U proteklim danima od izbijanja rata na jugu Izraela i u pojasu Gaze mogli smo čuti razne analize i teorije kome sve odgovara novi konflikt čiji je odjek uistinu globalan. Naravno, u prvom redu tu je Rusija, kojoj očajnički treba neki novi žestoki konflikt koji bi rastegnuo i po mogućnosti razvodnio pomoć Zapada Ukrajini i generalno skrenuo pažnju svjetske javnosti s rata koji vodi ta zemlja duboko u teritoriji druge zemlje.
Nakon naših višemjesečnih strahovanja, pa i konkretnih iskrica na Kosovu, da bi Zapadni Balkan bio pogodno tle za jedan takav transfer nasilja, rat na Bliskom istoku se, u tom pogledu, pojavio kao „pun pogodak“.
U drugom redu tu je ruski saveznik Iran, koji se već desetljećima pokušava nametnuti kao velika sila u regionu, ali ne kao veliki ekonomski ulagač, ili neki kulturni subjekt, već kao finansijer raznih militantnih formacija koji provode silom oružja njegove interese.
Zatim, mogli smo čuti, što je vezano za ovu drugu teoriju, da je to poruka – u prvom redu Saudijskoj Arabiji – da odustane od najavljenog priznanja Izraela.
A čujemo i to da ovaj rat odgovora moralno i politički posrnulom Benjaminu Netanyahuu koji je protiv sebe uspio ujediniti desetine, ako ne i stotine hiljada Izraelaca koji su na demonstracijama uporno izražavali želju za mirom i demokratijom (ali i onim što uz to ide: transparentnost, vladavina prava – ukratko za svim onim za što se vodi istraga protiv njega).
Ako možda i možemo raspravljati kome više šta odgovara u svom ovom krvoproliću, ukrštati jedne protiv drugih real-političkih hipoteza, ne bi trebalo biti spora oko toga kome ono nipošto nije u interesu. To su svakako civili, obični ljudi, pripadnici palestinskog ali i izraelskog naroda koji ne dijele radikalne sentimente, koji pokušavaju živjeti svoje male, ali dragocjene jedine živote.
Upravo će oni biti, kako to u sukobima ove vrste po pravilu biva, najveće kolateralne štete. Pri tome, ako u ovu jednačinu ubacimo i varijablu vojne sile, onda će najveću cijenu platiti civili Gaze. Ako još ubacimo dodatnu varijablu, ulogu SAD i EU koji ponavljaju truizam i princip Povelje UN, naime da suverena država ima pravo na samoodbranu, ostaje nam nepoznato ima li to isto pravo i narod (dakle, ne teroristička organizacija) kada izvanjska vojna sila kroči na njegovu, ma kako malenu teritoriju.
S tim u vezi, potrebno je hladne glave upitati se sljedeće: kakav su uopće cilj ovim napadom militanti Hamasa htjeli postići? Poraziti Izrael, uništiti ga? Čime, raketiranjem, paraglejderima?
Možda su očekivali opći, svearapski ustanak, ali onda u tom slučaju to je bila loša kalkulacija. Ko bi pri čistoj pameti i uzimajući u obzir sadašnje stanje stvari na terenu mogao i pomisliti da je to realno?
Ali opet, militanti i čista pamet nekako ne idu pod ruku. Ko ima i najudaljeniju predstavu o tome šta je to ozbiljno ratovanje, kako se osmišljavaju, planiraju i vode vojne operacije, kako se kalkuliraju realna očekivanja, ovaj prepad ne može drukčije razumjeti nego kao krvoločnu i samoubilačku avanturu.
Možda je cilj bio skromniji, recimo, uzdrmati Izrael, dokazati da je ranjiv? Ako je to bio cilj, onda će cijena koja će biti plaćena za tu avanturu biti neuporedivo gora, veća nego što bi bio bilo kakav efekt koji se htio proizvesti.
Koja je onda računica? Zar iko na trenutak može pomisliti da će odvratno, nasumično ubijanje i otmica izraelskih civila pobuditi simpatije za palestinski cilj? Ako je tim militantima palestinski cilj uopće bio i u primisli.
Ustvari, jedini opipljiv rezultat koji se već sada može uočiti je to da se hamasovci na ovaj način pridružuju općoj medijskoj dehumanizaciji Palestinaca kojom, kako to piše palestinski intelektualac Edward Said, dominira slika Palestinca „ili kao bezličnog prognanika ili kao terorista“. Nijedan racionalan cilj se ne može razabrati u pozadini ovog napada osim racionaliteta da se po svaku cijenu dovede do izbijanja sukoba koji može da rezultira, naročito ako Netanyahu krene u realizaciju onog što je obećao (totalni rat i zaposijedanje Gaze) – u masovnom ratnom zločinu ili čak genocidu, jer će, kao i obično kada militanti i radikali zakuhaju, goloruko stanovništvo Gaze biti istureno kao živi štit. To je win-win situacija i za militante i za Netanyahua.
S takvim „neprijateljima“ Netanyahuov režim ne treba da se brine za svoju budućnost.
Takva vrsta neprijatelja s milimetarskom preciznošću se uklapa u žlijebove njegove ekspanzionističke politike. Inače glavna karakteristika te politike koju promiče desnica u Izraelu je, kako piše Said, „sistematsko odbijanje mirovnog rješenja u regionu zbog nastojanja širenja svojih granica“. Takva politika, ustvari, nastavlja Said, „nikada uistinu nije bila zainteresirana za definiranje svojih međunarodnih granica, pa je stoga uvijek odbijala sve mirovne ponude“.
Terirorije koje su se predviđale za palestinsku državu smatrali su ničijom zemljom, zemljom otvorenom da grade svoja naselja. Iz tog ugla gledano, većina onih koji se utrkuju ovih dana dati jednostrane duboko politizirane „podrške“ bilo „izraelskom“ bilo „palestinskom“ narodu, u suštini daju podršku strukturama koje žive od generiranja nasilja u kojem će ginuti narod.
Da se uistinu ne podržava nikakav narod, potvrđuje i najavljena američka pomoć u oružju, odnosno ukidanje humanitrne pomoći Palestincima Gaze od strane EU jastrebova (srećom, ta odluka je, u međuvremenu povučena). Ne mislim da će militantni vjernički utemeljeni radikalizam donijeti sreću i slobodu ni palestinskom, ali ni izraelskom, niti bilo kojem drugom narodu.
U osvit rata, u Haaretzu je, 28.9.2023. Gideon Levy objavio tekst pod naslovom I moja osjećanja su povrijeđena, u kome se obrušava na takozvani diskurs „uvrijeđenosti“ kojim radikalna, antisekularna desnica guši svaku kritiku i, na kraju, svaku mogućnost dijaloga u izraelskom društvu. On pokazuje kako se, u suštini, iza te „uvrijeđenosti“ krije mehanizam potpune hegemonije koji decenijama već oblikuje izraelsko društvo svojim „nasiljem, ucjenama, iznudama i prijetnjama“, pretvarajući cijelu zemlju, kako zaključuje Levy, u „rasističku zemlju aparthejda“.
Naprosto, piše Levy, „da nije bilo nacionalističke, religiozne, mesijanske i rasističke desnice, ne bi bilo naseljenika, a da nije bilo naseljenika – odavno ne bi bilo okupacije, i to je jednostavna istina“.
Levyjevi uvidi, na žalost, ni nama, na našim meridijanima ne mogu biti strani dok gledamo kako se kod nas i na našem kontinentu već duže vrijeme uzdiže ta ista „nacionalistička, religiozna, mesijanska i rasistička desnica“; ona koja vrijeđa, ponižava, ona koja se bahati, osobito nad onim slabijim, ona koja negira zločin i svaku odgovornost. Levyjev uvid nije stran ni na palestinskoj strani. Ti hamasi, džihadi i hezbolasi radikalne su milicije izdašno finansirane izvana, pa je logično pretpostaviti da provode interese tih izvanjskih centara.
Kao takvi, svojim religioznim fanatizmom i mesijanstvom već decenijama rastaču i potkopavaju, sluđuju nacionalnu svijest palestinskog naroda koju je nekoć, mukotrpno i u neljudskim uslovima, gradio i kristalizirao pokret Jasera Arafata. Vidjeli smo kako je i demokratski kapacitet izraelskog naroda dugo potkopavan, a šta tek reći o demokratskom kapacitetu palestinskog naroda koji je sa svih strana gušen, medijski iskrivljavan, začinjen orjentalističkom slikom o Arapima koji su nesposobni za demokratiju, ili „tapšačima po ramenima“ koji su preko njihovih leđa prelamali svoje interese.
Ako je uopće umjesno i pominjati neke lekcije ili pozitivne ishode ovoga što se zbiva na Bliskom istoku, to svakako mora biti lekcija u vidu ozbiljnih mirovnih pregovora na najvišem nivou koji se moraju voditi u okviru principa međusobnog priznanja dvije države – Izraela i Palestine, s jasno utvrđenim granicama, uz punu garanciju prava manjina.
Izbor koji stoji i pred jednima i drugima je, riječima Edwarda Saida, sljedeći: ili „permanentno stanje opsade, osuda sebe i budućih generacija na beskrajno stanje rata“, ili „pomirenje i podjela na dvije neovisne ili povezane, ali ne hermetički zatvorene države“.
