Svaki put kada pomislimo da predstavnici vlasti u našoj zemlji od onih na državnom, do lokalnog nivoa, ne mogu iskazati veći stepen otuđenosti od građana i njihovih potreba i interesa,oni nas uvjere da može i više i gore.
Jedna od najsurovijih ilustracija te otuđenosti institucija i njenih činovnika na svjetlo dana izašla je odlukom Pravobranilaštva Kantona Sarajevo dostavljenoj Općinskom sudu u sporu koji majka dvoje djece s posebnim potrebama vodi s Ministarstvom odgoja i obrazovanja KS,kako bi im osigurala boravak u javnoj ili privatnoj predškolskoj ustanovi u skladu s njihovim potrebama.
KOJA JE ULOGA PRAVOBRANILAŠTVA
„Upis djece s poteškoćama u razvoju u sarajevske vrtiće mogao bi narušiti ugled Ministarstva odgoja i obrazovanja Kantona Sarajevo“, naveli su iz kantonalnog Pravobranilaštva.
Od suda je Pravobranilaštvo zatražilo i garanciju od 5.000 maraka za štetu koja bi mogla nastati ukoliko djeca budu upisana u javni vrtić. Tako umjesto da njena djeca ostvaruju jednaka prava kao i njihovi vršnjaci, inkluzija kojom se pune zakonske odredbe ostaje mrtvo slovo na papiru, a administracija kao i uvijek krije se iza pukih fraza, saopštenja za javnost i sa sebe skida svaku odgovornost.
I dok se čeka epilog ovog sramnog slučaja ništa manje od igranja potrebama i pravima djece je porazan zahtjev Pravobranilaštva za novčanu garanciju za štetu koja bi mogla nastati ukoliko djeca budu upisana u javni vrtić.
Ministarstvo odgoja i obrazovanja negira da je sudjelovalo u prijedlogu novčane naknade za reputacijski rizik, te smo slijedom toga uputili Pravobranilaštvu Kantona Sarajevo pitanja na temelju kojeg zakona i kojih članova se „definira reputacijski rizik Ministarstva odgoja i obrazovanja KS“ i slijedom toga zahtijeva novčana garancija u slučaju njegovog urušavanja.
Umjesto odgovora – upućeni smo da naš zahtjev „podneseno u skladu s odredbama Zakona o slobodi pristupa informacijama Federacije BiH“?! (čija je jedna od glavnih odredbi suštinski zaštita institucije jer predviđa zakonsku mogućnost odgovora na pitanja u roku od 14 dana pa zbog toga mnogi mediji odustaju od pitanja, op.a.)
I tako smo dobili „odgovor“ koji govori sam za sebe i najbolje oslikava kako se institucije vješto kriju iza zakonskih procedura kada ne žele ili nemaju odgovor na pitanja iz domena svog rada i odlučivanja.
Ovaj slučaj otvoren je kada su, umjesto u javnu predškolsku ustanovu jer se takva, kako je majka navela, ne nalazi na širem području njihovog stanovanja, djeca upisana u privatni vrtić. Pije toga ispunila je niz procedura koje zakon zahtijeva koje se vrše preko EMIS sistema upisa, a kada jezatražila finansijsku podršku za asistente neophodne njenoj djeci – naišla je na zatvorena vrata. Uz obrazloženje da Ministarstvo odgoja i obrazovanja „nema zakonsku mogućnost finansiranja radnika u privatnim ustanovama, čiji osnivač nije Kanton Sarajevo (Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju, Zakon o izvršenju Budžeta Kantona Sarajevo)“.
NAKON PAZARIĆA SVE MOGUĆE
U Ministarstvu za odgoj i obrazovanje naveli su i da su „cijeneći najbolji interes djece majci ponudili mogućnost da upiše djecu u javnu predškolsku ustanovu u sastavu JU ‘Djeca Sarajeva’, jer bi Ministarstvo bilo u mogućnosti u skladu sa zakonom finansirati asistenta za djecu u javnoj predškolskoj ustanovi, čije osnivač jeste Kanton Sarajevo“.
Navedenu ponudu koju je Ministarstvo cijenilo da je u najboljem interesu djece s teškoćama, tvrde, „majka je odbila i nastavila insistirati da njeno dvoje djece pohađaju ranije odabranu privatnu predškolsku ustanovu“.
Majka je navode ministarstva demantovala, ali se i pozvala na sudsku presudu u kojoj stoji da je Sud je utvrdio kako je Ministarstvo “konkursom izjednačilo sve privatne i javne predškolske ustanove“.
Aida Hrnjić, predsjednica Udruženja za podršku porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama u razvojuColibri, u izjavi za naš portal kazala je da je nakon što je javnost svjedočila snimcima i fotografijama iz zavoda „Pazarić“ i načina na koji su štićenici te ustanove fizički zlostavljani u instituciji i od lica koja su o njima dužna voditi brigu, to jasan pokazatelj kakvo je kod nas stanje uma i odnos zajednice prema osobama s poteškoćama u razvoju.
Prema njenim riječima, stav Pravobranilaštva Kantona Sarajevo jednostavno je nešto što je nemoguće komentarisati jer je krajnje neprihvatljiv i neshvatljiv.
Hrnjić podsjeća da je Zakon o odgoju o obrazovanju KS akreditovao privatne predškolske ustanove, pa ostaje krajnje nejasno zašto za njih ne važi inkluzija.
„Ako se privatni vrtići sufinasiraju iz budžeta, kako je moguće da se po pitanju inkluzije koriste dvostruki aršini jedni za privatne, drugi za javne predškolske ustanove? I zašto su privatni izuzeti“, pita naša sugovornica.
Hrnjić, govoreći o inkluziji u predškolskom i školskom obrazovanju ističe, pozivajući se na vlastita iskustva, da se za svoje dijete morala sama boriti. Pojašnjava da je to mukotrpna administrativna borba ali je, dodaje, ponosna da je svog sina izuzetno muzički nadarenog, uspjela uključiti u redovnu nastavu u muzičkoj školi i time otvorila mogućnost i za drugu djecu.
INSTITUCIJE USKRAĆUJU PRAVA NA INKLUZIJU
Valja napomenuti da je u budžetu Kantona Sarajevo predviđena stavka za plaćanje asistenata djeci koja pohađaju školu, no da pravilnikom nije definisano ko se i sa kojim kvalifikacijama time može baviti. Tako se o tome odlučuje od škole do škole.
„Ima sjajnih asistenata, ali ima i ljudi koji nisu dorasli tom zadatku i krajnje je vrijeme da se ta oblast uredi“, poručuje Hrnjić.
U Situacionoj analizi o položaju djece s poteškoćama u BiH, koju je UNICEF objavio 2017. godine, navodi se da „premda je većina postojećih zakona u BiH inkluzivna prema djeci, djeca sa poteškoćama su na samoj margini društva“.
„Razlog za to je dijelom i to što nemaju vidljivih zagovarača, a postojeći zakoni ne propisuju jasno njihova prava, niti obavezu njihovog poštivanja. Stoga je neophodno usklađivanje postojeće legislative sa Konvencijom o pravima djeteta i Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom, uz odredbe o sprečavanju diskriminacije u pristupu uslugama i definiciju uloga i odgovornosti različitih resora koje su nedovoljno pojašnjene u zakonima i politikama u oblasti dječije i socijalne zaštite. Pored toga, mjere za podršku djeci sa poteškoćama i njihovim porodicama nisu u dovoljnoj mjeri uvedene u intervencije iz oblasti dječije i socijalne zaštite“, navodi se u ovom dokumentu.
U okviru kampanje koju je podržao UNICEF, pod nazivom Govorimo o mogućnostima, provedeno je javno istraživanje o percepciji javnosti o intelektualnim poteškoćama 2014. godine, koje je pokazalo da 1/3 ispitanika smatra da djeca sa kognitivnim i razvojnim poteškoćama ne trebaju pohađati isti razred sa njihovom djecom, da skoro 45 posto ispitanika ne bi dozvolilo svojoj djeci da imaju prijatelja dijete s kognitivnim i razvojnim poteškoćama, te da 1/4 ispitanika smatra da djeca s kognitivnim i razvojnim poteškoćama trebaju biti smještena u specijalne ustanove.
Roditelji u RS, navedeno je u ovom dokumentu, izvijestili su o tome da njihovu djecu sa poteškoćama „često ismijavaju njihovi vršnjaci u školi, u autobusu ili u naselju“, a nije, možemo se svakodnevno uvjeriti, ništa bolja situacija ni u ostatku BiH.
Ako je suditi prema agoniji koju prolazi majka koja je samo zahtijevala da njena djeca, iako s poteškoćama, nađu svoje mjesto u zajednici, malo toga se promijenilo unatrag sedam godina. A još je sramnije kada institucije, umjesto da štite takvu djecu i budu oslonac roditeljima, i same na najgrublji način uskraćuju im elementarna prava na inkluziju.
