom u baražu, paradoksalno, djelovala kao prirodan rasplet, a ne kao hir fudbalske sudbine. Penali u Zenici, prepuno Bilino polje, napetost koja se mogla opipati u vazduhu i eksplozija nakon posljednjeg udarca Bajraktarevića, ostali su urezani u kolektivno pamćenje navijača. Taj prizor predstavljao je vrhunac jednog procesa koji je trajao dvije godine i čiji su se obrisi nazirali mnogo prije nego što je lopta zatresla Donaruminu mrežu.
Zbog toga ovog ljeta nema mnogo prostora za nama svojstven cinizam. Treba uživati. Ne samo zbog fudbala.
Sarajevo vrije od života. Bašte, trgovi i ulice ispunjava ona rijetka živost koju je Lord Bajron opisao kao žamor ljudskih gradova. Grad je, u odnosu na onaj iz 2014. godine, izrastao u svojevrsnu turističku Meku, odredište koje se iz sezone u sezonu sve postojanije ucrtava na mape svjetskih putnika i stranice putopisnih časopisa.
U tom kontekstu vrijedi podsjetiti da se Sarajevo posljednjih godina našlo na gotovo svim relevantnim listama preporučenih svjetskih destinacija, te da ga je National Geographic Travel prošle godine proglasio najpoželjnijom svjetskom destinacijom. Turistički pokazatelji iz tekuće godine svjedoče da taj zamah ne jenjava, nego se dodatno učvršćuje. Slični obrisi mogu se razabrati širom zemlje.
Nakon dugog razdoblja obilježenog političkom paralizom, ekonomskom nesigurnošću i osjećajem da se istorija neprestano vrti u istom krugu, stvari su se ipak pomjerile s mrtve tačke. Naravno, politička nestabilnost i ekonomske neizvjesnosti nisu iščezle. One i dalje prožimaju svakodnevicu, ali slika ni izbliza nije onoliko sumorna koliko bi vas u to željeli uvjeriti klikbejt naslovi, opozicioni refleksi ili onaj poslovnični bosanski ters koji tobože nepogrešivo zna da ništa ne valja.
Tom talasu treba dodati i ono što se ne vidi u redovnim turističkim statistikama: hiljade ljudi iz dijaspore koji će, upravo zbog Mundijala, planirati godišnje odmore u domovini. Nije teško zamisliti prizor u kojem će se u istim sarajevskim i mostarskim baštama, na trgovima i u pabovima, zajedno naći naši pečalbari i ljudi našeg porijekla, iseljeništvo koje posjećuje postojbinu, turisti iz svih krajeva svijeta, Englezi, Francuzi, Brazilci, Španci, Italijani – pardon, Nijemci – i građani Sarajeva i drugih gradova, svi okupljeni oko istih ekrana, prateći Svjetsko prvenstvo kao jedan veliki, zajednički festival.
A to je značajno jer ovo ljeto dolazi u vrijeme koje nimalo ne podsjeća na spokoj.
HLJEBA I IGARA
Ratni plamen gori na više strana svijeta. Globalna ekonomija posrće između periodâ oporavka i novih potresa. Vještačka inteligencija otvara horizonte koji su do juče djelovali nezamislivo, ali sa sobom donosi i nelagodu pred nepoznatim. Klimatske promjene odavno su izašle iz okvira naučnih studija i statističkih projekcija. Danas se osjećaju u temperaturama, sušama, poplavama i svakodnevnim životima miliona ljudi najprije na globalnom jugu.
U takvom svijetu počinje Svjetsko prvenstvo. Sa svim svojim protivrječnostima.
FIFA, naime, ulaznice prodaje po cijenama koje odavno nemaju nikakve veze sa, od pamtivijeka, najrabljenijom fudbalskom floskulom – da se fudbal igra zbog navijača. Prosto rečeno, za ogroman broj ljudi one su nedostižne, a za one koji ih mogu priuštiti predstavljaju puku demonstraciju pohlepe.Uporedo, gradske vlasti pojedinih gradova domaćina ponašaju se poput drumskih razbojnika, podižući cijene javnog prevoza, putarina i osnovnih usluga do nivoa na kojem svakodnevni životi sopstvenih građana postaju gotovo nepodnošljivi.
Istovremeno, dok FIFA govori o univerzalnosti fudbala, članovi delegacija brojnih afričkih i bliskoistočnih reprezentacija mjesecima se guše u viznim procedurama, a neki na kraju ostaju pred zatvorenim vratima. Među njima se našao, gle ironije, i službeni fotograf iračke reprezentacije, što je možda i najpreciznija slika savremenog svijeta. Pa ipak, kada lopta krene sa centra, sav taj birokratski i komercijalni šum naglo utihne. Devedeset minuta igre ponovo preuzme ono što joj pripada.
Stari Rimljani nisu slučajno smislili izraz panem et circenses. Hljeba i igara. Najčešće ga pominjemo podrugljivo, kao dokaz da se mase mogu držati pod hipnozom dok im vladajuće harambaše gospodare životima. Ipak, svaka zajednica povremeno traži razlog da se okupi oko nečega zajedničkog. Radost nije moralni prestup. Niti je slavlje znak političke ili intelektualne nezrelosti. Ponekad je ljudima zaista potrebna dokolica. Fudbal tu potrebu razumije bolje od bilo koje druge savremene pojave.
Naime, fudbal decenijama preživljava korupcijske afere, političke manipulacije, sudijske skandale ibeskrajne sukobe interesa. Rusija i Katar, makar u zapadnom imaginarijumu, predstavljali su gotovo sve što kritičari zamjeraju modernom sportu, odnosno primjere takozvanog sportswashinga par excellence. Pa ipak, milijarde ljudi gledale su utakmice, slavile golove i živjele za svaki naredni dan turnira.
U tome se krije paradoks ove igre. Institucije se mijenjaju. Predsjednici saveza, pa i državâ, dolaze i odlaze. Skandali se gomilaju. Fudbal ostaje. Ostaje i njegova sposobnost da svakoj generaciji ponudi novu priču, bez obzira na to koliko prethodna djelovala neponovljivo. Nijedna reprezentacija ne ulazi na Mundijal kao dovršen proizvod. Neke dolaze da potvrde vlastitu veličinu, druge da otkriju šta bi tek mogle postati. Bosna i Hercegovina ovaj turnir pohodi sa reprezentacijom koja je još uvijek u nastajanju. Brazil 2014. bio je kraj jednog polovičnog uspona. Ovaj planetarni šampionat djeluje kao početak jednog mnogo većeg.
BIH KONAČNO IMA SAVREMENU REPREZENTACIJU
Sergej Barbarez i njegov stručni štab uspjeli su stvoriti ono što se godinama činilo nedostižnim. Reprezentacija više ne djeluje kao privremeni skup osrednjih igrača koji se povremeno okupe između klupskih obaveza i porodičnih posjeta, nego kao – dopustimo ovdje jedan kroatizam koji najbolje pogađa suštinu – momčad sa spartanskim duhom i dubokim osjećajem pripadnosti koji se nasljeđuje odgojem, a zatim strpljivo nadograđuje. U tom kontekstu posebno dobija na težini i zapažanje Ninoslava Milenkovića, jednog od Barbarezovih pomoćnika, koji je nedavno u gostovanju na Sportalovom podkastu rekao da ne postoji reprezentacija na svijetu čiji je stručni štab sastavljen od čak sedam bivših reprezentativaca koji su prije dvadesetak godina zajedno igrali u istoj generaciji nacionalnog tima.
Takva vrsta povezanosti ne može se vještački proizvesti ni najpažljivije osmišljenom HR politikom, niti se može naknadno rekonstruisati nekakvim reverse engineeringom. A kada takav stručni štab jednom okusi slast uspjeha, nijedna organizaciona strategija ga više ne može nadomjestiti.
Još jedna stvar izdvaja ovu reprezentaciju od brojnih prethodnih generacija. Po prvi put Zmajevi djeluju kao ekipa koja tačno zna šta želi biti na terenu. Predugo je bosanskohercegovački fudbal pokušavao igrati ulogu koja mu nije pripadala.
Ova reprezentacija nema takvu potrebu. Odbrana stoji kompaktno, prostor se zatvara brzo, a napadi kreću direktno i ubojito. U kolektivnom sportu rijetko postoji čvršći temelj za dugoročni uspjeh.
Uz to, riječ je o selekciji koja je savremena u punom smislu te riječi, statistički sedma u Evropi po broju stvorenih prilika u kvalifikacijama, te treća po ukupnom broju driblinga i po prosječnom broju uspješnih driblinga po utakmici. Brza je, taktički zrela i mentalno čvrsta do granice tvrdoglavosti. U posljednje četiri kvalifikacione utakmice, uključujući i dvije baražne, tri puta se vraćala iz rezultatskog minusa od 0:1, dvaput prolazila kroz penal serije, a između toga preživjela i remi u Beču koji je imao težinu poraza, u trenutku kada bi se mnoge druge, znatno iskusnije ekipe, jednostavno raspale.
U takvom profilu igre mladost dobija punu slobodu da se nadmeće, da griješi i da ubrzano sazrijeva pod pritiskom najvećih utakmica. Ipak, uz nju stoji i iskustvo koje u ovakvim turnirima mijenja tokove mečeva, ergo uz nju stoji i kapiten Edin Džeko.
NAKON MUNDIJALA JOŠ JAČI
Četrdeset godina života i karijera koja je odavno ušla u istoriju bosanskohercegovačkog sporta. Njegov izjednačujući pogodak protiv Velsa u posljednjim trenucima polufinala baraža djeluje kao onaj trenutak u kojem se vrijeme nakratko prelama i sve što je izgledalo izgubljeno vraća se na početak. Kao da se, u nekoj božanskoj logici koja podsjeća na Andrićevu misao da je “najbednija i najtragičnija od svih čovekovih slabosti nesumnjivo njegova potpuna nesposobnost predviđanja”, potvrđuje ono što bi naš veliki nobelovac možda nazvao paradoksom poretka: da se slučaj nikada ne ukida, nego samo prerušava u zakon. I da se, u onim rijetkim prelomnim trenucima i istorije i fudbala, kada se bogovi – pa i fudbalski – nakratko umire, ukazuje nešto nalik poetskoj pravdi.
Možda, ipak, najzanimljiviji dio ove priče ne obitava na zelenom terenu.
Bosna i Hercegovina prvi put dolazi na veliko takmičenje sa reprezentacijom koja još nije dosegla svoj konačni oblik. Dok Dedić, Muharemović, Bajraktarević, Tahirović i Alajbegović stiču iskustvo na najvećoj sceni, iza njih čekaju neki novi klinci. Mirza Ćatović, Luka Topalović, Adin Ličina, Dženan Pejčinović, Eman Košpo, Benjamin Džanović, Malik Jakupović i brojni drugi mladi igrači, neki s našim sportskim državljanstvom, a neki koje tek moramo da pridobijemo, školuju se u najjačim evropskim fudbalskim sistemima. Neki možda neće ispuniti očekivanja i dosadašnje projekcije. Neki možda neće ni završiti u našem dresu.
Jedno je, međutim, sigurno, reprezentacija Bosne i Hercegovine će nakon Svjetskog prvenstva biti jača nego što je sada, kako zbog novih mladih fantazista koji će sigurno naći svoje mjesto u svlačionici za Ligu nacija, tako i zbog stečenog velikog iskustva na Mundijalu.
Malo ko je očekivao da ćemo već u prvom kvalifikacionom ciklusu pod Barbarezom izboriti plasman na veliko takmičenje. Zapravo, to uopšte nije bio ni plan. Plan je bio plasman na Euro 2028. Stoga, ovo prvenstvo već sada djeluje kao nagrada za ogroman rad i trud, za predanost i ljubav stručnog štaba prema reprezentaciji koju su vodili kroz dvogodišnje lomove, od puta posutog trnjem, do trenutka u kojem s punim pravom možemo posegnuti za aforizmom per aspera ad astra.
ULOGA VICE ZELJKOVIĆA
U tom procesu ne treba zanemariti ni institucionalni okvir koji ga je uopšte omogućio. Vico Zeljković, bez obzira na konstantna osporavanja koja ga prate u javnosti, a koja često prelaze granice dobrog ukusa, napravio je ključan iskorak kada je po prvi put presjekao praksu po kojoj se selektorski posao obavlja po nacionalnom ključu i posmatra koz prizmu međuentitetskih i međukantonalnih balansiranja. Time je selektoru otvoren prostor da oko sebe izgradi stručni štab po vlastitoj mjeri i viziji, bez kompromisa koji su godinama opterećivali naš reprezentativni fudbal. Možda je upravo tom, često javno zanemarenoj odluci, udaren temelj na kojem je ovaj plasman uopšte postao moguć. Zapravo, sasvim sigurno jeste tako. Stoga, neka ovdje ostane zabilježena i zahvalnica predsjedniku Fudbalskog saveza.
Šta očekivati na samom turniru? U grupi nas čekaju Kanada, Katar i Švajcarska. Protivnici koji ulijevaju respekt, ali ne i strah. Dovoljno kvalitetni da svaku utakmicu pretvore u ozbiljan ispit, dovoljno dostižni da ambicija ne preraste u puku fantaziju. Takva grupa ne ostavlja prostor ni za opuštenost ni za defetizam.
Ipak, bez obzira na ishod, ostaje nešto važnije od konačnog plasmana – osjećaj kontinuiteta.
Godinama se reprezentacija posmatrala kroz uspomene na Brazil i Papetovu generaciju. Današnja reprezentacija, ipak, pripada svom vremenu. Ima svoje lice, svoj identitet, svoju sportsku etiku i fudbalsku estetiku te svoj, vlastiti razvojni put.
Postoji nešto posebno ohrabrujuće u činjenici da na Svjetsko prvenstvo odlazi kao treća najmlađa selekcija turnira, a praktično i najmlađa kada se izuzmu Džeko i Kolašinac. Još je važnije što pred njom stoji Periklovo doba. Možemo lako zamisliti iznad pomenute momke kako gledaju utakmice Svjetskog prvenstva, potajno navijajući za nas jer javno ne mogu budući da su trenutno mladi reprezentativci drugih zemalja, svjesni da će vrlo brzo i sami postati dio beha fudbalske priče.
Jer, kako reče direktor reprezentacije Emir Spahić, mi samo vraćamo svoju djecu kući. Iza ove reprezentacije, dakle, prvi put nakon dugo vremena nazire se budućnost. Možda ni sami još nismo svjesni koliko sjajna i blistava. To je privilegija koju bosanskohercegovački fudbal, a u širem smislu i bosanskohercegovačko društvo, dugo nije imalo.
Jedanaestog juna počinje prvenstvo. I zato u svemu ovome treba uživati.
Hljeba i igara. Ponekad je to zaista sasvim dovoljno.
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Pročitajte još:
DENIS ŠVRAKIĆ: Košarkaška utakmica, ili kako je žrtva uspostavila režim tumačenja svijeta
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-
CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE
Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-
