Stevo Grabovac dobitnik je 70. NIN-ove nagrade za roman godine sa romanom “Poslije zabave” (Imprimatur). Ovu odluku saopštio je žiri koji su činili Milena Đorđijević, Žarka Svirčev, Violeta Stojmenović, Tamara Mitrović i Goran Korunović (predsjednik).
STRAVIČAN ZLOČIN
“Poslije zabave” je iskren i direktan roman o zločinu, o porodici i usamljenosti koji je pokazao ili, prikladnije rečeno, potvrdio da je Stevo Grabovac na dobrom putu dobre književnosti.
STEVO, ČESTITKE NA NIN-OVOJ NAGRADI. EVO, PROŠLO JE NEKO VRIJEME – KAKVA SU BILA OČEKIVANJA, A KAKVI DOJMOVI NAKON ŠTO STE SAZNALI DA STE OVOGODIŠNJI LAUREAT?
– Nisam, to je istina, imao nikakvih očekivanja, do zadnje sekunde kad mi je zazvonio telefon i kad sam se javio, nisam očekivao ništa. Valjda se čovjek kroz život umori od očekivanja, šta znam. A prva stvar koja mi je pala na pamet je da su na tom mjestu prije mene bili Selimović, Ćopić, Kiš, Crnjanski… sva ta imena prema čijem djelu i radu sam osjećao neskriveno divljenje. Nisam mislio, a ni danas to ne mislim, da sam dostojan biti u njihovom društvu, ali zbog toga osjećam izvjesno strahopoštovanje.
NA KOJI NAČIN POSMATRATE ZNAČAJ KNJIŽEVNIH NAGRADA DANAS I OVDJE? MOGU LI POMOĆI I U KOJOJ MJERI?
– Ono što svakako jeste dobro je da bacaju svjetlo na knjigu. Pomažu da brže i lakše nađe put do čitaoca. A najzad, zar to nije svrha cijelog truda koji ulažu pisci i izdavači? Piscima pomaže tako da budu vidljiviji i bar donekle im olakšava taj put kojim hodaju. A da se ne lažemo, tu je i značajan novčani dio koji pomaže olakšavanju same egzistencije. No, kako još ni feninga nisam dobio na svoj račun, zapravo ne znam da li sam ikada u životu bio ovoliko dužan, o ovoj strani nagrada još uvijek nisam podoban da pričam. Kad i ako ikad dođem do neke konkretne love, možemo i ovome.
GLAVNA TEMA ROMANA “POSLIJE ZABAVE” JE ZLOČIN KOJI SE DOGODIO U LJETO DEVEDESET DRUGE, U OKOLINI BOSANSKOG BRODA, KADA JE UBIJENO OKO DVADESETORO ROMSKE DJECE ZA KOJU SE PRETPOSTAVLJA DA SU BILA IZ DOMOVA ZA NAPUŠTENU DJECU. KAKO JE BILO PISATI O OVOME I DA LI STE SE USPJELI IZBORITI SA TJESKOBOM SAME TEME KOJA ZASIGURNO TRAŽI JEDNU POSEBNU AUTORSKU I HRABROST I SAMOPOUZDANJE?
– Mislim da kad počnemo pisati i baviti se ovakvim temama, moramo po strani ostaviti lične tjeskobe, strah, nemoć. Ja sam zaista dugo mislio da sam nedorastao da se bavim jednom ovakvom temom, ali iskreno, to odgađanje me nikad ne bi ubijedilo u suprotno. Naprosto, sjeo sam i pisao. Ne postoji drugi način. Da li će biti lako ili teško, hoćemo li se moći izboriti sa temom, da li će nas slomiti ili neće, to više nije u našim rukama.
GLAVNOG JUNAKA, OSIM OVE PRIČE, PROGONI I ODNOS S OCEM KOJI GA JE ODREDIO, A O ČIJOJ PROŠLOSTI ZNA JAKO MALO. ZAŠTO VAM JE BILO VAŽNO POVEZATI OVE DVIJE TEME?
– Ove teme i jesu povezane. Na više nivoa. Lik oca je pisac, neuspješan doduše, a sin nastavlja njegovo nasljedstvo ili prokletstvo, usud, kako god gledali. Otac je osoba koja se bavi otkrivanjem istine, pa i istine o ratnim zločinima, a upravo preko njega, posredno, do sina dolazi ova priča o užasnom zločinu. Otac je, htio to ili ne, u svemu pokretač ove priče, kao što je i pokretač njegovog života.
KAKVA JE ČITATELJSKA RECEPCIJA ROMANA?
– Ne pratim ono što se piše o romanu. Ili govori. To više nije moja knjiga, svakom je pravo da govori o njoj šta hoće. Jedino što znam jeste ono iz neposrednog kontakta sa ljudima koji su je pročitali. I veoma često su to emotivni i iskreni susreti. I zahvalan sam na svakom od njih.
PIŠETE O JEDNOM STRAVIČNOM ZLOČINU IZ PROŠLOSTI. TRADICIONALNA DRUŠTVA SU ČESTO USMJERENIJA PREMA PROŠLOSTI, ALI KAKVE POSLJEDICE ZA NAS U SADAŠNJICI ONA IMA?
– Mislim da mi sami stvaramo problem od prošlosti. Poznato je da i svaki pojedinac, ako hoće da ima zdrav i kvalitetan život, mora da se suoči sa prošlošću koja ga je odredila.
KULTURA ČITANJA
ISTINSKO SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU MOGUĆE JE SAMO NA TEMELJU OSJEĆAJA ODGOVORNOSTI ZA ONO ŠTO SE DOGODILO. DA LI JE BOSANSKOHERCEGOVAČKO DRUŠTVO SPREMNO DA PRIHVATI I PREUZME ODGOVORNOST ZA SVOJU PROŠLOST?
– Nisam pozvan da govorim o tome. Trebali bi oni koji jesu da se prihvate tog posla. Ono što mislim jeste da nama treba normalan i kvalitetan život, u nekim svakodnevnim međuljudskim odnosima on funkcioniše, djeluje, nismo mi tu da se osuđujemo, djeluje i na planu umjetnosti, a i trgovine u krajnjem slučaju. E sad, o nekom višem nivou svega toga, realno ne znam ništa.
“ISPRIČATI PRIČU I OSTAVITI JE NEKOM, TO NE ZNAČI NIŠTA. NIŠTA NAS NIJE SPRIJEČILO U PONAVLJANJU GREŠAKA, SVIJET NEODOLJIVO JURI U VLASTITO RAZARANJE”, STOJI NA ZADNJIM STRANICAMA ROMANA. ŠTA NAM ONDA PREOSTAJE? ŠTA STE VI VAŽNO OSVIJESTILI NAKON ŠTO STE ZAVRŠILI “POSLIJE ZABAVE”?
– Preostaje nam život. Poslije priče, ostaje život, on se nastavlja, teče svojim tokovima na koje možemo ili ne možemo uticati. Priče same po sebi ne mogu promijeniti svijet, ali istina je da nekad jedino pisanje preostane. To je pomalo i tužno, ali je realno tako. Nakon pisanja sam osvijestio da u sebičnom svijetu jedinu nadu imamo ako počnemo misliti na drugo biće, bez ličnih interesa u tome.
VAŠE PISANJE NE ZAZIRE OD OTVORENOSTI I OD DETALJA. KOJI SU VAŠI KNJIŽEVNI UZORI I ČIJE KNJIGE MISLITE DA SVI MORAMO ČITATI?
– Danilo Kiš, Meša Selimović, definitivno. Uvijek ih treba čitati. Dostojevski. Znam da je opšte mjesto, ali mislim da bez Dostojevskog nema književnosti. Dovlatov, Bolanjo. No, nebitni su moji uzori, postoji danas drugi problem, a to je da kultura čitanja polako opada, postoje bezbrojni kursevi kreativnog pisanja, svi bi da pišu, a niko da čita. Jedina škola za pisca je uporno čitanje. Kreativno čitanje prije nego kreativno pisanje.
To bi trebalo da znači pročišćenje i osvještenje, a ne stalno usmjerenje na nju kao takvu. Pogotovo ako za nas u sadašnjosti ima loše dejstvo. No, kad je nismo osvijestili i očistili, onda nam tu preostaje jedino umjetnost.
Izvor: Oslobođenje/Ivana Golijanin
Pročitajte još:
JIRŽI MENCL, SIMBOL ČEŠKE ŠKOLE FILMA: Humor je ozbiljan posao