„Kada je hodočastio rijeku Gang, Indijac je ušavši u nju i osjećajući milovanje njene vode, osjetio povezanost sa svim drugim ljudima, koji su bili prisutni na toj rijeci kao hodočasnici. Ovako (Indijac) jedan od likova iz knjige govori o svetoj rijeci Gang: „Odjednom sam postao skoro fizički svestan povezanosti sa svima njima, kao da je reka postala neka vrsta vezivnog tkiva između svih ljudi u njoj, koji su mi se odjednom činili kao jedan veliki organizam. Ja više nisam postojao nezavisno od njih, imao sam osećaj da se svaki moj pokret i svaka moja misao prenose kroz vodu i utiču na sve njih. Ta povezanost koju sam osećao proširila se i na ljude izvan reke, a zatim i na životinje i biljke. Osećao sam neraskidive veze između svih živih bića na svetu, a sve zahvaljujući toj svetoj reci, čija nas je voda, na ovaj ili onaj način, sve dodirivala.“
Nakon Andrićevog „Pisma iz 1920.“, Karahasanovih „Izvještaja iz tamnog vilajeta“, pojavila su se i „Pisma iz Sarajeva“ Koste Tadića. Kao dirljivo svjedočanstvo o ratnim stradanjima u Sarajevu, knjiga je brzo osvojila srca čitalaca. No, i sve druge knjige od ovog talentiranog književnika su, na ovaj ili onaj način, Pisma iz Sarajeva. Kroz njih provejavaju ljudska dobrota i nostalgična kosmopolitska strujanja, te osjećaj povezanosti sa svim ljudima Svijeta.
OSVRT NA KNJIGU „PAR GRAMA DRAMA“ KOSTE TADIĆA
Vrijeme je Unutrašnjost, dok je prostor Spoljašnjost. Ali postoji i prostor Unutrašnjosti, i vrijeme
Spoljašnjosti, nema sumnje. Tako da su te kategorije neodvojive. Baš kao što stvarnost egzistira spolja, ali istinitost takvog postojanja ostvaruje se samo refleksijama kroz ogledala Unutrašnjosti. Na ovoj našoj planeti postoji skoro 9 milijardi pari očiju koje vanjski prostor, te slike u pokretu, prevode u polje Unutrašnjeg. Sve je to jedan neobičan proces, proces transformacije Realnosti. Ako je prostor Beskrajan, ako je to Endless Story, onda je sasvim logično zaključiti da i iznutra, unutar ljudske prirode i duha postoji ta kategorija Beskonačnosti. Materija i energija su izložene promjenama oblika i transformacijama.
Sasvim jasno, materija i energija egzistiraju unutar prostora Beskonačnosti. Ali Beskonačnost egzistira u materiji i energiji. Samim time problem Sadržaja i Forme – Označitelja i Označenog – nije dobro postavljen. Mjesec ne bi bio Mjesec – kamena masa u pokretu – da ne postoji korespodencija sa njegovim unutrašnjim odrazom (unutar duha). Mjesec posjeduje svoj odraz u jeziku (u tih šest slova), a samim time postoji u prostoru unutrašnjeg. Označitelj je sastavni dio Označenog (kao što Označeno postoji unutar Označitelja). Ovi pojmovi iz književe teorije i nemaju dalek domet zbog suženih ljudskih horizonata. Granice književnosti su granice stvarnosti. A granice stvarnosti ne postoje, one su imaginarna kategorija, jer ne znamo za granice Univerzuma. Samim time ni literatura ne posjeduje granice, jer je ona biće u stalnom nastanku. U procesu stalnog razvoja i evolucije. Ostvaruje se u vremenu i prostoru, objavljuje se u materiji – i beskrajna je. Baš zbog toga je u ovom surovom Vremenu literatura i dalje bitna. Ako ništa zbog toga što odražava prirodu duha i unutrašnji odraz stvarnosti. Literatura je dokaz postojanja unutrašnjeg Svijeta, i njegove neodvojive egzistencije sa prostorom vanjskog. Samo jedan dokaz da misli struje Svemirom i da prožimaju Prostor i Vrijeme. A stvarnost koja se ostvaruje pod Svjetlošću našeg Sunca, kao jedno Tkivo sazdano od beskrajnog broja priča koje se ostvaruju istovremeno i od beskrajnog broja filmova koji istovremeno posjeduju svoju projekciju, ostaje neostvarena, sve dok ne dođe u dodir sa nekom vanjskom Perspektivom, koja će taj Svijet Unutrašnjosti na ovoj planeti Zemlji osvjedočiti. (Do tih granica naše stvarnosti je došao i Franz Kafka – prije nego je odustao od Literature). Dakle, Svemir nije samo pitanje vanjskog prostora.
„DRAMA KAO ASTRONOMIJA DUŠE“
Dramska napetost se često zasniva na principu povezivanja onoga što je nespojivo. U prvoj drami knjige „Par grama drama“, Koste Tadića, dječak koji igra fudbal razgovara sa naučnicima, piscem i filozofom, koji mu pokušavaju objasniti postanak svijeta. Dječak zaokupljen igrom je predstavnik sasvim obične stvarnosti na zemlji, dok je proces nastanka same zemlje sušta nadrealnost, koja se tumači na različite načine. U taj procjep ulazi poezija, literatura ili procesi prevođenja. Da bi u našu svakodnevnicu, koju predstavlja igranje fudbala u parku, ušle univerzalne istine nužan je posrednik, jer se tu nalazi pukotina. Heine kaže da pukotina svijeta prolazi kroz srce pjesnika. U sljedećoj drami razgovaraju Englez i Indijac. Opet je polarizacija zasnovana sa spajanju suprotnosti, suprotnosti iskustava različitih kasti ili društvenih staleža, bogatih i siromašnih ljudi ili zemalja. Čitava tragika svijeta ulazi u „prazan“ prostor, koji se otvara u razgovoru između bogatog i siromašnog čovjeka. Pored „praznog prostora“ na to mjesto dolazi i sedlo na leđima siromašnih, jer njih zapravo bogati i moćni jašu, kako je to slikovito opisano u drami o Englezu i Indijcu. Ljudi koji čitaju pripadaju jedinoj kasti u kojoj ne morate jahati druge, kako bi u njoj opstali – zapisano je u drami. Mijenjanje uloga je jedan od odlučujućih koraka do razumijevanja. A Englez u ovoj sceni želi da „uđe“ u cipele Indijca, odnosno da vuče umjesto njega rikšu (prevozno sredstvo u Indiji), kako bi razumio njegovu perspektivu. Život računa s tom zamjenom maski, jer podrazumijeva nepredviđen razvoj događaja, i tada nastaje životna dramaturgija, čiji je ishod neizvjestan, što je dokaz da je sam život nemoguće uokviriti, pogotvo ne na unaprijed utvrđen način. Baš kao što u astronomiji faktor vremena mijenja konstelacije nebeskih tijela, tako da mapiranje nebeskih tijela nije konačan čin, jer već nakon relativno kratkog vremena zastarijeva. Svemir se kreće, on se širi, tako da se pozicije između nebeskih tijela mijenjaju. Navedenim procesima je izložen i sam život, a literatura je mapiranje fenomena života. Obrazac koji je nametnut jednom vremenu ne može važiti za novo vrijeme, jer se sistem raspoređivanja tijela u odnosima mijenja. Toga je dramska književnost svjesna više nego ijedan drugi književni žanr. Stoga je svaka prava literatura matematička jednačina, koja je nastala na principu „izuma“. U prvoj drami različiti naučnici razvijaju teze o postanku svijeta, ali literatura kao nauka o životu po svojoj prirodi integrira različite sisteme, čak i onda kada su oni suprotstavljeni. Kosmički karakter Šekspirovog teatra je primjer podudarnosti ili organske veze između relacija odnosno između nebeskih tijela i likova. Dramsko djelo mora imati jednu osu oko koje će kružiti drugi elementi (likovi) drame, s tim da i ta osa sama po sebi oko nečega kruži, pored toga što kruži oko sebe same. Taj složen sistem ljudskih relacija je neistraženo polje, jer je izloženo stalnim promjenama, posebno zbog toga jer su vanjske relacije često odrazi unutrašnjih pojava. Nije sve materijalno i vanjsko, jer ono što nastane kao ideja ili emocija teži ka tome da se ovaploti u realnom prostoru i da promjeni pozicije objektivnih tijela, baš onako kako kretanje materije i energije u svemiru pokreće riznica mašte, koja još nije do kraja rasvijetljena. U taj prazan prostor nepoznatog u ovom stadiju čovječanstva se umeće Bog, kao neka osovina oko koje kruže druga kosmička tijela, ali možda nauka nekad dođe do nekih sasvim drugačijih odgovora. Kada su u pitanju ljudske relacije, postoji tačka misterije, koja je zapravo ključ određenog sistema odnosa. Taj ključ je potrebno razotkriti, kako bi sistem ljudskih relacija isplivao na površinu. Stepen orginalnosti ili neponovljivosti se formira na rubovima koji izmiču okvirima. Svaka konstelacija izbaci nešto od životnih pojava izvan svoje orbite, tako da te pojave ili prionu uz neko drugo tijelo i time uslože radnju, ili uspostave vlastito kruženje, odnosno novi sistem odnosa i događaja. Te je veze jako teško pratiti, jer se njihovo kretanje ne može uvijek unaprijed utvrditi. Literatura traga za skrivenim zakonitostima navedenog kretanja. Ako bi pokušali zamisliti čovječanstvo u zaustavljenom procesu akcije u jednom trenutku, došli bi do spoznaje da sve te silne pokrete i akcije milijarde ljudi nešto povezuje. Oni ne bi bili u pokretu, koji ne mora nužno biti neprosredno sinhroniziran ili upravljan, da ih nešto uistinu snažno ne povezuje. Razlika između čovjeka i zvijezde je ta što čovjek ima jedan stepen slobode izbora u odlučivanju, jer ima i dušu. Bez duše i uma bio bi kao ostala kosmička tijela. Duša kao pokretač ljudskog kretanja kroz vrijeme je razvila znanost o sebi, koja je najsnažnija i najrazvijenija znanost, jer računa sa tim da je svaka formula jednokratna, a svaki sistem prolazan, jer se mora u procesima obnavljanja života tragati za novim formulama i novim sistemima. U modernom svijetu se kreiraju jednodimenzionalna tijela, što ne znači da je sam život jednodimenzionalan. Ali ta višedimenzionalnost se oblikuje montažom jednodimezionalanih elemenata, koje proizvodi kapitalistički svijet, koji čovjeka svodi na jednu funkciju, na prosti zupčanik u mehanizmu proizvodnog stroja. Tako da je potrebno krčiti put do višedimenzionalnosti. Drama jednočinka je obično jednodimenzionalna, ili dovodi dva elementa u neku napetost ili kontradikciju. Ali niz kratkih drama, od kojih je sačinjena zbirka „Par grama drama“ Koste Tadića, u cjelini dosežu tu višedimenzionalnost svijeta. Jednoobrazni sistemi razbijaju višedimenzionalnost, kako bi fenomene života upregli u jednosmjerni idejni sistem, ali život je svjestan svoga višedimenzionalnog karaktera, te se zbog toga bori da očuva njegov integritet. Ova knjiga drama zahvata i problem dramske polarizacije između Zapada i Istoka, koja je nekad pitanje sportskih natjecanja i slične vrste polarizacija, ali je nekada i otvorena ratna polarizacija, ali je u svakom slučaju u pitanju jako složena pojava, i itekako zahvalna za dramsko oblikovanje. Život računa sa nemogućnošću života, jer je život tragički ustrojen i osuđen sa propadanje. Baš kao što je smrt zvijezde preoblikovanje energije, tako je i smrt preoblikovanje života. Najintenzivnije dramsko sudaranje se ostvaruje u kategorijama vremena. To ne važi samo za generacijsko sudaranje, ali ono je jedan bitan razlog zagušenja protoka životnih fenomena. Drama sama po sebi prezire umjerenost i srednji put, jer računa sa krajnostima, pa čak i tragičnim epilozima. Međutim, to nije njen izum, jer je život sam po sebi tragički zasnovan. Život je i umjetnost eskiviranja smrti, koja priteže vremenom sve više i sužava manevarski prostor. Dramske okolnosti objašnjavaju koji su to fenomeni koji život uvode u ćorsokak, koji okončava zidom, odnosno tragičkim činom. Postoji strah od promjene oblika, jer se i kosmička tijela opiru razgradnji. Sunce bi željelo da zauvijek ima svoje pratioce, planete, a među njima i Zemlju, dok bi Mjesec zauvijek želio da bude u ljubavnoj vezi sa Zemljom. Kao kosmička tijela, oni se opiru razgradnji i dezintegraciji svojih orbita. Ali ta dezintegracija njihovih putanja je neminovna, baš kao što je smrt u životu čovjeka neminovna. Sve ostalo je pitanje vremena, ali ponekad i pitanje određene doze mudrosti i lukavstva. „Par grama drama“ kao pozadinu predstavljenih odnosa često ima vrijeme dezintegracije, koja je pratila raspadanje stvarnosti nekadašnje Jugoslavije. Brehtovski crni humor prati tragički usud istorije. Sam Breht je inspirisao jednu epizodu, dok i naslov „Par grama drama“ pomalo podsjeća na Brehtove naslove „Opera za tri groša“ i tome slično. Drame su u nastavcima, pa u drami „Sveta reka i svete kade“ ponovo susrećemo Indijca i Engleza, samo što je sada Indijac došao u Englesku, što je suprotnost prvoj drami, kada je Englez bio u Indiji. Dijalog je tipični emigrantski razgovor, jer Indijac u Engleskoj ima sasvim drugačiju ulogu od Engleza u Indiji. Evo jednog fragmenta njihovog dijaloga:
„Indijac: Ne misle svi stanovnici Indije, pa čak ni svi Hindusi, da je Gang sveta reka. A i da misle, šta je tu toliko loše? Pa mnogo vaših sunarodnika oseća slično poštovanje prema krstu na krovu crkve. A ako ćemo pravo, mnogo je razumnije poštovati reku, čija je voda stotinama generacija omogućavala život i doprinela razvoju civilizacije, nego dva ukrštena štapa. Englez: Ali ta dva štapa su samo simbol, samo oznaka za nešto mnogo sadržajnije i više. Poštovanje prema krstu je simbolično, mnogo promišljenije i civilizovanije od direktnog, primitivnog poštovanja reke.“
Vidimo na ovom primjeru civilizacijsku razliku između dva predstavnika različitih svjetova. U pitanju je najdublja sakralna razina, koja često proizvodi i druge antagonizme i razlike. Međutim, bez tih razlika dramska književnost ne bi bila moguća, jer je ona ukrštanje onog što je suprotstavljeno. Kada je hodočastio rijeku Gang, Indijac je ušavši u nju i osjećajući milovanje njene vode, osjetio povezanost sa svim drugim ljudima, koji su bili prisutni na toj rijeci kao hodočasnici. U tim sakralnim zonama se krije ta tajnovita povezanost ljudi na planeti, koja je nekada vidljiva, ali je najčešće nevidljiva. Za vezama koje ona uspostavlja između ljudi je potrebno tragati, jer je to kosmička veza čije zakonitosti nisu do kraja poznate. Ovako Indijac govori o rijeci Gang: „Odjednom sam postao skoro fizički svestan povezanosti sa svima njima, kao da je reka postala neka vrsta vezivnog tkiva između svih ljudi u njoj, koji su mi se odjednom činili kao jedan veliki organizam. Ja više nisam postojao nezavisno od njih, imao sam osećaj da se svaki moj pokret i svaka moja misao prenose kroz vodu i utiču na sve njih. Ta povezanost koju sam osećao proširila se i na ljude izvan reke, a zatim i na životinje i biljke. Osećao sam neraskidive veze između svih živih bića na svetu, a sve zahvaljujući toj reci, čija nas je voda, na ovaj ili onaj način, sve dodirivala.“
PANTA REI – SVE TEČE, SVE PROLAZI
Sve se, prema njegovim riječima, kreće, dodiruje i prožima, izazivajući svojim kretnjama nove pokrete i dodire. Ni smrt više nije postojala, jer granice između pojedinačnih pojava više nisu postojale, pošto je cijeli svijet jedno veliko pulsirajuće biće. Bez spomenute povezanosti, koja važi kako za čovječanstvo, tako i za svemir, svako tijelo u prostoru bilo bi izolirani entitet. Princip povezivanja u kosmičko Biće je sakralan, i sve religije i spiritualne filozofije na svoj način tumače to sakralno povezivanje bića, ali i nebeskih tijela i drugih pojava. To sakralno povezivanje nije do kraja istraženo, a religijska tumačenja i dalje ostaju u sferi nagađanja i vjerovanja. Tako i jedno dramsko djelo istražuje sistem odnosa, a ne samo pojedinačna tijela u odnosima, koji kreiraju jedan mikro-univerzum, koji pokušava da bude stvarni kosmos u malom, ili da ga barem na što vjerodostojniji način reprezentira. Budući da se kosmos širi, a raspored odnosa mijenja kroz vrijeme, to dodatno usložnjava svaki pokušaj utvrđivanja konačnih oblika.
Knjigu „Par grama drama“ Koste Tadića je objavila Izdavačka kuća „Prometej“ iz Novog Sada.
Autor: Marko Raguž
