Toliko je ljudi poginulo, a mi ne smijemo da kažemo u kakvoj državi želimo da živimo već pristajemo na sve, osim onog za što smo se izjasnili 1992.godine
Razgovarala: Senka KURT
Naša Arijana Saračević Helać i Robert Botteri, slovenački novinar dobitnici su ovogodišnje nagrade “Zdravko Grebo”, za kritički diskurs iz oblasti novinarstva, odlučio je žiri Sarajevo Festa.
Žiri je, između ostaloga, obrazložio: “Arijana Saračević-Helać je rizikovala svoj život mnogo puta izvještavajući u ratu; poslije rata bila je na udaru mnogih o kojima je govorila kritički; napadali su je institucije i autoriteti; doživjela je osporavanja su je i opstrukcije, ali Arijana Saračević Helać nikada nije odustajala… Doprinos Arijane Saračević Helać odbrani novinarstva kao javnog dobra u vremenima koja istraživačkom i kritičkom novinarstvu nisu naklonjena, je nemjerljiv. Njen autorski i novinarski opus na najbolji način štiti i čuva profesionalne standarde, visoko postavlja etičke vrijednosti novinarstva, čuva i promiče slobodu govora, odgovornost prema javnoj riječi i načela solidarnosti među novinarima“.
Grebo je heroj i brilijantan um
Kažem joj kasnije da je svaka riječ žirija tačna i dobijam uvijek isti odgovor: “Ovo je previše, pretjerano”.
Dugo znam Arijanu i zato ovaj razgovor vodimo na ti. Drugo ne bi bilo prirodno. I svjesna sam oduvijek koliko je skromna, vrijedna, principijelna, pravedna, pravdoljubljiva. I kako nagrade voli, ali… Uvijek misli da su ih i drugi zaslužili.
Zato i počinjem pitanjem kako je doživjela nagradu SarajevoFesta.
Saračević Helać: Na vijest da sam uz Botterija, dobitnica nagrade “Zdravko Grebo”, osjetila sam blagi šok i nikako to nisam doživjela lično. Ovo priznanje zaista doživljavam kao satisfakciju za sve nas koje se godinama borimo za socijalnu pravdu, za interese zajednice i bolje društvo, za sve nas koje još uvijek imamo uvjerenja i snage da profesionalno radimo svoj posao. Sve ste se solidarisale sa mnom. Ja sam to tako osjetila. Posebna mi je čast da su me jednoglasno izabrali članovi žirija: ispred porodice Finci, gospođa Ognjenka Finci i ispred Sarajevofesta, profesori Haris Pašović i Dino Mustafić.
INTERVIEW: Jesi li posebno ganuta što nagrada nosi ime po našem omiljenom profesoru Grebi?
Saračević Helać: Zdravko Grebo je heroj i briljantan um. Razvijali smo se na njegovoj ideji kritičkog razmišljanja i trudili da postanemo misleći ljudi. Njegova životna misija je bila onakva kako ja zamišljam život, a to je da radim u interesu zajednice. U suprotnom, to je jedan bijedan život i mnoga sam ganuta. Mlađima pričam o profesoru, o ’68. kada se kod Vječne vatre popeo na tramvaj i držao govor, o tome kako je kada sam ja počela raditi, prvi dao ostavku u CK SKJ, jer ga je bilo stid da bude dijelom tog saziva, pa o početku opsade Sarajeva… Znam i tu njegovu empatičnu notu prema prijateljima i članovima njihovih porodica.
Neću posustati dok god sam zdrava
INTERVIEW: Žiri je naglasio da ti nagrada pripada zbog specifičnog, kritičkog, hrabrog načina na koji obrađuješ političke teme iz naše bliske prošlosti. No, nije li to naš posao, biti kritičan, hrabar bez obzira govorimo li o prošlosti, sadašnjosti, budućnosti?
Saračević Helać: Upravo, naš posao je da budemo kritični, hrabri i precizni bez obzira na formu i vrijeme. U našem poslu nema guranja pod tepih činjenica od kojih će nas zaboljeti glava. Naša obaveza je da takve činjenice, dakle ono što je važno za javnost, predočimo javnosti. Uloga novinara i njihova dužnost je saopćiti sve informacije i ideje od društvenog interesa. S druge strane, javnost ima pravo da ih zna. I dalje smatram da ključnu ulogu u demokratskom društvu imaju mediji. Ja sam televizijska novinarka i bez obzira na format, uvijek ću se izboriti da javnost ne ostane uskraćena za informacije koje znam. Nekim temama sam se vraćala jer sam dolazila do novih informacija kao što je to bio slučaj sa serijalom političkih ubistava.
INTERVIEW: Bez obzira na tvoje opredjeljenje da se samo baviš svojim poslom, ipak si nerijetko poslije rata, pa i danas na udaru. I institucija i autoriteta. Osporavana si, često si doživljavala opstrukcije. Kako to da nikad nisi posustala?
Saračević Helać: I sama znaš šta nas sve snađe. A mi samo radimo svoj posao i budemo “najgore”. Vremenom sam se naučila izboriti s tom ogromnom količinom tereta koji se svali. Upravo zbog toga što mi neko osporava da radim svoj posao. Ako ga radim časno i pošteno, profesionalno i hrabro, to niko nema pravo. Baš niko! Godine sam provela na sudu i dokazivala istinu. Na svu sreću, do sad nijednu tužbu nisam izgubila. Imam još jedan aktivan predmet ali i sigurnost uz divnog i posvećenog advokata Ahmeta Efendića. Kad bih se umorila i odustala pustila bih da pobijede bezakonje, korupcija, zločini, nepotizam. Ne, neću posustati dok god budem zdrava.
Pištolj na potiljku
INTERVIEW: Mnogo puta si dobijala si vrlo ozbiljne prijetnje. One fizičke, botovske prikrivene. Jesi li se ikada ozbiljno uplašila?
Saračević Helać: Većinu prijetnji ostavila sam u sebi. Mi novinarke i novinari, puno radimo. Slabo smo plaćeni i jednostavno nemamo vremena i ni novca da te užasne stvari prijavljujemo. Bilo je i ozbiljnih prijetnji. Prvi put sam se ozbiljno uplašila kada su mi prijetili da će mi kidnapovati djecu. U tom trenutku stariji sin je bio u školi, a mlađi u vrtiću. Moj tadašnji urednik je rekao da odgodimo priču, ja sam rekla ne, to oni i žele. U tom trenutki bila sam svjesna rizika. Drugi put, kada su mi odvrnuli šarafe na točku automobila. Na parkingu ispred Televizije u svom automobilu bila je naša kolegica. Ona je počela panično da trubi. Osjetila sam da nešto nije u redu, ali nisam mogla pretpostaviti o čemu se radi. Bilo je još takvih užasnih slučajeva. A koliko je sve pitanje trenutka, osjetila sam na Kosovu kada su meni i Erolu Zupčeviću, uperili pištolje na potiljke.
Našu je državu nakon rata opljačkala vlast
INTERVIEW: Nakon što si dobila ovu posljednju nagradu izjavila si: “1992. su ljudi bježali od snajpera, a danas ih je strah da nešto glasno kažu, da iskažu svoje mišljenje da budu misleći ljudi. Ja zaista ne razumijem kako je to moguće. Znači bio si spreman poginut, dati svoj život, a danas u miru ne smiješ da kažeš ono što misliš”. Ova tvoja izjava koja dolazi tri decenije nakon rata, kad smo mislili da smo osvojili svoju slobodu, strašno me je pogodila. Na šta si konkretno mislila?
Saračević Helać: Tek danas smo svjesni šta znači preživjeti rat. Mislim da ništa gore ti se ne može desiti od rata. Zaboravili smo šta nam se desilo. Izgubili smo članove porodice, prijatelje, bila su nam uskraćena osnovna ljudska prava, ljudi su mučeni u logorima, protjerani… Svjedoci smo takvih događaja. A 30 godina poslije, ideja građanske države za koju su momci ginuli na ratištima, je skoro uništena. Toliko je ljudi poginulo, a mi ne smijemo da kažemo u kakvoj državi želimo da živimo već pristajemo na sve, osim onog za što smo se izjasnili 1992.godine. Dugo sam u ovom poslu i vremenom dođeš u situaciju da predviđaš buduća dešavanja. BiH pripada onima kojim se vlada, a ne onima koji vladaju. Mi moramo ići naprijed i vratiti ovu zemlju u 21.vijek. Nakon rata, našu državu opljačkala je vlasti, građani su prevareni i umorili su se od svakodnevnih teških preživljavanja. Mislimo da je ovo što živimo demokratija i da smo slobodni. Ljudi se boje da će ostati bez posla ukoliko se pobune. Radije će trpiti mobing i diktaturu, boje se za svoje najbliže, boje se javnog linča, ali zaboravljaju da se sve može i uz rizik male pobune, taj život može dobiti smisao.
Prezirem privilegije
INTERVIEW: Ko se, Arijana, boji? Zašto se ljudi boje? Zašto se boje naše kolegice i kolege?
Saračević Helać: Sasvim prirodno je da se ljudi boje za sebe, za one koje vole, za svoju budućnost. Novinarstvo je izbor na osnovama strasti i velike ljubavi. Jesi li se ikada upitala zašto je baš tebi došla neka informacija? Zato što je neko osjetio da si časna i da imaš uvjerenja? Samo takvi novinari se ne boje i ne znaju za privilegije. Lično, privilegije prezirem.
INTERVIEW: Koliko košta sloboda i integritet koje sama osvajaš?
Saračević Helać: Košta puno. I ne samo mene već i porodicu, a i prijatelje. Možda oni svaki napad teže podnesu od mene. Ali, u takvim situacijama shvatiš ko su ti zaista stvarni prijatelji. Ja znam da ne želim biti drugačija, niti me danas bilo šta može uplašiti. Radim posao u interesu zajednice i socijalne pravde. Živim u stanu koji je na kredit otplaćivan 23 godine, živim od svog poštenog rada, čiji intezitet je isti kao prije skoro 40 godina. Niko ni meni, ni mojima, ništa nije dao i jako sam sretna što je to tako.
INTERVIEW: Šta je danas sloboda u Bosni i Hercegovini?
Saračević Helać: San.
Žao mi je ove prekrasne zemlje
INTERVIEW: Ko drži naše strahove u svojim rukama?
Saračević Helać: Definitivno, oni koje nije briga za nas. Političke elite i i njihovi sljedbenici. Ne radi se tu samo o strahovima već sudbinama. Djeca nam odlaze, bolesnici nemaju lijekove, ljudi su obespravljeni i, opet kažem, umorni od života. Žao mi je ove prekrasne zemlje koju je uništio sistem. I to ništa nije slučajno.
INTERVIEW: Mnoge naše kolegice i kolege odavno su se „ispisale“ iz profesije. Neki su umorni, neki su tražili bolje pozicije, neki otišli na druge poslove iz ekonomskih razloga, neki možda i zbog straha. Šta tebe još drži u novinarstvu?
Saračević Helać: Ja ih razumijem i podržavam ako su napravili korak naprijed. Imala sam i sama mnogo ponuda. Ali, moja procjena je da trebam biti baš tu gdje jesam, jer smatram da radim važan posao i da ga onako, kako ja želim, mogu raditi na javnom emiteru. U zadnje vrijeme neke kolege se i vraćaju što je lijepo.
Sve bih ponovila
INTERVIEW: Kad pogledaš iza sebe koji bi to svoj dokumentarac, prilog, istraživanje izdvojila i zbog kojih bi sigurno rekla: vrijedilo je.
Saračević Helać: Zaista je urađeno puno, a i vijek mi je dug. Uradila sam puno priča o korupciji, pronašla ratne zločince, neke loše ljude strpala i u zatvor. Istraživala sam i dokazivala mnogo činjenica koje je javnost saznala, što i jeste moja uloga. Nakon svega, moja karijera je išla polako i trnovito. Uradila sam 30 dokumentarnih filmova i nekoliko serijala. Jedno znam – sve bih ponovila!
INTERVIEW: Nama su često, dok smo bile mlade novinarke, znali reći, nije ovo profesija za žene: Kako ti na ovo odgovaraš?
Saračević Helać: Istina je da ženama u našoj profesiji treba puno više svega. Mi radimo i dok spavamo. I to je tako. Međutim, ja nikada našu profesiju nisam dijelila na mušku ili žensku. Iako se ženama kada naprave grešku, ona teško prašta. Često sam pomišljala da ovaj posao ne pristaje muškarcima, da se žene puno bolje izbore s lošim i zlim sagovornicima. Evo, prvi put to glasno kažem. Kolege su uviđajnije, a mi nekada po cijenu ostavljanja lošeg dojma, izvlačimo riječ po riječ dok ne dobijemo ono što želimo. To je ta strast. Poštujem svoje kolegice jer teško i puno rade, a uvijek su na udaru.
Izvor: interview.ba
