Svjedočimo podjeli svijeta na interesne sfere velikih sila, u prvom redu Amerike i Kine, ali i Rusije. Ideolozi novog transakcijskog principa u međunarodnim odnosima, odnosno ideolozi globalne sebičnosti i prava jačega, preziru i ignoriraju međunarodno pravo – jedinu obranu srednjih i malih država, među koje spada i većina onih u Europskoj uniji, kaže bivša ministrica vanjskih i europskih poslova Hrvatske
S Vesnom Pusić, bivšom ministricom vanjskih i europskih poslova Hrvatske, razgovarali smo o vanjskopolitičkoj situaciji koju obilježavaju ratovi, krize, genocid, glad, u vremenu u kojem se međunarodna pravila na poštuju, a ljudska prava gaze.
Niti je američki predsjednik Donald Trump dobio Nobelovu nagradu za mir, niti je krhko primirje u Gazi potpisano 13. listopada dugo izdržalo, iako je Trump slavodobitno ustvrdio da će taj sporazum “spriječiti Treći svjetski rat”. Počela su međusobna optuživanja i prijetnje, Trump se hvalio da može samo dati mig i da će Izraelci početi ponovno bombardirati, a zatim su krenuli i zračni napadi. Rekli bismo da je to, nažalost, očekivano?
Primirje u Gazi se drži, s povremenim prekidima i međusobnim optužbama, ali se drži. Svi granični prijelazi još nisu otvoreni, humanitarna pomoć još ne stiže u onim količinama u kojima bi trebala i mogla, ali je svakako bolje u odnosu na ono što je bilo prije stupanja primirja na snagu.
Trump je tu odigrao važnu i pozitivnu ulogu i jedini je koji je Netanyahua mogao prisiliti na to. No, pitanje je koliko će to trajati i što dalje. Da sada nastupi trajni mir i stigne globalna pomoć ljudima u Gazi, ovim ratom ostaju uništene i oštećene generacije. Trumpova želja da okončanje rata u Gazi bude temelj za njegovu Nobelovu nagradu za mir jedina je kakva-takva garancija da on neće odustati od tog projekta i dopustiti da njegov mirovni plan propadne. Takav je svijet u kojem živimo!
Netanyahuovo preživljavanje
Kako vam izgleda taj servirani Trumpov mir?
Potpisani mir sadržavao je vrlo opasnu nepoznanicu, a to je drugi korak: što slijedi nakon obustave operacije, povratka talaca, tijela kidnapiranih Izraelaca i oslobađanja Palestinaca iz izraelskih zatvora koji su hapšeni i po Gazi, ali i po Zapadnoj obali? Hamasov zločin od 7. listopada je težak zločin stravičnih dimenzija, ali za izraelsku reakciju, žestoko bombardiranje Gaze, ubijanje oko 70.000 Palestinaca, iscrpljivanje i mučenje djece, žena, staraca, za sprečavanje humanitarnih konvoja do civila na ivici gladi, ne može se kriviti samo Hamas nego i Netanyahuova vlada.
Jedan od elemenata mirovnog sporazuma bio je da se Hamas razoruža, što nije realno očekivati, pogotovo zato što je ostalo sasvim nepoznato tko bi ih to trebao razoružati. Čim postoje nejasni uvjeti, jača strana ima prostora interpretirati događaje kako god hoće i inicirati ih kad god hoće. Nimalo nebitni faktori za trenutno stanje jesu i manjinski partneri u Netanyahuovoj vladi, Bezalel Smotrich i Itamar Ben-Gvir koji uopće nisu priznali potpisani sporazum o miru. Ni samom Netanyahuu nije bio primarni cilj povratak talaca, nego vlastito preživljavanje na vlasti.
Jer kad izraelsko-palestinski rat jednom završi, Netanyahua čekaju izbori koje bi mogao izgubiti, a čekaju ga i optužbe za korupciju, on negdje u perspektivi vidi zatvor, a protiv njega je Međunarodni kazneni sud raspisao i tjeralicu pod optužbom na ratne zločine. To je dosta jaka motivacija za njegov dosadašnji put – put brutalnog rata. Izraelskoj državi i društvu najveće je zlo i štetu učinio sam Netanyahu sa svojim sadašnjim koalicijskim partnerima i nadam se da će na kraju platiti svoju cijenu.
Trajni prekid rata čini se teško dostižnim, kao i predloženo rješenje o dvjema državama. No ono je, za razliku od Trumpovog mira, rezultiralo dodjelom Nobelove nagrade za mir Jaseru Arafatu, Yitzhaku Rabinu i Shimonu Peresu. Rješenju o dvjema državama u suštini se protive obje strane, i Hamas i današnji Izrael.
Čak i sad kad je Trump objavljivao sporazum o prekidu vatre, spomenuo je da se Netanyahu ne slaže s rješenjem o dvjema državama. Svih ovih godina Netanyahu je ciljano i dosljedno koristio svu svoju moć kako bi kompromitirao Fatah i Palestinsku oslobodilačku organizaciju i prikazao Palestince samo kao teroriste i vrlo aktivno utjecao da se nikad ne realizira jedino rješenje za Bliski istok – rješenje o dvjema državama koje su prihvatili i Izraelci i Palestinci u pregovorima u Oslu. U te pregovore krajem osamdesetih i u prvoj polovici devedesetih nisu bili uključeni ni Hamas ni Benjamin Netanyahu, nego Jaser Arafat i Fatah s palestinske i Yitzhak Rabin i Shimon Peres s izraelske strane.
Izraelskoj državi i društvu najveće je zlo i štetu učinio sam Netanyahu sa svojim sadašnjim koalicijskim partnerima i nadam se da će na kraju platiti svoju cijenu
Kako se moglo dogoditi da državni aparat naroda koji je pretrpio najveće stradanje u povijesti čovječanstva, Holokaust u doba nacifašizma, čini ovakve zločine?
Vrlo lako, nije nimalo neobično. Zato je zločin tako grozna stvar jer sadrži u sebi tu mračnu, stravičnu posljedicu. I to je vjerojatno najgore što se preživjeloj žrtvi može dogoditi, da na kraju postane identična svom zločincu. To se današnjoj vlasti u Izraelu dogodilo. Aparthejd prema Palestincima i masovni zločini u Gazi i na Zapadnoj obali sastavni su dio politike današnje izraelske vlasti.
Podsjetimo, izraelska država počela se razvijati kao idealistički projekt, poslije preživljenog Holokausta, nacizma i fašizma u Europi. Svijet je ostao zatečen zločinima, masovnim ubijanjem u Gazi, nije znao kako reagirati jer je Izrael godinama bio partner i saveznik zapadnom svijetu i uvijek je mogao računati na snažan utjecaj loše savjesti Europe, donekle i Amerike, iz perioda Holokausta. To je jedan od glavnih razloga zašto se upravo Njemačka sve vrijeme rata u Gazi drži tako distancirano. Izrael je imao vođe svjetskih dimenzija, posljednjeg od njih Yitzhaka Rabina ubili su isti ovakvi ekstremisti, fundamentalisti koji su danas na vlasti u Izraelu i provode genocid u Gazi.
Očito se Izrael demografski promijenio doseljavanjem ekstremista iz Amerike, Sjeverne Afrike, Rusije. Današnji Izrael nije Izrael iz doba Davida Ben-Guriona, Golde Meir, Yitzhaka Rabina, to nije Izrael koji je pregovarao s Jaserom Arafatom u Oslu, što je i rezultiralo rješenjem o dvjema državama. Generacija koja je gradila Izrael nestala je sa Shimonom Peresom. Masovne demonstracije u Izraelu pokazuju da i danas ima mnogo ljudi koji se ne slažu s Netanyahuovom politikom, ali tamošnja vlast ih potpuno ignorira.
I Hamas negira postojanje izraelske države.
Hamas je neprijatelj Izraela, ali i neprijatelj Fataha i umjerene palestinske političke struje. U vrijeme kad je Hamas pobijedio na izborima u Gazi, bacali su Palestince pristaše Fataha kroz prozor. Dakle, žrtve Hamasovih zločina su i Izraelci i Palestinci. Nije tajna da je Netanyahu prvobitno pomagao Hamas na račun Fataha i palestinske vlasti, računajući da će kroz Hamas lakše kompromitirati Palestince na međunarodnoj sceni. I to mu je u velikoj mjeri uspjelo. Nema sumnje da ovaj genocid u Gazi doprinosi radikalizaciji Palestinaca.
No, postoje palestinski politički vođe sposobni da povedu prema mirnom rješenju. Jedan od njih je na primjer Marwan Barghouti, koji sjedi u izraelskom zatvoru više od 20 godina. I konačno, na Zapadnoj obali nije na vlasti Hamas, već Palestinska samouprava, a Netanyahuov režim i tamo maltretira, zatvara, ubija Palestince. No, ovo nije trenutak za traženje krivaca, sustav je postavljen po principu akcije i reakcije, teroristički napad izaziva odmazdu koja za sobom povlači novi rast terorizma, i netko mora imati snage, mudrosti i hrabrosti prekinuti taj lanac. Za sada se netko takav ne nazire.
Putin očito na Trumpa ima vrlo snažan utjecaj i nakon svakog njihovog razgovora Trump odustane od Ukrajine. Sve to podsjeća na neke druge situacije iz povijesti, kad su hirovi vladara uništavali živote milijuna ljudi
Ni na europskom tlu ratni sukob se ne prekida – riječ je o ruskoj agresiji na Ukrajinu?
Za sada ne izgleda da će se Rusija povući i vratiti u svoje granice. No, ukrajinska vojska je u međuvremenu postala najspremnija, najbrojnija i najobučenija vojska u Europi i kao takva sastavni dio europske sigurnosti i obrane. Ishod Putinove agresije na Ukrajinu imat će ogromne posljedice za Europu.
Amerika bi mogla odigrati veliku ulogu u uspostavljanju pravednog mira u Ukrajini, ali ni to za sada nije izgledno. Zvuči apsurdno, ali ta silna Trumpova želja da dobije Nobelovu nagradu za mir vjerojatno je njegov najsnažniji motiv da doprinese okončanju rata u Ukrajini. Tome je suprotstavljen njegov osobni odnos s Putinom. Putin očito na Trumpa ima vrlo snažan utjecaj i nakon svakog njihovog razgovora Trump odustane od Ukrajine. Sve to podsjeća na neke druge situacije iz povijesti, kad su hirovi vladara uništavali živote milijuna ljudi.
Kako tumačite položaj Ukrajine između Putina, Trumpa i Europe? Ukrajinski predsjednik Zelenski je već treći put bio kod Trumpa.
Ali je Putin prije njega telefonom već uspio doći do Trumpa. Kao što smo više puta vidjeli, američki predsjednik lavira između odluke da pomogne Ukrajini da se obrani od ruske agresije i svojih osobnih simpatija i divljenja ruskom predsjedniku. To se moglo vidjeti u razlici između onog što je Trump govorio neposredno prije posljednjeg sastanka s Putinom na Aljasci i neposredno poslije tog sastanka.
Tako je bilo i ovaj put: vidjelo se da razmišlja o prodaji više razine naoružanja Ukrajini, ali nakon razgovora s Putinom preporučio je Zelenskom da pristane na zamrzavanje granica uz sadašnju liniju razdvajanja na bojišnici. U međuvremenu smo vidjeli da Putin ne pristaje ni na taj plan i da želi mnogo više. On računa da ima prednost u ratu na iscrpljivanje, ali istovremeno ne želi izgubiti Trumpovu naklonost. U tom kontekstu treba gledati i neobične okolnosti oko najave susreta Putin – Trump u Budimpešti.
Europa je u lošem stanju
Pred očima svijeta traje genocid u Gazi, traje agresija Rusije na Ukrajinu, bez pravovaljane reakcije. Rađaju li se nova pravila igre na globalnoj sceni?
Mijenja se dosadašnje uređenje svijeta i vraća se na stari princip koji nije baš nepoznat i potiče iz ne tako davne prošlosti. Svjedočimo podjeli svijeta na interesne sfere velikih sila, u prvom redu Amerike i Kine, ali i Rusije. Takvo uređenje je prvi put usuglašen stav sve trojice svjetskih lidera: američkog, kineskog i ruskog predsjednika.
Živimo u svijetu bez međunarodnog prava, s uspavanim i obezvrijeđenim multilateralnim organizacijama. Međunarodni odnosi ignoriraju ulogu Međunarodnog kaznenog suda, Ujedinjenih nacija, pa čak i postojanje Europske unije bazirane upravo na međunarodnom pravu. Ono što zovemo europskim vrijednostima – demokracija, zaštita ljudskih prava, solidarnost, vladavina prava, politička jednakost… – marginalizirano je, napadnuto i ignorirano od vođa velikih sila.
Ideolozi novog transakcijskog principa u međunarodnim odnosima, odnosno ideolozi globalne sebičnosti i prava jačega, preziru i ignoriraju međunarodno pravo – jedinu obranu srednjih i malih država. Grubo rečeno, i većina Europe po svojoj veličini i sudbini pripada u tu kategoriju i teško može preživjeti bez međunarodnog prava.
Nekad su Ujedinjene nacije bila jaka i ugledna međunarodna organizacija, važna za očuvanje mira. Danas je i uloga UN-a i uloga NATO-a poljuljana i nejasna?
UN je marginaliziran, s dramatično smanjenim ključnim financiranjem s američke strane, neophodnim za masovnu humanitarnu pomoć, što je postala glavna uloga UN-a u posljednja dva desetljeća. UN mora vratiti svoj ugled i autoritet jer je potreban svijetu. U današnjim okolnostima to može učiniti vraćanjem na svoju prvobitnu ulogu – posredovanjem u okončanju ratnih sukoba i očuvanjem mira. Za to je u prvom redu potrebna prvoklasna diplomacija, a ne tolika financijska podrška.
Na taj način ta najvažnija multilateralna organizacija može ne samo preživjeti do nekih boljih vremena, već i vratiti poljuljani autoritet. Što se NATO-a tiče, više nitko nije sasvim siguran postoji li on još uvijek ili ne, odnosno vrijedi li još uvijek članak 5. po kojem “napad na jednu članicu znači napad na sve”. Danas često korištena Gramscijeva misao da je vrijeme kad stare strukture propadaju, a nove još nisu nastale, vrijeme monstruma, svakako je ovdje primjenjiva.
Ruski predsjednik Putin testira NATO dronovima iznad Poljske, Estonije, Danske i ispituje kako daleko može ići. Ne zna ni on, ali ne znaju ni NATO članice. Američko savezništvo i podrška europskoj sigurnosti postaju upitni. Nova Trumpova administracija pokazala je prezir prema Europi kao konceptu demokratskog saveza. U takvim uvjetima, ako bi se Amerikanci u NATO-u povukli u svoj izolacionizam, Koalicija voljnih, alternativna organizacija za zajedničku podršku Ukrajini, morala bi hitno prerasti u neophodnu garanciju sigurnosti i obrane europskih granica.
Kakva je u svemu tome sudbina Europe?
Europa je u lošem stanju i pod stalnom opasnošću od ekstremne desnice financirane ruskim novcem, ali i javno podržavane od utjecajnih američkih figura kao što su Elon Musk i potpredsjednik JD Vance. Istovremeno, Europa ima najvažniju ulogu u svom životu – sačuvati jedino mjesto sidrenja liberalne demokracije na planeti. Europska ekstremna desnica je antieuropska, protiv vrijednosti međunarodnog prava i standarda jednakih za sve, a za rušenje Europske unije kao multinacionalnog projekta.
Dosegnuta razina ljudskih, građanskih i socijalnih prava najviša je u EU-u, ali istovremeno nikad i nigdje nije trajno zagarantirana. Onog trenutka kad se odustane od stalnog stremljenja tim ciljevima, i država i institucije i društvo počnu nazadovati. Raspad EU-a imao bi užasno opasne posljedice. Projekt EU-a dao je mnogo dobrobiti svim članicama. Došlo je vrijeme da zemlje članice tu dobrobit uzvrate tom jedinstvenom projektu demokracije, civilizacijskih vrijednosti i ljudskih prava, kako bi se taj projekt 20. stoljeća uspješno transformirao u projekt mira i slobode za sljedeću generaciju.
Izvor: portalnovosti.com
