Nije to bilo tako davno kada su prevareni, ozlojeđeni, izdani i očajni radnici „Aluminijuma“ iz Mostara protestovali zbog ogromnog gubitka preduzeća, zbog neisplaćenih plata, zbog otpuštanja radnika i pretvaranja jednog ozbiljnog preduzeća u još ozbiljnijeg gubitaša. Možda će se neki i sjetiti da je veći dio nezadovojstva bio upućen prema vrhovnom poglavaru HDZ-a, izdavatelju certifikata o le/gitimnosti i onom koji se najviše pita među građanima hrvatske nacionalnosti – Draganu Čoviću.
Pa su se čule i parole „Dragane, lopove“ i neke slične. Djelovalo je da ništa neće omesti (s pravom rezignirane radnike) da pronađu odgovornog za sunovrat jedne ozbiljne firme.
Negdje malo prije toga i predsjednik stranke DF Željko Komšić zvanično je objavio svoju (treću) kandidaturu za člana Predsjedništva u ime hrvatskog naroda, kojom je Čović dobio keca na desetku. Umjesto da odgovara za neuspjeh „Aluminijuma“ i ko zna još koliko firmi po Hercegovini, uspio je pod krinkom ugroženosti i višeg nacionalnog interesa potisnuti te proteste i uporno ponavljati mantru kako Hrvatima u Bosni i Hercegovini neko drugi bira člana Predsjedništva (što je, uostalom, i istina). I tako su HDZ i njegov predsjednik, umjesto da oštećeni aferama polako gube moć, postali još duplo moćniji i u samim institucijama Bosne i Hercegovine. I to mu je dalo mogućnost da halali člana Predsjedištva, ali da zato postane glavni „baja“ u Federaciji i državi, i da usput u svakom kontaktu sa stranim političarima ističe obespravljenost hrvatskog naroda.
U vremenu one nesretne korone, a i poslije, malo sam češće koristio vrijeme za putovanja po Bosni, a posebno po sunčanoj Hercegovini. Negdje sam ponekad osjećao i stid što sto puta bolje poznajem Makarsku, Split ili Dubrovnik od Ljubuškog, Čitluka, Širokog Brijega, Gruda ili Međugorja. Tek tada sam u svojoj šestoj deceniji života upoznao i posjetio sve te divne gradove. I koristio se svakom prilikom da popričam sa zaposlenima na benzinskim pumpama, u kafanama, restoranima, granapima i samoposlugama, pa i sa slučajnim prolaznicima, od kojih sam tražio informaciju za neko mjesto. Uprkos mom naglašenom sarajevskom akcentu, nikada, ali baš nikada nisam doživio neku neugodnost, neljubaznost ili, ne daj Bože, neku nacionalističku primjedbu. Naprotiv, ljudi su se upuštali u razgovor, interesovalo ih je kako se živi u Sarajevu, kakav je standard i kako mi duramo s pokvarenim političarima. Kod puno njih primijetio sam i nezadovoljstvo HDZ-om i pogovoto „legitimnim“ Hrvatom na čelu. Ali svjesni su da ih je manje i da im niko nije ponudio neku drugu, ozbiljnu političku opciju, uprkos nezadovoljstvu.
Nemam ništa protiv da član Predsjedništva bude neko iz Sarajeva, Zenice, Tuzle, Bihaća ili Viteza. Ali da ode dolje, da popriča s tim ljudima, da im da šansu da se i njihov glas čuje, a ne da u njihovo ime govori samo legitimni glasnogovornik. Iz dosadašnjeg iskustva očito je da dugogodišnji predstavnik hrvatskog naroda dobaci najdalje do Jablanice ili istočnog Mostara. A zašto niko nema hrabrosti otići i do drugih gradova u Hercegovini ili srednoj Bosni? Pa valjda osim Hrvata iz opština Novo Sarajevo i Novi Grad predstavlja i Hrvate iz Novog Travnika, Viteza, Ljubuškog, Gabele, Čapljine itd.
Sve ovo pišem zbog istaknute kandidature Slavena Kovačevića u ime stranke DF. Dakle, opet do Jablanice?
A svako malo slušamo o nekakvim otcjepljenjima.
Sa čim?
Zapadna Hercegovina sa Hrvatskom?
Republika Srpska sa Srbijom?
A da li je ikada iko pričao s narodom? Ili samo vrijede riječi pokvarenih, podmićenih i lažljivih političara?
Pa, nekako logično, Hercegovci su vrijedni ljudi. Ali i mudri. Ipak je kamen to odgojio. I čisto logično, zar će neko pristati da ode negdje gdje će mu hljeb (ili kruh) biti 2,5 eura? Da će neko pristati da plaća državi 25% PDV-a umjesto ovih 17%? Zar će kladionice (koje su obrnule 2,5 milijardi maraka u prošloj godini) pristati da se sele u drugu državu, gdje je harač dva puta veći? Zar će Međugorje pristati da finansira Zagreb od svojih prihoda? Zar će sva ona silna strana predstavništva po Hercegovini pristati i ustupiti svoja prava nekom drugom? Da bi udovoljili želji svog lidera? Da li će prestati klati svinje, peći rakiju i praviti duhan jer im to ne dozvoljava EU ili Zagreb?
Pa ti ljudi dolje imaju hrvatske putovnice, dobar dio njih prima i hrvatske penzije (uz naše), imaju sva moguća prava, ako ne i veća od građana Hrvatske. I što bi se oni s nekim spajali kad im je ovdje bolje? I gotovo sam siguran da su mudri Hercegovci izmislili izreku – Hvali more, ali drži se kraja.
Ili Krajišnici da budu građani drugog reda, ili samo Bosanci u Srbiji. Ili istočni Hercegovci? Ili Paljani? Da im na Jahorinu dolaze samo Srbijanci, bez Hrvata, Slovenaca, pa i Arapa?
Smiješno.
A još smješnije je da bi neko od ovih lidera pristao da bude potrčko Milanoviću ili Vučiću. Da od apsolutnog vladara u svojoj avliji postane tamo neki delegat u nekoj pokrajini. Da se odreknu javnih preduzeća iz kojih izvlače pare a da se zadovolje mrvicama iz Zagreba ili Beograda? Pa i iz Ankare – ako idemo do kraja.
To im je samo sredstvo da izlude ionako sluđeni narod. Trideset godina je prošlo od rata u kojem niko nije pobijedio. Osim političara i njihovih sluga. Samo su oni profitirali. Svi mi ostali smo na gubitku. Finansijskom ili mentalnom, svejedno. Samo su oni na dobitku, sve dok se međusobno mrzimo. I niko više.
Zato je najbolje da svako sebi bira člana Predsjedništva i zauvijek onima drugima izbije iz ruku argument o navodnoj ugroženosti.
Ili ćemo naredne najmanje četiri godine gledati sve moguće opstrukcije, kuknjavu i blokiranje svega što im je pod rukom.
Izvor: tacno.net
