ASIM MUJKIĆ: Globalna moć „političkog Sarajeva“

Dragan Čović u intervjuu za kojeg mnogi tvrde da je njegov „izlazak iz ormara“ što se tiče njegovih preferencija i sklonosti, jasno je označio „političko Sarajevo“ (govorio o „moći političkog Sarajeva“) kao veću opasnost za njegovu domovinu BiH od Dodikovih protivustavnih poteza.

Gotovo svaki dan iz Mostara, Zagreba, Banja Luke i Beograda slušamo o političkom Sarajevu, koje je čas bijedno, provincijalno, zatucano, odano u sluganjstvu svojim kolonijalnim gospodarima, čas toliko moćno da je ne samo visoki predstavnik, nego i cijela međunarodna zajednica – u prvom redu EU, administracija u Washingtonu, pa i UN – prisiljena donositi odluke kakve odgovaraju sarajevskom političkom minderu.

„Političko Sarajevo“ istovremeno diktira Murphyju kakve će sankcije kome nametnuti, ali i poslušnički provodi Murphyjevu samovolju.

„Političko Sarajevo“ je čas toliko moćno da Dejton prilagođava svojoj volji, čas toliko udvorničko i slabo da bilo kojeg stranog državljanina, slučajnog turista iz Njemačke smatra vrhovnim tumačem tog sporazuma.

Posljednjih mjeseci možemo slušati o umnoženoj moći političkog Sarajeva koje perfidno vuče konce, prema Vučićevim medijima, recimo pobune studenata, a on se eto sve zbog komšiluka do sad ustezao, ali će sada izaći u javnost i svjedočiti o globalnoj moći političkog Sarajeva demonstriranoj u rušenju njujorških blizanaca. Političko Sarajevo je, u dodatku, nametalo rezolucije Generalne skupštine UN, artikuliralo odluke sjednica Vijeća sigurnosti i u isti mah bilo instrumentalizirano od strane velikih sila za njihove sebične ciljeve.

Koji je smisao ovog šizofrenog i pojačanog srpsko-hrvatskog nacionalističkog igrokaza zvanog „političko Sarajevo“?

Da li se to bliži čas neke odluke, da li se nazire neka važna promjena, da li se to nazire kraj dosadašnjem samovlašću pa se paničnim arlaukanjem „drž'te lopova“ pokušava, barem za kratko, odagnati ono neizbježno? Da li je možda ovih sedmica i mjeseci zadnji voz da se BiH prekomponira kao trojna etno-federacija prije nego li je poklopi Europa? Ne znam, ali panika je očita.

Ali šta uopće znači „političko Sarajevo“? Uobičajena definicija glasila bi politika države koja se vodi iz glavnog grada te države. Dakle, faktori tog političkog Sarajeva su kako Konaković, tako i Krišto i Špirić. To su podjednako i Predsjedništvo i Parlamentarna skupština BiH u svom cjelokupnom sastavu.

ASIM MUJKIĆ: Prijetnja i Halabuka

Političko Sarajevo, na kraju čine, parlamentarne stranke i njihova rukovodstva koja čine vlast, ali i opoziciju na državnom nivou. Ali, naravno, ne misli se na to kada o tome govori Čović, Dodik, ili bilo koji drugi nacionalistički uspaljenik koji ih slijedi.

Premda učestvuju u oblikovanju političke volje u Sarajevu, ti predstavnici se, nakon što glasaju i ulože svoja veta, odjednom izuzimaju iz političkog Sarajeva potičući predstavu kao da su izjureni iz tih institucija koje ostaše da čine samo Bošnjaci, pardon muslimani i njihove sluge, inače izdajnici pravog srpstva i hrvatstva, sitne prodane duše.

Istina, Bošnjaci mogu glasati protiv promjena izbornog zakona i zakočiti proces, ali isto tako Srbi mogu izglasati Pelješki most kao svoj vitalni nacionalni interes, a Hrvati mogu kladioničkom ili plinovodskom poduzetništvu dati prioritet pod prijetnjom veta. Pa ipak samo su bošnjačke odluke opasno političko Sarajevo, a srpske i hrvatske to nisu.

Dakle, konstruiranjem pojma „političkog Sarajeva“, hoće se izolirati i konstruirati neki zamišljeni čisti bošnjački, muslimanski politički subjekt koji malo preko institucija i zakona, a više kroz spletke, podvale i već konstatiranu globalnu moć, želi ovladati cijelom BiH, dovesti Srbe i Hrvate u manjinski položaj, uspostaviti unitarnu građansku državu koja nije ništa drugo nego, kako složno zaključuju i Čović i Vulićka, „islamska“ ili „šerijatska“ država.

Konstruiranjem tog pojma želi se potaknuti novi krug etničke mobilizacije i vratiti stari revolucionarni žar, vratiti stvari na početno stanje sretne neupitne vladavine nad imovinom i životima ljudi koji se decenijama drže u strahu.

Otuda tolika fascinacija „izvornim Dejtonom“ ili, u HDZ slučaju – „izvornim Washingtonom“. Umberto Eco to zove konstruiranje neprijatelja i zaključuje kako se „od samog početka kao neprijatelji konstruiraju ne toliko oni drugačiji od nas koji nam izravno prijete, koliko oni za koje je nekome u interesu prikazati ih kao prijetnju čak i kad nam ne prijete izravno“.

PRIČA DRUGA: ŠTA TO BIJEŠE DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM

Ne zna se šta je gore – obilježavati 9. maj mlako, kao Dan Europe, ili žestoko, uz paradu novoprobuđenog ruskog nacionalizma i imperijalizma, neka verzija ruskog prajda, ili, bliže nama, da ga obilježava čovjek-entitet, sveproždirući i rušeći „osmi putnik“ bosanskohercegovačkog broda kojem je rješenje svih problema masovna vjerska konverzija inovjeraca, ili u drugom dijelu zemlje, potpuno ignorirati taj datum pobjede, što bi rekao bivši gradonačelnik Sarajeva Skaka, pobjede nad antifašizmom. Sve gore od goreg i od izvornog antifašizma sve udaljenije.

Skandalozno je kroz Dan Europe na mala vrata provlačiti sramnu revizionističku interpretaciju o „dva totalitarizma“, potpuno marginalizirajući ulogu Sovjetskog saveza u veličanstvenoj pobjedi. Još užasnije je s neofašističkih pozicija izvršiti invaziju i masovnu agresiju na drugu suverenu državu i komadati njezin teritorij. Skandalozno je s protofašističkih, četničkih pozicija slati poruke mržnje prema svojim komšijama. Bijedno je brkati antifašizam i fašizam i biti ravnodušan prema tome, jer to valjda „nije bio naš rat“.

Ali, šta je onda pravo naslijeđe 9. maja?

Eric Hosbawm piše: „Ideološki, ono se osniva na zajedničkim vrijednostima i aspiracijama prosvjetiteljstva i Revolucije: napredak uz pomoć upotrebe razuma i nauke; obrazovanje i narodna vlast; bez nejednakosti po rođenju i porijeklu; društva zagledana u budućnost a ne prošlost“.

Danas, imajući ovo u vidu, živimo u jednoj potpuno pervertiranoj stvarnosti. Zajedničke vrijednosti smatraju podvalom i Putinovi ideolozi i europski desničarski i identitarni pokreti. Složni su i odbacivanju prosvjetiteljskih vrijednosti, a političke odluke rukovode se iracionalnošću, gnijevom, emocijama mržnje i straha, a nipošto razumom.

Namjesto jednake vrijednosti svakog ljudskog života u javni diskurs, pa i u političke programe, u prvi plan dospijeva ponovo stari fašistički refren o „superiornosti jednih, a inferiornosti drugih formi ljudskog života“, uspostavljaju se nove-stare hijerarhije vrijednosti, pri čemu su naše na samom vrhu i uvijek u opasnosti od invazije onih inferiornih koji nas žele zamijeniti i preplaviti.

O zagledanosti u prošlost namjesto u budućnost – kroz slogane tipa „učinimo Ameriku, Europu, Mađarsku..“ itd. opet velikom – ne treba trošiti riječi.

Hosbawm naglašava otvorenost i inkluzivnost na ravnopravnim osnovama kao temeljne crte poretka uspostavjenog devetog maja. On kaže kako su i „zapadni ustavni kapitalizam, komunistički sistemi i treći svijet bili podjednako posvećeni jednakim pravima za sve rase i oba spola. Sve države su bile sekularne. Još konkretnije, nakon 1945. sve su te države, smišljeno i aktivno odbacile supremaciju tržišta vjerujući u aktivno upravljanje i planiranje ekonomije od strane države“.

ASIM MUJKIĆ: Pad ljevice kao rezultat kapitalističkog i nacionalističkog pustošenja

Današnja posvećenost sebi, borba samo za svoja prava i slobode uz okrutno oduzimanje prava onom slabijem, uz srčanu osudu zaštitnih mehanizama od diskriminacije po osnovi rase i spola kao „vokizam“, prijeti da poništi svaki napredak na području ljudskih prava i sloboda koji se postigao od 1945. godine. Sekularnost je preživjela samo na papiru u većini država svijeta, a surovi zakoni tržišta u bijedu su već izgurali milijarde ljudi, upravo dovodeći do populizma, nacionalizma, revizionizma i, na kraju, samog fašizma.

Fašizam, piše Paul Mason, „nije samo program vlasti; to je kolaborativni projekt, u kojem učestvuju milioni ljudi, projekt podjarmljivanja drugih ljudskih bića, odbijanja njihovog vlastitog potencijala za slobodu. Bilo je to organizirano odbijanje naše vlastite slobode“, ili da to kažemo jezikom velikog Immanuela Kanta, to je organizirano odbijanje „izlaska iz samoskrivljene nezrelosti“, ili organizirani povratak u stanje samoskrivljene nezrelosti.

Istovremeno, to odbijanje slobode, taj povratak u toplinu samoskrivljene nezrelosti, uopće ta samoskrivljenost kada se dublje pogleda, nije rezultat slobodnog opredjeljenja, nego je inducirana, proizvod nataloženih protivrječnosti društva, egzistencijalnih prijetnji usljed gubitka posla i zastrašivanja od drugog i drugačijeg.

Fašizam je, piše Mason, „simptom sistemske pogreške pod kapitalizmom“ koja nam se stalno iznova vraća. S tim vraćanjem vraćaju nam se i presudna pitanja koja će, sve dok na njih ne damo pravi odgovor, biti uvijek nagovještaji nesreće i tragedije, a koja je, analizirajući fašizam, postavio Wilhelm Reich:

Kako objasniti takvu čežnju, kako piše Wilhelm Reich, „da budeš bilo čiji rob“, da robuješ onima „koji ti ne obećavaju ličnu, nego nacionalnu slobodu“, koji ti „ne obećavaju ljudsko samopoštovanje, nego respektovanje države; ne ličnu već nacionalnu veličinu. Pošto za tebe ‘lična sloboda’ i ‘veličina’ nisu ništa drugo do strane, mračne reči, to ti od reči kao što su ‘nacionalna sloboda’ i ‘interesi države’ ide voda na usta kao psu kad vidi kost, i ti im glasno kličeš“.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Pročitajte još: 

POTVRĐENO PISANJE VALTERA: Uhljebljena i posljednja veza s namještenog konkursa u UIO

VAZDUH TREPTI KAO DA NEBO GORI: Bivša gradonačelnica Karić upumpala blizu milion KM u objekat koji nije vlasništvo Grada

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!