Početkom mjeseca je Vlada Tuzlanskog kantona, koju predvodi SDA, donijela program javnih investicija za period 2024.-2026. godina, „težak“ skoro pola milijarde konvertibilnih maraka. Program je pripremljen na temelju podataka o projektima koji su Ministarstvu privrede TK dostavila ministarstva, gradovi i općine u ovom kantonu, te predstavlja dokument koji će igrati važnu ulogu u izradi kantonalnog budžeta za sljedeću godinu.
Riječ je o sveukupno 95 kandidiranih projekata i 45 onih koji su već u implementaciji, a 73 projekta se odnose na nedovoljno razvijene, nerazvijene i izrazito nerazvijene jedinice lokalne samouprave u Tuzlanskom kantonu, poručili su iz Vlade Kantona.
ZA NACIONALISTE NEOSVOJIVA OD 1990.
Cinici bi rekli da je SDA s koalicijskim partnerima odlučila budžetski novac potrošiti tamo gdje joj se nalazi glasačko tijelo, kojega ima najmanje u samoj Tuzli, nominalnom centru cijelog kantona.
Zapravo je u pitanju još jedan primjer stare priče o Tuzli kao svojevrsnoj crnoj, tj. preciznije, crvenoj ovci unutar po njoj nazvanog kantona, kojim politički već desetljećima, uz kratke predahe, dominiraSDA.
U gradu Tuzla, pak, na vlasti je tradicionalno SDP, što definira antagonističku dinamiku između Tuzlanskog kantona i same Tuzle.
Naime, socijaldemokratska i antifašistička Tuzla još od izbora 1990. predstavlja „crvenu krpu“ za SDA. Na tim sudbonosnim izborima, koji su negativno odredili budućnost Bosne i Hercegovine, nacionalne stranke SDA, HDZ i SDS su uvjerljivo pobijedile u skoro svim općinama u BiH, s izuzetkom dvije sarajevske općine, Vareša i Tuzle. Nacionalistima je naročito bio bolan poraz u Tuzli, koja je tada bila izrazito industrijski razvijen i općenito dobrostojeći grad, a to se Tuzli ni do danas nije oprostilo.
SDS i HDZ ni tada nisu uspjeli igrati važniju ulogu u političkom životu grada soli, a kroz ratne i postratne godine se pokazalo da to ne uspijeva ni SDA, unatoč golemom trudu da pokori Tuzlu.
O tome je cijelu knjigu napisao i cijenjeni grčki politolog Ioannis Armakolas, koji je danas profesor na Odjelu za Balkan, slavenske i orijentalne studije na Univerzitetu Makedonije u Solunu. “Politika i društvo u Tuzli od 1992. do 1995. godine. Političko natjecanje i građanska alternativa”, naziv je njegove studije koja je objavljena u BiH 2016. godine.
Armakolasova knjiga se čita kao napeti politički triler o gradu koji je zahvaljujući mudrosti svojeg vodstva uspio što više odgoditi početak rata kako bi se (uspješno) pripremio za obranu, a da bi onda tijekom rata bio izložen agresiji ne samo Vojske Republike Srpske i granatiranju s Majevice i Ozrena, već i maćehinskom odnosu mladomuslimanske SDA, koja je činila sve u svojoj moći i kroz institucije države da oslabi ideološki joj nevoljenu crvenu Tuzlu.
To je uključivalo i – u sred rata (!) – razne pokušaje smjene legalno i legitimno izabranog gradonačenika Selima Bešlagića, osnivanje tadašnjeg Tuzlanskog okruga kako bi se razvlastilo grad Tuzlu, te kampanju mržnje i huškanja kroz notorni časopis Zmaj od Bosne, koji je objavio plahte i plahte teksta o tome zašto je, po njihovom mišljenju, nedovoljno nacionalno osviještena Tuzla dno dna.
SDA SE NE ISPLATI ULAGATI U TUZLU
Za opačine koje je protiv Tuzle u ratu smišljala SDA predvođena Alijom Izetbegovićem potrebna je cijela knjiga; srećom, našao se jedan Grk da je napiše.
Tuzlaci su, naravno, zapamtili takav odnos SDA prema svom gradu tijekom rata, što je jedan od razloga zbog kojih “najveća bošnjačka stranka” nikad nije imala ozbiljnu šansu osvojiti vlast u najvećem gradu sjeveroistočne Bosne.
Zato se Tuzla već desetljećima potiho kažnjava kada je u Federaciji BiH tj. u Tuzlanskom kantonu na vlasti SDA, prvenstveno kroz ekonomsko zanemarivanje.
Računica je jednostavna: SDA se ne isplati ulagati u razvoj Tuzle, jer u Tuzli nema dovoljno glasača SDA niti će ih u bližoj budućnosti biti, bez obzira na postratne demografske promjene. Tužni rezultat takve politike je stagnacija, pa i nazadovanje Tuzle, koja po popisu stanovništva iz 2013. ima oko 20.000 stanovnika manje nego 1991. Dok je socijalistički period bio obilježen porastom broja stanovnika, uspostavljanjem značajnih industrijskih potencijala, te urbanim i kulturnim rastom Tuzle, proteklih 30 godina su mučna priča o polaganom propadanju, u kojem je baš SDA odigrala ključnu ulogu.
Gradske vlasti predvođene SDP-om i dugogodišnjim gradonačelnikom Jasminom Imamovićem su učinile dosta toga da taj trend propadanja zaustave, ostvarivši pritom značajne uspjehe.
Ukinute su redukcije vode, s kojima se Tuzla suočavala još od 1980-ih, napravljena su popularna umjetna slana jezera u centru grada, privučene su i neke značajne građevinske investicije, ali Općina Tuzla nikad nije imala ovlasti nad gradskom industrijom, koja je sistematski uništena u postratnom periodu. Tuzla je tako ostala bez svoje industrijske baze i radnih mjesta, te je bitno ekonomski oslabljena. SDA zbog toga nikad nije pustila suzu, dapače.
Dodatni problem takvog odnosa političkih snaga je i umrtljivanje političkog života u Tuzli, koji je i prije i tijekom i u prvim godinama nakon rata bio vrlo živahan. O gradskoj politici se razgovaralo i raspravljalo, a na izbore se obavezno izlazilo.
PROMJENE OČAJNIČKI TREBAJU
U međuvremenu se to posve promijenilo, pa je B za gradonačelnika Tuzle Imamovićev nasljednik iz SDP-a Zijad Lugavić dobio tek 12.000 glasova uz depresivno malu izlaznost od sveukupno 25.000glasača u gradu u kojem više do 100.000 ljudi ima pravo glasa.
Općenita uspavanost Tuzle, koja živi po inerciji, može se vidjeti i svake večeri ako odlučite prošetati centrom grada u kojemu nema žive duše. Grad malo živne tijekom ljeta, kada u posjet dolaze ljudi iz dijaspore i kada Panonska jezera privlače turiste, ali se inače pretvara u grad duhova, u kojemu ljudi žive u svojim privatnim mjehurićima bez većeg interesa za javno dobro. Živi se pretežito od budžetskih plaća ili rada u Bingu, koji nije poznat po svojim visokim plaćama. Zato je grad pun jumbo plakata na kojima se nudi rad u inozemstvu.
Zapravo bi očiti zamor materijala u tuzlanskom SDP-u, koji desetljećima upravlja gradom, trebao biti savršena prilika za SDA da pokuša Tuzlacima ponuditi promjene na bolje i određeno političko buđenje, ali da od toga nema ništa najbolje ilustrira činjenica što SDA u Tuzli vodi notorni Salko Zlidžić.
SDA-ovska mržnja prema Tuzli se može skoro svaki tjedan pročitati u u časopisu Stav, u kojem redovito kolumnu pod nazivom Krivo srastanje ima stanoviti Sadik Ibrahimović, koji svako malo ne propušta priliku pljunuti po Tuzli kao o gradu duhovne pustoši.
U jednoj se kolumni čak zapitao, prisjećajući se jednog događaja iz rata, ima li neke razlike između “četnika s Majevice” i Tuzlaka koji konzumiraju alkohol i psuju. Pa ako netko ne vidi razliku između počinitelja genocida i branitelja grada u kojem vlast nije dopuštala progon ljudi po nacionalnoj osnovi, onda mu je ne možete ni nacrtati.
Jedini koji ozbiljno shvaća svoj posao gradske opozicije je Omer Berbić iz Naše stranke, ali iza njega ne postoji dovoljno snažna stranačka organizacija koja bi mu omogućila da ugrozi SDP-ovudominaciju.
Pritom Tuzli politički promjene očajnički trebaju, ali promjene koje bi, naravno, poštovale antifašističku tradiciju grada, kao i ratni period od 1992. do 1995., na koje se Tuzlaci s pravom ponose. Uspavani grad treba nove ideje i svježu krv, ali ona u potrazi za boljim životom odlazi u Njemačku.
Tako se Tuzla nalazi u začaranom krugu između SDP-a i SDA, između slavne i bogate prošlosti i tmurne i siromašne sadašnjosti koja jedva nudi nekakvu budućnost. Jer ako se sve nastavi kao do sada, najbolji dani Tuzle bit će u drugoj polovici 20. stoljeća. Nažalost, to vrijedi i za nacionalizmom razorenu Bosnu i Hercegovinu u cjelini, u kojoj je po tom pitanju Tuzla uvijek bila svijetli izuzetak.
