Već je to postala konvencionalna mudrost za svakoga ko se ozbiljnije trudi razumjeti političke procese u BiH i njenom susjedstvu da ono što se zbiva ili čak samo nagovještava u Beogradu ne prolazi bez posljedica i odjeka u Bosni i Sarajevu.
Prvi kamen koji je izazvao nezaustavljivo širenje koncentričnih krugova nacionalističkog zla, nasilničke politike, destrukcije i brutalnosti, masovnog progonstva i ubijanja ljudi, bačen je u Beogradu, i svi mi koji smo imali sreće da preživimo nalete tog neviđenog nacionalističkog ludilaintuitivno znamo da se stvari neće promijeniti dok se ne promijeni stanje tamo gdje je sve počelo, dakle u Beogradu.
Ne govorimo o kozmetičkoj promjeni, onoj kad sjaše Murta, nego o dubokoj promjeni, odnosno tipu promjene čija radikalnost može da se nosi s radikalnošću zla i nasilništva na kojem počiva režim.
Decenije radikalnog nacionalističkog zla koje je odašiljano prema drugima i nakaradni sistem koji je na njemu počivao u svojoj nihilističkoj ekspanziji, skoncentrisale su se u nekoliko minuta u dva masovna ubilačka čina u osnovnoj školi u Beogradu i Mladenovcu. Nacionalno božanstvo kojem su tokom proteklih decenija prinošeni nedužni ljudi, njihova imovina, njihovi dijelovi tijela, božanstvo kome je žrtvovana prošlost i budućnost zarad vječne sadašnjosti, sada je zatražilo nove žrtve – nevinu djecu.
Dva bezumna masakra koja su se desila 3. i 4. maja kao u ogledalu, bez suvišnih riječi i slika, prikazala su suštinu tog zlikovačkog poretka, njegovu ogoljenu nasilničku strukturu od ulice, škole, do skupštinskih klupa – kako je to poentirala Seka Sabljić na posljednjem protestnom skupu.
Već šesti put, u broju koji je za naše savremene prilike masovnog odljeva stanovništva impozantan, pod sloganom Srbija protiv nasilja, nezadovoljni građani Beograda se okupljaju u protestnim šetnjama oko nekoliko, na prvi pogled, jednostavnih zahtjeva: smjena rukovodstva javnog servisa, oduzimanje nacionalnih frekvencija privatnim, ali duboko prorežimskim medijima Pink i Happy koji potiču agresiju, nasilje, veličaju kriminal, smjenu Regulatorne agencije za medije, ostavku Bate Gašića, ministra unutarnjih poslova Srbije, te ostavku Aleksandra Vulina, rukovodioca srbijanske obavještajne agencije. Zajednički imenitelj svih ovih zahtjeva koji nije na listi zahtjeva, ali se iz jednog u drugi protest prolama hiljadama grla demonstranata, je ostavka Aleksandra Vučića.
Povod za gnijev građana nisu samo svirepa masovna ubistva djece u beogradskoj osnovnoj školi i momaka i djevojaka u Mladenovcu. Povod je bila i neviđena, bahata, ukratko fascinantna bešćutnost koju je nacionalistički režim Aleksandra Vučića iskazao nakon ovih tragičnih događaja. Odmah je upregnuo svoju medijsku i političku mašineriju da odgovornost za ubistva pripiše dekadentnom Zapadu i internetu.
Kada mu to nije pošlo za rukom, pokušao je odvratiti pozornost, kao nedavno s Belivukom i mljevenjem ljudi, javno psihološki profilirajući dijete-ubicu i na njega iskaljujući sav svoj bijes prijetnjama kako više neće vidjeti svjetla dana, pretvarajući cijeli događaj u jedan brutalni reality. Kada su se počeli okupljati građani u protestu, pokušao je transferirati svoju odgovornost na „lešinare“, „tajkunske medije“ i strane plaćenike koji žele izvesti još jednu „obojenu revoluciju“.
Građanski bunt je potom pokušao ugušiti onom, još od Slobodana Miloševića uigranom populističkom taktikom „spontanog događanja naroda“, infrastrukturno zahtjevnom opsežnom operacijom organizacije kontramitinga koji je kolosalno propao.
Džaba je, sve zajedno s Dodikom, kisnuo dok su se autobusima prisilno dovedeni građani iz unutrašnjosti s prvom kapljicom kiše razbježali prema tim istim autobusima. Na kraju je potegnuo „adut svih aduta“, onaj od kojeg treba da zaigra srce svakog „poštenog Srbina“ – Kosovo – dok se on jadan bori za „srce Srbije“ ovi razmaženi, strani plaćenici, ga ruše. Nijedan reper koji je do sada nepogrešivo vraćao građane u „normalu“ nepodnošljive lakoće nacionalističkog postojanja nije upalio. Njegove parole, fraze, medijska mašinerija njegovih spinova pucala je u prazno.
Onda je nastupio očaj. Patetičan, kakvim ga je Bog dao, rekao je kako se on neće dati omesti u njegovoj pravedničkoj borbi protiv ustaša (???), da će, ako on u toj borbi bude ubijen, borbu nastaviti njegov brat, njegova djeca, a ako i oni padnu na tom putu – borbu će nastaviti njihovi grobovi.
Ovom ničim izazvanom morbidnom izjavom ogoljena je suština njegovog režima. A ta suština kaže: nisu ona ubijena djeca i omladina prave žrtve; prava žrtva je on i njegova porodica. Uvijek je riječ o njemu – svi ti atentati, zavjere da se on ubije o kojima smo se naslušali u proteklih desetak godina – a on je Srbija, narod i država.
Kao autoritarni lider on nije tek izabrani političar, on je očinska figura koju nije dovoljno samo poštovati. To njega ne zadovoljava. On se mora voljeti, obožavati ili mrziti. Na tom stadiju politički jezik postaje jezik porodice, porodičnih odnosa kojim vladaju osjećanja ljubavi i mržnje, a ne općeg dobra. Voljeti njega i njegovu porodicu je voljeti Srbiju, isto važi i za mržnju. Usmjeriti pažnju na ubijenu djecu je, u stvari, odvraćanje pažnje od pravog problema, a to je životna prijetnja predsjedniku.
Cijeli mandat predsjednice vlade Ana Brnabić nesebično troši na odbranu lika i djela predsjednika i njegove porodice, na otkrivanje podlih zavjera protiv njega; sve o čemu govore skupštinski delegati njegove partije je odbrana „časti“ predsednika.
Ova simbioza vođe sa svojim narodom i njegovom državom kao njegovom produženom porodicom i imperativ odbrane njegovog lika i djela, finalni je stadij nacionalističkog malignog oboljenja koji se Srbiji dešava po drugi put u proteklih trideset godina. Prvi put desilo se to s Miloševićem i njegovom porodicom.
Nije nimalo slučajno da se čuveni serijal o posljednjim danima Miloševićevog režima zvao Porodica. Sa svojom ženom Mirjanom Marković vladao je suvereno, vedrio i oblačio u tandemu, pa kad su pali, opkoljeni od nezadovoljnih građana, kao u ovom grozomornom Vučićevom predskazanju, u borbu protiv „ustaša“ uključila se kćerka Marija s isukanim revolverom. Danas se dešava drugi put. Srbija je na popravnom ispitu. Vučić se, sa „svojom porodicom“, suočava s masovnim građanskim buntom koji se iz sedmice u sedmicu omasovljava i postaje sve direktniji u zahtjevima za njegovom smjenom. Demonstranti najavljuju da će ići do kraja i da će vid njihove borbe poprimiti radikalnije oblike.
Smijeniti Vučića, međutim, jedino će imati smisla ako sve ono što Vučić predstavlja, čega je Vučićsimbol – bude smijenjeno, s prezirom odbačeno.
Vidimo iz sedmice u sedmicu kako mobilizirajući nacionalistički vokabular Vučićevog tima više ne može, kao do jučer, rutinski vršiti svoju funkciju sve-posredovanja stvarnosti bez teškoća. Napuklina na ideološkom nacionalističkom monolitu, vidno prisutna u znakovitom odsustvu vječnih mobilizirajućih tema o Kosovu i srpskom jedinstvu, odsustvu „patriotske ikonografije“ na demonstracijama, ukazala se u svoj svojoj prijetnji za oligarhijski sloj i otvorila mogućnost za artikulaciju kontraideologije.
Pred demonstrante se nameće važan zadatak, a to je održati taj gubitak uvjerljivosti vokabulara zastrašivanja od etnički drugog, belosvetske zavere ili od fragmentacije vlastitog etnosa, s prezirom odbaciti tu priču, ostati ravnodušan prema udicama porodične patetike i nacionalne izdaje. Odbaciti taj vokabular znači odbaciti važan dio sredstava za proizvodnju političke dominacije, ako ne i najvažnij, jer on – taj vokabular permanentne nacionalne mobilizacije u sebi nosi narative opravdanja korupcije, enormnog bogaćenja, praksi diskriminacije.
On je najveći generator nasilja. A još važniji zadatak će biti sprečavanje uslova pod kojima se može pojaviti neki novi Koštunica.
