Njemački novinar Danijel Majić je, kako se to kaže, naše gore list, a ovaj smo razgovor vodili na jeziku koji on naziva “naški”. Majić je dugi niz godina pisao za njemački lijevi dnevni list Frankfurter Rundschau, a od 2019. radi za njemački javni radiotelevizijski servis Hessischer Rundfunk.
Naročito je zainteresiran za tematiku rasizma, desnog populizma i desnog ekstremizma, a pažljivo prati i situaciju na prostoru bivše Jugoslavije, te ostatku Balkana. Tome je posvećen i podcast koji vodi s kolegom Krstom Lazarevićem pod nazivom Neues von Ballaballa-Balkan (otprilike: Novosti s Balkana), koji je kroz godine skupio više od 20.000 redovitih slušatelja, što je s obzirom na tematsku nišu koju obrađuju na njemačkom jeziku impresivan broj.
Zbog svojih stavova i novinarskog rada Majić je postao neomiljen u desničarskim medijima u Hrvatskoj i desničarskim portalima hrvatske dijaspore u Njemačkoj, gdje su ga proglašavali izdajnikom, napose jer je godinama kritički pisao i o kontroverznoj komemoraciji na Bleiburgu, koja je u jednom trenutku u zapadnoeuropskim medijima proglašena “najvećim neonacističkim skupom u Europi.”
S njime smo razgovarali o usponu desničarskog ekstremizma u Njemačkoj, situaciji u BiH i visokom predstavniku Christianu Schmidtu, razlikama između stare i nove balkanske dijaspore u Njemačkoj, te nizu drugih aktualnih tema.
Kako ste, što je donekle netipično za djecu gastarbajtera, postali antinacionalist i ljevičar?
MAJIĆ: Moj otac je porijeklom iz Tomislavgrada, a majka iz Tarčina, dok sam ja rođen u Frankfurtu. Odrastao sam u tom gastarbajterskom miljeu. Što se mog oca tiče, može se reći da je on bio hrvatski nacionalist ili domoljub, ali nije bio ekstremist. S druge strane, uvijek je bio svjestan svoje klasne pozicije radnika, što je ostavilo duboki trag i u mojem poimanju svijeta, dok sam vremenom raskrstio s nacionalizmom. To je bio proces koji je započeo u kasnim tinejdžerskim godinama i intenzivirao se na fakultetu. Studirao sam pravo, ali me je uvijek zanimala povijest i što sam više čitao o povijesti naših prostora, bilo mi je jasnije da ta nacionalistička priča nije točna.
Je li okupljanje na Bleiburgu bilo najveći neonacistički skup u Europi?
MAJIĆ: Ne bih mogao reći da je to bio najveći neonacistički skup u Europi, ali je tamo definitivno bilo ustašluka i slavljenja ustaša. Kada sam prvi put 2013. bio na Bleiburgu za vrijeme tog okupljanja, na štandovima su se nudila ustaški simboli i pjesme, a mnogi su u postavljenim šatorima pili od ranog jutra i pjevali ustaške pjesme. Bio je to zapravo jedan ustaški dernek, a ne komemoracija. Kada sam bio tamo drugi put 2018., sve to je bilo donekle skrivenije, ali je okupljanje i dalje imalo isti karakter. Nije ni čudo što je Austrija u međuvremenu zabranila takvu vrstu okupljanja. Komemoracija se i dalje može održati i bila je dozvoljena misa u lokalnoj crkvi, ali to standardne posjetitelje nije previše zanimalo.
U njemačkom gradu Dresdenu svake godine održava se službena komemoracija za civilne žrtve savezničkom bombardovanja krajem Drugog svjetskog rata, kada je skoro cijeli grad sravnjen sa zemljom, ali se uvijek ističe tko je započeo taj rat i osuđuje nacizam. Na Bleiburgu se nikad ne može čuti osuda Ante Pavelića i ustaša.
Nacionalističkom, proustaškom hrvatskom emigracijom u Frankfurtu i akcijama jugoslavenske tajne službe protiv njih se bavi se vaš dokumentarni podcast objavljen u martu ove godine pod nazivom “Krieg im Schatten” (Rat u sjeni), u kojem ste pokušali raspetljati neriješeni slučaj misteriozne smrti hrvatskog emigranta Nikole Miličevića 1980. godine.
MAJIĆ: U današnjoj Njemačkoj to je sve zaboravljeno. Primijetio sam da bi se ljudi iznenadili kada bih im počeo govoriti o tome da je u Zapadnoj Njemačkoj postojala snažna proustaška emigracija, koja je planirala i izvodila terorističke napade. A još više bi se iznenadili da je u to vrijeme jugoslavenskoj tajnoj službi de facto bilo prešutno dozvoljeno da djeluje na njemačkom teritoriju protiv tih proustaških skupina. Zato sam se htio time novinarski pozabaviti, a podcast volim slušati, pa samo odlučio to istraživanje napraviti u formi podcast. Nikola Miličević je zapravio bio svojevrsna veza između tih proustaških skupina i hrvatskih proljećara poput Brune Bušića koji su nakon 1971. otišli u emigraciju. Na kraju, nisam uspio otkriti tko je točno ubio Miličevića, ali sam 80 posto uvjeren da ga je likvidirala Udba.
Ekstremno desni AfD-a (Alternativa za Njemačku) po trenutnim anketama u Njemačkoj ima više od 20% podrške i time je druga po jačini politička snaga, iza demokršćanskog CDU-a. U dijelovima bivše Istočne Njemačke AfD je pak najjača stranka. Kako je došlo do toga?
MAJIĆ: AfD je osnovana 2013. kao “profesorska stranka” konzervativnih ekonomskih stručnjaka, koji su se protivili tome da Njemačka treba pomoći Grčkoj koja je tada bila bankrotirala i time ugrožavala stabilnost eurozone.
Od početka je AfD u sebi imala elemente ekstremne desnice, a i desničarski ekstremisti i neonacisti su u njoj vidjeli šansu da se etabliraju u političkom mainstreamu. Indikativno je da je AfD u 11 godina postojanja doživjela niz unutarnjih lomova i to uvijek kada se vodstvo stranke pokušavalo obračunati s tim ekstremističkim krilom. I uvijek izgubilo. Drugim strankama bi takva previranja naštetila, smatralo bi ih se neozbiljnima, ali podržavatelji AfD-a su na to gledali kao na poželjno čišćenje stranke od umjerenijih kadrova.
Treba li očekivati da će AfD s vremenom postati dio njemačke savezne vlade?
MAJIĆ: To najviše ovisi o demokršćanima, koji su sada u opoziciji. Trenutni predsjednik CDU-a Friedrich Merz, koji je više desno od Angele Merkel, je isključio mogućnost koaliranja sa AfD-om na bilo kojoj razini. Međutim, na lokalnoj i regionalnoj razini njegova partija već de facto surađuje sa AfD-om, makar ne zvanično. Najbolji primjer je pokrajina Tiringija u kojoj je AfD u više navrata glasovala za inicijative CDU-a. Tako da nije nemoguće da AfD dođe na vlast u Njemačkoj, vjerojatno ne nakon sljedećih parlamentarnih izbora, ali tko zna što će biti na izborima nakon njih.
Trenutno najvažniji Nijemac u BiH nesumnjivo je visoki prestavnik Christian Schmidt. Što mislite o njemu?
MAJIĆ: Christian Schmidt je u Njemačkoj ostao najviše zapamćen kao ministar poljoprivrede koji se protivio zabrani glifosata, kemikalije koja se koristila u poljoprivrednoj proizvodnji a za koju se sumnjalo da je kancerogena. Što se tiče njegove pozicije visokog predstavnika u BiH, prvo treba naglasiti da on u BiH ne provodi neku svoju osobnu politiku, već prvenstveno politiku službenog Londona i službenog Washingtona. Čini se da su oni odustali od ideje građanske BiH, te da misle kako se unutarnje uređenje države treba temeljiti na etnonacionalizmu. Ne bih se zato složio ni s tezama o tome kako Schmidt ne razumije situaciju u BiH; on samo postupa u skladu s politikom koju je dobiozadatak provoditi.
Bilo je i neopravdanih napada na Schmidta, primjerice u emisiji poznatog njemačkoh satirčara Janna Böhmermanna, koji bi htio biti poput Johna Olivera, kombinirajući satiru i istraživačko novinarstvo. U jednoj se emisiji pozabavio Schmidtom, ali je pritom napravio neke značajne faktografske greške. To nije prihvatljivo ako se želiš predstavljati kao istraživački novinar, pa smo kolega Krsto Lazarević i ja na to upozorili na Twitteru. Nakon toga je bilo raznih reakcija, odmah su se javili i neki da nas proglase neprijateljima Bošnjaka, što naravno nismo.
O predsjedniku Republike Hrvatske nemate baš dobro mišljenje, kao ni o njegovim bliskim vezama s Miloradom Dodikom?
MAJIĆ: Zoran Milanović je od ljevičara postao desničar; mislim da dosta toga ima veze s njegovom narcisoidnošću. Kada govorimo o BiH, istina postoje određene unutarnje blokade, i tu prvenstveno mislim na Dodika, ali sam uvjeren da bi baš primanje BiH u Europsku uniju moglo imati veliki utjecaj za nadilaženje tih blokada. I nadam se da će BiH uskoro postati članica Europske unije, a i Crna Gora je očito spremna za ulazak u EU.
Dok Bosna i Hercegovina čeka u predsoblju EU, stanovnici BiH se masovno iseljavaju u EU, naročito u članice poput Slovenije, Austrije i Njemačke. Njemačka je i odredište stotina hiljada Hrvata od ulaska Hrvatske u EU. Jeste li primijetili neke razlike između stare i nove balkanske dijaspore?
MAJIĆ: Nova dijaspora je mnogo pragmatičnija, mnogi od njih dolaze s jasnim ciljem da ostanu, odmah uče njemački jezik i slično. Stara dijaspora se oko toga nije toliko trudila, mislili su da dolaze na neko određeno vrijeme i da će se vratiti, iako često nisu. Postoji i manje nacionalizma u novoj dijaspori, oni dolaze ovdje stvoriti sebi i svojoj djeci novi život bez želje za povratkom u države ih kojih su došli.
————————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Čitajte još:
NAGRADA ZA AFERE: Džakuli uskoro fotelja u „Elektroprijenosu BiH“
————————————————————————————————————————————————————————————————————————–Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
