Cvijetićevo pripovijedanje precizno secira i otvara teme oko kojih se posljednjih decenija dešava sve ovo naše i oko nas – svaki put kad otvorim knjigu koju je ispisao Darko Cvijetić svjedočim poznatim scenama koje su objašnjene jezikom visoke književnosti. Prepoznavanje iskustva se odvija posredstvom pitke i snažne misli. U svakoj lirskoj slici, u prozi i poeziji, krije se dovoljno kompleksnosti koja nas tjera da pobjegnemo od generalizacije, od usuda da svijet posmatramo u binarnim opozicijama. Darko Cvijetić obrađuje najcrnje teme koje postoje – a ipak, u njih unese neke boje. Teške. Bolne. Ima tu čak i elegantnog, katarzičnog humora.
Razgovarala: Elma Hodžić
Mnogo je pitanja koja bih Vam željela postaviti. Obično volim sagovornicima ostaviti mogućnost da se sami imenuju i rezimiraju ono čime se bave. I Vas ću staviti pred isti izazov – ako mene pitate najteži autorefleksijski zadatak. Ovdje čak potajno računam na Vaše pjesničke sposobnosti da u malom formatu izgovorite veliko…
Hvala Vam, prije svega, na pozivu za razgovor, i da, ujedno ste me postavili pred vrlo težak izazov sebeimenovanja u svakome smislu. Rekao bih – pjesnik sam, i to je vjerojatno najšira riječ za sve ono čime se bavim već više od polovice stoljeća. Živim na devetom katu solitera, u jednoj vrsti monaškog života oslobođenog prinudnog pristajanja, kao jedan od mojih učitelja Radomir Konstantinović, što je bivao na šestome katu neke Zvezdarine monahokelije u Beogradu… Postoji luksuz osamljenosti, njegovanje samoprovjetravanja. Jezik je moje stanovanje. U toj kući krov je zanebljenost. Jer, nebo je možda samo jastuk, između nas i zvijezda.
Književnost kao putovanje
Šta je za Vas književnost? Kako ste prepoznali sebe u književnosti i književnost u sebi?
Putovanje ka razumijevanju svojeg kratkog bivanja na ovome svijetu. Na takvom se putovanju ne dospijeva, jer cilj je put sam, od krika u sebi do tišine u sebi. Nisam književnost prepoznao, njome sam se spašavao, tako sam i otkrio da je već u meni. Kao saznanje da treba izvući zemlju iz usta da bi se govor opet zalijepio glinom o usne. Zovemo to pjevanjem. Moć da se njeguje najnemoćniji dio sebe. Potpuno neutrživ.
Jako je teško naći kartu za Schindlerov lift u Kamernom teatru. Predstava ozbiljno živi. Možete li nam predstaviti proces prevođenja proze u teatarski format? Kako je to izgledalo – od ideje do realizacije? A prije svega, je li trebalo odvažnosti za ulazak u pisanje romana nakon poezije?
I ovdje je jezik ključ, dešifriranje kodova proze, pogotovo raspjevane proze, tzv. poetske (kakva je u mojim kratkim romanima), u kodne koordinate kazališnih simbola. To je točka, trenutak, kada je ključ iznenada dospio u ruke Majstora, kakav je Kokan Mladenović. Njegov senzorski dijapazon je nevjerojatan. Prijelaz iz jezika u jezik traži pogodan položaj grla, “alef” bi rekao Borges. Mladenović je učinio da riječi počnu stvarati slike pred našim očima, i to slike koje ne odgovaraju općepoznatom značenju riječi, konvenciji dakle, nego se igraju identitetima, varaju, kreću se iz tragedije u satiru, iz autokomičnosti do hinjenog kiča i natrag. Proces potpuno novog stvaranja. Vi ste romanom otvorili prozor, a onda su nahrupili mirisi za koje niste ni znali da ste ih napisali. Redatelj je veliki rekreacionist, roman počinje bivati njegovo djelo, idući sa dasaka ponovno vama na papir. Tako je bilo sa Schindlerovim liftom, i tako je bilo i sa Što na podu spavaš.
Smrt je fundamentalno pitanje
Vi i kustosica u meni se bavite sličnim temama. Drugačiji su nam pristupi i odnos publike prema finalnom proizvodu. U muzeje i izložbe ne sumnjamo (što je totalno pogrešno), a književnost etiketiramo samo kao fikciju (što je opet pogrešno). Zašto je važno da govorimo o onome što nazivaju „teške teme“: o ratu, o destrukciji, o mržnji, o smrti. Smije li umjetnost u savremenoj Bosni i Hercegovini ignorisati prošlost? Šta je zapravo zadatak umjetnosti?
Prvo mislim da ne postoje velike ili male teme, kao što nema velikih i malih riječi. Ima većinom malih slova. Smrt je fundamentalno pitanje, podjednako fikcijska i fakcijska. Bila ratnom ili postporođajnom. Mržnja također, destrukcija… Pa to su nam kućne teme. Ne nas ovdje, nego nas svuda i bilo kad. Drugo, umjetnost ne zna za prošlost. Time se bave kako povjesničari, tako i povjesničari umjetnosti. Ne zna umjetnost ni za sada, ni za kasnije. Od ljudi koji dolaze ovisi, što će, i to opet samo za neko vrijeme, biti zapamćeno. Jer i zašto bi? “Molimo posjetitelje da ne slikaju mobilnim telefonima Davidove genitalije! Jer, to je – remek djelo!?”
Na čemu trenutno radite?
Poslao sam izdavaču novi kratki roman kojim napokon zaokružujem trilogiju – “Schindlerov lift”, “Što na podu spavaš” i “Previše mi to. Osam djevojčica”. Bio je to pun krug. Sad sam u posve drugom registru i pišem o jednoj zanimljivoj obitelji. I još zanimljivijem djetetu. Ne znam još idem li brzinom koju sam zamislio. Malo prebrzo.
Mi smo vrt
Možete li čitateljima Urban magazina preporučiti neke nove knjige, pisce? Šta Vi čitate?
To će mi ovog puta biti teško (mislim to o novim piscima), jer kako me stižu godine sve više se osvrćem, pa ponovno čitam, na primjer, Gružinjskog ili Crnjanskog, ili memoaristiku Stravinskog, poeziju Babeljovog pisma, sentence Vaništih dnevnika… I dakako, neprekidno slušam Pogorelića.
Imamo li kao društvo „perspektive“ – i moramo li promijeniti perspektivu kako bi se desile promjene. Može li nam književnost pomoći na tom putu?
Dakako. Da ne mislim tako ne bih niti pisao, niti izlazio na scenu ili režirao. Mijenjamo uvijek onoga Jednog. On, naravno, nije uvijek tu, ali čuje javku, čuje poziv i odziva se. Doći će drugi ljudi. Morate samo plamen prenijeti vrlo precizno. To čini Jedan. On je vječni Prolaznik.
Negdje u Vašoj biografiji sam pročitala da se spominje i „vrtlarstvo“. Ako je greška – zanemarite. Ako nije greška, molim Vas da nam kažete ponešto o tome… (Vrt mi uvijek prizove Volterovog Kandida i poruku da treba da „njegujemo vlastiti vrt“ – djelovati na mikroplanu, u nekoj mojoj posve slobodnoj interpretaciji).
Nipošto nije greška, poštovana Elma. Vrlo ste duboko vidjeli važnost te riječi za mene. Eto i Voltaire je na mjestu i njegov vrt jeste i taj vrt kojeg pominjem. Mikroplan, naravno. Jedina točka kozmosa koju možemo mijenjati jesmo mi sami. Mi smo vrt. Nas se obrađuje, voli, zalijeva, sve da bismo vratili dug u plodu, da bismo obnovili rajsko mjesto s kojega smo otjerani.
Sjećate se?
Krali smo jabuke i bila je jesen.
Izvor: urbanmagazin.ba
