Aleksandar Hemon – književnik, muzičar, novinar, urednik, scenarista. Kaže da je čitalac. Dodajem da je jedan od najznačajnijih mislilaca današnjice – ne samo zbog vještine da u jeziku nevjerovatno okretno i živo gradi, već i zbog sposobnosti da stvara situacije, svjetove i rečenice koje uvijek pozivaju na razmišljanje. Slučaj je to i sa novom Hemonovom knjigom “Bejturan i ruža”, koju je pred brojnom publikom predstavio u prostoru Ateljea Figure, pod okriljem festivala Bookstan. Pored razgovora o novoj knjizi, Hemon je ovog ljeta sa Sarajevom dijelio i muziku, nastupajući kao DJ i oživljavajući muzikom različite prostore u gradu. Tako je ostao dosljedan svojoj vezi sa Bosnom i Hercegovinom, koja se zasniva na aktivnoj saradnji i druženju sa talentovanim ljudima – i zajedničkom djelovanju. U ovom razgovoru se ogleda sve ono što cijenim kod Hemona: promišljanje koje uvijek iz drugačijih perspektiva daje uvid u ono što mislimo da nam je poznato, otvaranje novih i drugačijih pristupa temi, istraživanje svijeta, otkrivanje potencijala umjetnosti i kuture, preklapanja i polifonija koja je, kako kaže, jedini mogući oblik postojanja. Nije uvijek ugodno neslaganje s Hemonom, što i jeste odlika istinske razmjene misli i ideja, ali je ljekovito!
Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Milomir Kovačević Strašni i Privatna arhiva
Kako ste postali pisac? Koji događaji i pitanja su otvorili mogućnost da književnost postane Vaš alat kojim tragate za odgovorima?
Postao sam pisac zato što sam uvijek, još od malih nogu, bio čitalac. Nema ozbiljnog pisca koji nije i ozbiljan čitalac. Pisanje je samo bilo način da se produži i proširi zadovoljstvo čitanja, bivanja u jeziku i učestvovanja u narativnoj izgradnji iskustva. Čitalac sam zvanično postao kad su me roditelji upisali u biblioteku Pionirskog doma Blagoje Parović. Bilo mi je oko sedam godina. Pisac sam postao kad sam počeo objavljivati kao pisac i novinar, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka.
Umjetnost: biološka potreba
Kako Vi objašnjavate/definirate književnost?
Književnost, kao i jezik, a i muzika, postoje u svakoj ljudskoj kulturi, bez obzira na stepen tzv. razvoja. Umjetnost – književnost, muzika, slikarstvo, ples – biološka je potreba ljudskih bića kao što su to hrana i voda. Zbog toga se ne treba definirati niti objašnjavati. Svako prepoznaje književnost kad je vidi, bez obzira na to kako se kao kulturna praksa lokalno naziva.
Kakva je Vaša veza sa Bosnom i Hercegovinom – ali i Sarajevom? U ovaj odgovor mogu stati razlozi Vašeg odlaska, veza sa kulturom, odnos prema nacionalnom fudbalskom timu i muzici…
Ja nisam otišao iz Sarajeva i Bosne kad sam u januaru 1992. otputovao, nego kad sam u aprilu iste godine ostao u Americi nakon što je počeo rat, jer sam u tom trenutku donio odluku da ću život nastaviti u Americi. Moja veza sa Sarajevom i Bosnom manje je stvar sjećanja na prošlost ili nostalgične vrijednosti tradicionalne kulturne i društvene prakse (kafa, baklava, sevdalinke, hrkljuš, ljetovanje na moru…), a više stvar aktivne saradnje i druženja sa pametnim i talentovanim svijetom koji živi i radi u Bosni i Sarajevu. U Bosni sarađujem i razgovaram sa filmskim umjetnicima, piscima, izdavačima, muzičarima, muzičkim producentima, a i mnogim talentovanim i pametnim civilima, uključujući i one dijasporične. Mnogi od njih su značajno mlađi od mene pa ne dijelimo predratno nego samo poslijeratno iskustvo – nema, dakle, mitologizacije prošlosti niti nostalgičnih operacija i jedino što ima vrijednost u našem odnosu je ono što smo napravili ili možemo napraviti zajedno.
Polifonija je jedini mogući oblik postojanja
Koji pisci su Vas inspirisali? Šta trenutno čita Aleksandar Hemon?
Ja sam pročitao stotine, ako ne i hiljade knjiga. Za umjetnost pisanja, svaka je od njih važna i neophodna. Nijedan ozbiljan čitalac ili pisac ne čita samo remek-djela, niti se od remek-djela može nužno više naučiti nego od osrednjih ili loših pisaca. U tom smislu nema posebnih knjiga koje su me direktno inspirisale. Zapravo, ja ne vjerujem u inspiraciju, između ostalog i zato što ima mistične konotacije – inspiracija je kad te posjedne neki duh (spiritus) pa onda iz tebe progovori ili u tebi rovari. Niko ne pita fudbalera odakle mu inspiracija da igra fudbal – ako je profesionalac, igrao je od malih nogu i na svakom nivou takmičenja. Fudbaler se probudi ujutro i ode na trening jer mu je dan organizovan oko fudbala, jer je to ono šta radi i čemu je život posvetio. Tako, vjerujem, i naučnik – svaki dan mu se postavljaju nova pitanja unutar istog sistema znanja, unutar njegovog životnog domena. Inspiracija je za amatere, koji mogu da rade ovo ili ono, pa rade ono za šta imaju inspiraciju.
Oduvijek mi se činilo da je piscima, u odnosu na sve druge umjetnike, najgore u egzilu. Razlog tome je distanca od maternjeg jezika, koja može utjecati na okretnost u vlastitom duhu. Da li je to tačno u Vašem slučaju? Na kojem jeziku pišete, a na kojem osjećate svijet? Da li je moguće da egzistiramo polifonijski, višejezično kao što naslućujete u The World and All That It Holds?
Egzil je po definiciji zasnovan na totalnoj nemogućnost povratka kući, da li zbog udaljenosti, da li zbog zatvorenih granica, da li zbog toga što je egzilant politički progonjen i prognan. Mada još uvijek ima pisaca koji se ne mogu vratiti kući, globalna povezanost uslovljena internetom i relativno jeftinim prevozom čini da je egzil malo staromodni koncept, najviše vezan za hladnoratovske disidente ili prognane pisce a la Solženjicin ili Czeslaw Milosz. Distanca je mnogo manja u doba interneta, uz pomoć kojega se može i čitati i slušati (uživo) maternji jezik, razgovarati sa sunarodnjacima gdje god da su, a na kraju i objavljivati. U tom smislu, ja nikad nisam bio u egzilu. Dugo sam redovno objavljivao kolumne na bosanskom, a nikad nisam prestao pisati – iako sad mnogo manje objavljujem na maternjem jeziku. Što također znači da je život u dijaspori neizbježno višejezičan i polifoničan. Ne samo da niko u dijaspori ne priča samo jednim jezikom, nego je i jednojezični svijet – ta vječna fantazija jezičkih nacionalista i fašista – potpuno nemoguć. Štaviše, ta novozarađena višejezična suština pomaže i da se jasno vidi da je svaki jezik – osim onih rijetkih koji postoje samo u geografskoj izolaciji – zapravo posljedica akumulacije raznih jezičkih praksi unutar istog historijskog i govornog područja. Svaki ozbiljan jezik je zapravo ukorijenjen u višejezičnosti, što će reći da je pri pisanju polifonija neizbježna. U bosanskom jeziku postoji slavenska gramatička i sintaktička struktura u koju su urasle riječi iz turskog (i arapskog i perzijskog, putem turskog), italijanskog (zbog trgovine, od vremena Kulina Bana pa do espresso aparata), njemačkog (koji je došao sa Austro-Ugarskom i njenim službenicima, za koje njemački često nije bio maternji), španskog (putem Ladina, jezikom Sefarda), a i engleskog (koji je jezik filmova, muzike i interneta). Niko ne priča čisti maternji jezik, jer takva stvar uopšte ne postoji, osim u mašti suludih nacionalista. Polifonija je jedini mogući oblik postojanja, kako u književnosti, tako i u svijetu.
Bejturan i ruža
O čemu govori Vaš novi roman “Bejturan i ruža”?
To je izbjeglički ep, u kojem su glavni junaci dva Bosanca: Rafael Pinto, Sefard i Osman Karišik, Bošnjak. Oni se upoznaju i zaljube u austro-ugarskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu. Knjiga ih prati kroz ratove i belaj, od Sarajeva pa do Šangaja, između 1914. i 1949., sa epilogom u Jerusalemu 2001.
Vaša djela nerijetko otvaraju pitanje kompleksnosti međuljudskih odnosa, historije, pa i identiteta. Šta nam poručujete novom knjigom?
Trebalo mi je između trinaest i petnaest godina da napišem tu knjigu. Da je cilj bio da se njome pošalje nekoliko poruka, trebalo bi mi mnogo manje vremena. Poruke se šalju tekstom ili postavljaju na društvenim mrežama i za to treba desetak sekundi, nakon par minuta ozbiljnijeg razmišljanja. Moja knjiga, kao i sve druge, sadrži jedan kompleksan svijet u kojem žive komplikovani ljudi i koji sadrži beskonačnost ljudske historije. Taj svijet je stvoren od jezika i izgrađen do najmanjih detalja. Tako je ta knjiga iskustvo tog svijeta, direktno ili indirektno, a ne protočni kanal za banalne poruke.
Muzika kao zajedničko iskustvo
Djelujete i na polju muzike. Cielo Hemon. Muzika i književnost spadaju u vremenske umjetnosti. Šta ih to približava – a šta razlikuje?
Književnost se ne odvija u vremenu nego u jeziku. Muzika i film se odvijaju u vremenu, uz pomoć osjetila, pošto je hronološki poredak neizbježan. Muzika se sluša od početka, kao što se film gleda od početka – od početka određenog vremenskog perioda. I mada se to vrijeme može zaustaviti, to narušavanje vremenskog, te tako i fizičkog i osjetilnog, razbija koherentnost tog iskustva. Književni tekst se može čitati na mnogo načina, ali čak i ako se uvijek čita od početka, to nije vremenski početak. Jedna pjesma se može pročitati za trideset sekundi, ili za dva dana. Isto tako, književnost je teško kolektivno iskusiti, istovremeno sa drugima – zato što ne zavisi od osjetila i ne odvija se u vremenu i prostoru. Dok je to lako moguće sa muzikom, naročito plesnom. Muzika neizbježno omogućava intenzivno zajedničko osjetilno iskustvo, i to ne samo dok se sluša nego i dok se stvara. Književnost je teže stvarati u saradnji s drugima. Muzika uvijek pretpostavlja fizičko prisustvo drugih, u stvaranju i recepciji. Film je nemoguće napraviti bez drugih ljudi. U zadnje vrijeme, teško mi je išta raditi i stvarati bez drugih ljudi, akobogda pametnijih od mene.
Slike su sve, riječi su malo, akcija je ništa
Osjećate li pritisak kojeg nosi odgovorna uloga pisca/intelektualca u formiranju javnog diskursa – u svijetu koji nam se pred očima raspada? U svijetu u kojem posve ravnodušno posmatramo ratove i stradanja.
Od koga dolazi taj pritisak? Ta mitološka uloga pisca/intelektualca je u najboljem slučaju dosta minorna, iz mnogih razloga, uključujući i to što se javni diskurs preselio na internet i odvija se u nedođiji društvenih mreža. Na Twitteru (s kojeg sam se skinuo) ili Instagramu, a da ne govorimo o TikToku, pisci i intelektualci imaju istu, najčešće manju, važnost, od nekog tinejdžera koji iz podruma roditeljske kuće influensa po vascijelom dunjaluku. A posmatranje ratova – pri čemu je razlika između neravnodušnog i ravnodušnog vrlo mala – počelo je davno, najkasnije sa izumom televizije. Ja se sjećam kako je ravnodušno posmatran rat u Bosni. Sad samo ima više sadržaja da se posmatra, što samo obezvređuje taj sadržaj, a od ratova prave besplatan sadržaj za društvene mreže. Odgovorni pisci/intelektualci, kao i civili, postavljaju slike obezglavljenih beba (koje se na lajni vide između reklama za Bitcoin i videa o zdravoj ishrani) i time praktikuju javnu odgovornost pod pretpostavkom da će neko potresen tim slikama krenuti u nekakvu moralnu akciju. Ali, svi sve stalno posmatraju i moralni voajerizam je glavna, možda i jedina, opcija. Slike su sve, riječi su malo, akcija je ništa.
Što se tiče moje umjetnosti, organizovana, klasična književnost je staromodna, kao balet ili opera. Ili ima banalnu folklornu vrijednost u nacionalnim/nacionalističkim kulturama, kao Sinjska alka ili bacanje kamena s ramena. Nove forme književnosti nastaju i umiru na internetu, a da niko ni ne primjećuje. Glavni narativni žanr za veliku većinu omladine su video igre.
Kako dalje? Na čemu trenutno radite? O čemu biste voljeli pisati u vremenu koje je pred nama?
Uglavnom se bavim muzikom. Prošlu godinu sam proveo u Berlinu, baveći se produkcijom muzike i DJ-anjem. Nemam trenutno nikakvih planova za pisanje. Moguće je da je Bejturan i ruža zadnja knjiga koju ću ikad napisati.
Izvor: urbanmagazin.ba
