Već drugu godinu zaredom, što bi se „u nas“ reklo, „ničim izazvan“, i to nekako baš pred božićne i novogodišnje praznike, BiH zapljuskuje ugodni val optimizma koji se odašilje iz Bruxellesa.
Bosnu i Hercegovinu tad nekako zadesi neko „Black Friday“ sniženje, pa vrlo povoljno prođe u izvještajima europskih tijela, sve sa superlativima tipa „do sada neviđenog napretka“ na europskom putu i slično. Redaju se izjave raznoraznih domaćih i europskih političara u tonovima kakve obično ne čujemo kod kuće.
Običan bosanskohercegovački čovjek ili žena tad, u zbunilu, prvo pogleda oko sebe i vidi istu maglo i sivilo, čuje ista gunđanja mrzovoljnih ljudi, čuje iste priče: hoće li poskupiti hrana, nafta i struja, hoće li biti plina. S nevjericom tad pogleda vijesti – a ono, manje više isto: Dodik ovo, Dodik ono.
Onda se taj bosanskohercegovački čovjek ili žena sjeti, da je uistinu, nekoliko „europskih“ zakona nedavno usvojeno, a još neki samo što nisu, ali zar je to – to?
Kao nekom ko je odrastao u zemlji koju sportske sudije na utakmicama obično ne vole i čine im nepravdu, ovo iznenadno okretanje glave briselskih sudija od uistinu jezivih prekršaja u našem kaznenom prostoru (recimo – cijeli niz autoritarnih zakona u RS, neprovođenje presuda Europskog suda za ljudska prava, prijetnje secesijom, naše tužilaštvo, sudstvo, pa kapilarna korupcija, da ne ulazimo u detalje) od kojih gotovo svaki zaslužuje crveni karton, običnom bosanskohercegovačkom čovjeku čini se prosto nevjerovatnim.
Zar je zaista to što je do sad učinjeno dovoljno pa da se optimistički zaključi da smo nadomak početku pregovora, jer sjeća se taj čovjek ili žena, koliko još do jučer ti isti Europljani odmahivali su nam glavom i pričali uvjerljivo kako smo još svjetlosnim godinama daleko od početka početaka procesa. A sad, već drugu godinu zaredom, iznebuha, „načinjeni su značajni iskoraci“, data je do sad najbolja ocjena za ukupni napredak, „zeleno svjetlo“ za početak pregovora praktično je već upaljeno – ostaje još par detalja.
Otkud taj optimizam u općoj atmosferi svakodnevnog beznađa?
Ako pogledamo trezveno, onda nećemo smesti s uma da optimizam koji se ne razvija na podlozi nade – nade u duboku transformaciju našeg društva koja mora prevladati ratom nastale i etnopolitikom očuvane podjele, transformacije na tragu liberalno-demokratskih vrijednosti – nego, recimo, na podlozi trenutne konstelacije interesa, može biti poguban za BiH.
Jer nada je, govorio je to veliki Vaclav Havel, „sposobnost da radimo na nečemu jer je ono dobro, a ne samo jer ima šansu da uspije. Ona je izvjesnost da nešto ima smisla, bez obzira kako će na kraju ispasti“. Ako u EU uđemo sa neokrznutim „vitalnim nacionalnim interesima“, kolektivističkim pristupom podjele vlasti – a da to nije isključeno potvrđuje recimo primjer prijema jedne podijeljene zemlje kakav je Kipar – onda će se naša agonija nastaviti, bez obzira na novo okruženje.
EU može po drugi put napraviti kobnu grešku kakva je već napravljena na kraju rata protiv BiH, naime da mir i državu opet gradi sa sljedbenicima destruktivnih etnonacionalističkih ideologijakojima je u opisu posla razvaljivanje te države. Zašto optimizam bez nade može biti opasan?
Kažu, a ne vidim zašto to ne bismo prihvatili, da se optimist od pesimista razlikuje po perspektivi iz koje razumijeva određeno činjenično stanje stvari. Naprimjer, čaša koja je do pola napunjena vodomza pesimista će biti „poluprazna“, a za optimista, međutim, „polupuna“.
Obje konstatacije su tačne. Tako je za europske suce do juče čaša bosanskohercegovačke države bila poluprazna, a evo već drugu godinu, ta ista čaša je, čujemo, polupuna. Ono što je najgore u svemu jeste da samo činjenično stanje stvari – čaša do pola ispunjena vodom, ili u bosanskohercegovačkom primjeru, isto kršenje ljudskih prava i sloboda, netransparentnost, nacionalističko iživljavanje, pravna nesigurnost, itd. – ni na koji način od sebe ne daje prednost jednom ili drugom gledanju. To će zavisiti od interpretacije.
Ako je činjenično stanje isto – naravno, možemo zaći u nijanse: nije potpuno isto, jer usvojeno je nekoliko novih zakona, pa su stvari za nijansu bolje, ali istovremeno secesionistička retorika se zaoštrila, iznova se utvrđuje da „granice postoje“, prijetnje i blokade, pa možemo reći da je u neku ruku stanje istovremeno gore – onda se definitivno promijenila perspektiva razumijevanja, interpretacija koja je prestala biti pesimistička i postala optimistička.
Način interpretacije određuje interes interpretatora. Interes predstavlja naročiti filter koji određuje na koje elemente nekog činjeničnog stanja obratiti pažnju, a koji se mogu ignorirati ili dovesti u takvu kombinaciju da mogu značiti nešto sasvim drugo. Ova promjena interesa Bruxellesa, i to nije više nikakva tajna, izazvana je ruskom agresijom na Ukrajinu i tektonskim poremećajem u geopolitici kontinenta.
U takvim slučajevima kontinentalnog previranja sve se mora pomjeriti iz ležišta, prekonfigurirati, premjestiti, pa čak i ono što je na periferiji, na onoj najvišoj polici u podrumu ili na tavanu, ono za što se do juče nije znalo čemu služi, koja mu je svrha i šta treba učiniti s njim – kao što je slučaj sa Zapadnim Balkanom.
Postoji opasnost da zbog objektivnog interesa i strateške potrebe, taj zapadnobalkanski „meki trbuh“ EU sada nekako treba zadržati u gravitacionom polju Zapada. Najefikasniji način da se to na brzinu odradi je reaktiviranjem „solunskog obećanja“ iz 2003. koje kaže kako Zapadni Balkan, u stvari, pripada privilegiranoj porodici slobodnih naroda.
Skok iz poslovičnog pesimizma, pojačanog briselskim dubinski kvalitetnim odsustvom interesa za bilo šta što se ovdje dešava (izuzev da ne dođe do oružanog konflikta) u neki hitni optimizam, najbolje se vidi ako uporedimo dva stava, ili interpretacije europskih dužnosnika datih u svega nekoliko posljednjih godina, stava Emanuela Macrona od prije nekoliko godina, i stava Charlesa Michela, predsjednika Europskog vijeća od prije nekoliko sedmica.
Reče prije par godina Macron (istina, stav je bio upućen Sjevernoj Makedoniji, ali nije se nama preostalima teško u njemu prepoznati) da je put prema EU još dalek, dug, neizvjestan, mukotrpan, da mu se ne vidi kraja, da bi Michel rezolutno ustvrdio da već do 2030. godine svi trebaju biti primljeni u Uniju. Zapadnobalkanska čaša je ipak, na kraju, bila polupuna. U vremenu kad je izrečen, Macronovpesimistički stav, ovdje dole shvaćen je kao zeleno svjetlo svim nacionalističkim projektima da još imaju vremena da ostvare svoje ciljeve.
Nastupilo je pogoršanje sigurnosne situacije i nestabilnost u svim zemljama Zapadnog Balkana. Umiveni, proeuropski diskurs političkih elita preko noći postao je netrpeljiv, jezik mržnje, konflikata. Otvorile su se stare teme za koje su mnogi mislili da su nestale – iznova se, recimo, problematizirala multietnička Crna Gora, itd.
Nakon Macronovog stava da „ništa neće proći“, sada dolazimo u opasnost da Michelov stav interpretiramo da, u stvari, „sve prolazi“. Bruxelles ionako prihvaća za svoje ravnopravne sugovornike one likove s američke i britanske crne liste. Sve bi, u takvoj mogućoj interpretaciji, „moglo da može“ i ako ste recimo Dodik i donosite autoritarne zakone i svako malo prijetite secesijom.
Time bismo došli do slijepe tačke optimizma – u tom čudnom obratu perspektiva tako se može desiti da ono što je zlo po sebi (autoritarizam, jezik mržnje, etnoteritorijalni iredentizam), po principu „polupune čaše“ postane u stvari dobro koje je bilo pogrešno shvaćeno. Europa koja je po svojim vrijednostima predstavljala svjetionik slobode, orijentir liberalno-demokratskih vrijednosti koji oplemenjuje naše živote i države, tako bi ustupila polako mjesto Europi koja može samo postati crnom rupom što krajnje pragmatično usisava sve na što naiđe na svom putu.
Od takve Europe bismo mogli dobiti obećanje o prijemu 2030., ali možda ne više obećanje slobode, pravde, niti perspektivu nade da će ove decenije našeg poniženja, trpljenja svakojakih silničkih iživljavanja frustriranih i iskompleksiranih likova iz politike nekako na kraju biti naplaćene. Najveća žrtva u ovom preokretu bila bi nada, nada koju smo, i kada je vladao najcrnji pesimizam, imali da ćemo usvajanjem europskih, humanističkih vrijednosti – vladavine ljudskih prava, sloboda, prava, demokratije – ako ne za sebe, onda barem za djecu stvoriti bolji i pravedniji, slobodniji poredak.
