ASIM MUJKIĆ: Šta je nama AVNOJ danas?

Danas na osamdesetu godišnjicu i ZAVNOBiH-u i AVNOJ-u važno je pristupiti kritički. Recimo prostor za kritičko propitivanje pored očitih elemenata autoritarizma koji će koagulirati nakon oslobođenja, nedorečenog „muslimanskog pitanja“, mogao bi se ticati ideje političkog subjektiviteta naroda i ponekad nejasne veze s političkim subjektivitetom republika, što će postati kamenom spoticanja nakon izbijanja krize

Krajem ovog mjeseca, tačnije 29. novembra navršit će se punih osamdeset godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a (Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije) održanog u Jajcu.

Svega nekoliko dana prije ovog historijskog skupa, nakon tamnih vijekova tuđinske vlasti, Bosna i Hercegovina je 25.11.1943. godine u susjednom Mrkonjić Gradu obnovila svoju državnost konstituirajući se kao moderna republika na načelima ravnopravnosti njezinih naroda, kako je i potvrđeno Rezolucijom bosanskohercegovačkog Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja.

Drugo zasjedanje AVNOJ-a održano je u prisustvu 142 vijećnika. Na njemu je vlada Kralja Petra II odbačena kao izdajnička, kao i djelovanja jedinica Draže Mihajlovića. Nakon što je AVNOJpotvrđen kao vrhovno predstavničko i izvršno tijelo Jugoslavije, osnovan je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije s ovlaštenjima vlade, preko kojega će AVNOJ ostvarivati svoju izvršnu vlast.

Na drugom zasjedanju odlučeno je i da se izvrši revizija svih međunarodnih ugovora i obaveza koje je u inostranstvu sklopila izdajnička izbjeglička vlada. AVNOJ je donijelo i odluku da se Jugoslavijaizgradi na fedrativnom principu kao zajednica ravnopravnih naroda.

S pravom se 25. novembar danas u BiH, tačnije jednom njenom dijelu, obilježava kao Dan državnosti. Međutim, ako pratimo slijed historijskih zbivanja, moramo postaviti logično pitanje – u kakvoj je vezi, odnosno da li uopće ima neke veze između ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, osobito kada je riječ o državnosti BiH?

Ako ima, zašto se onda rijetko ili nikako ne pominje u povodu Dana državnosti? Ukratko, da li je zamisliv ZAVNOBiH bez okvira AVNOJ-a – i obrnuto?

To, naravno, nije identično nacionalistički nabijenom malicioznom pitanju da li je BiH zamisliva bez jugoslavenskog okvira, ali svakako treba razmotriti važne elemente državnosti i BiH i Jugoslavijekoje su se na jedan duži period, rekao bih konstruktivno, prožimale. Bio je to okvir unutar kojega BiH bilježi svoj najveći uspon, kako na ekonomskom tako i na kulturnom planu.

Taj međuprožimajući element smeta, s jedne strane, današnjim bosanskohercegovačkim državotvornim čistuncima koji se dovijaju kako da popune prazninu državnog kontinuiteta od četiri stotine godina pa od ZAVNOBiH-a uzimaju samo ono što se može uklopiti u njihov ideološki konstrukt, a s druge strane, on smeta raznim nositeljima velikodržavljanskih projekata koji će konstituciju moderne bosanskohercegovačke republike diskvalificirati kao komunističku izmišljotinu pravo iz „Titova Jajca“.

Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije osnovano je godinu ranije, 26. i 27. novembra1942. u Bihaću, na području takozvane Bihaćke republike, najvećeg slobodnog teritorija u porobljenoj Europi, kao najviše predstavničko političko tijelo Jugoslavije, na temelju već razgranate mreže narodno-oslobodilačkih odbora na oslobođenim teritorijama i vojnih pobjeda nad agresorom i njegovim domaćim pomagačima.

AVNOJ je osnovan sa zadatkom ujedinjavanja, organizacije, okrupnjavanja oslobodilačkih napora na području Jugoslavije u jedan suvereni politički subjekt koji bi raskinuo s monarhističkim nasljeđem i nacionalističkom političkom organizacijom bivšeg sistema koji je kapitulirao nakon svega dvije sedmice borbi. Tendencija prerastanja u nezavisni politički subjekt najbolje se vidjela nakon samog zasjedanja.

AVNOJ počinje djelovati kao prava vlada preko svojih odsjeka za unutrašnje poslove, privredu, zdravstvo, vjerska pitanja, socijalna pitanja, propagandu, itd. Uz parolu „nema povratka na staro“ iznešena je i vizija Jugoslavije kao federalne zajednice ravnopravnih naroda.

„Virus državotvornosti“ je pušten iz boce. Tokom 1943. širom Jugoslavije konstituiraju se antifašistička vijeća budućih jugoslavenskih federalnih republika (jedno od njih je i ZAVNOBiH). Završni stav Rezolucije ZAVNOBiH-a, donesene u noći između 25. i 26.11.1943., kaže:

„Danas narodi BiH kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja BiH, hoće da njihova zemlja koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena BiH, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi BiH učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije“.

Ova suverena državotvorna volja svih naroda BiH bit će potvrđena u Deklaraciji Drugog zasjedanja AVNOJ-a koja kaže:

„Narodi Jugoslavije opravdano zahtijevaju da se uspostavi takvo državno vođstvo, koje će i po svom sastavu i po svom programu biti jemstvo da će svim narodima Jugoslavije u federativnoj Jugoslaviji biti i stvarno osigurana istinska ravnopravnost“.

Dakle, jugoslavenski – federalni, narodni okvir se razumijeva kao garant za ostvarivanje političkog subjektiviteta, državnosti posebnih njenih republika. Na taj način uspostavlja se veza državnosti pojedinačne republike s cjelinom jugoslavenske zajednice i obrnuto. Ta veza izražava se pojmom „istinski ravnopravnog zajedništva“ koje podrazumijeva da jedan narod ne može biti slobodan ako to nisu i svi drugi.

U Deklaraciji AVNOJ-a kaže se kako „narodima Jugoslavije za njihovu borbu protiv okupatora nisu bili potrebni prethodni sporazumi o ravnopravnosti. Oni su se latili oružja, počeli oslobađati svoju zemlju i time sebi ne samo stekli nego i osigurali pravo na samoodređenje, uključujući pravo na otcjepljenje ili ujedinjenje s drugim narodima“. Individualni narodni, a potom i republički suverenitet tako se djelatno, u prvom redu, oružano ostvario na pozadini zajedništva na ravnopravnoj osnovi. Samim tim državnost, kako Jugoslavije tako i pojedinačnih republika, razumijeva se kao odnos koji počiva na kompleksnoj dinamici izgradnje, ili pak, kako će se kasnije desiti, razgradnje „istinskog ravnopravnog zajedništva“ kao razloga postojanja jugoslavenske državne zajednice.

Državnost – izuzev u nacionalističkim fantazijama – uvijek je odnos, nikada ne stoji sama po sebi i za sebe, u nekom svom mjehuru od sapunice. Ona je uvijek „sa-državnost“ koja se izgrađuje iz guste, kompleksne mreže najrazličitijih vidova međusobnih odnosa s drugim zemljama i narodima, pa se kao takva uvijek „sa-konstituira“. Ako imamo dileme u vezi s tim, dovoljno je pogledati euro-integracijske procese koji nam predstoje. Ne intepretiramo li na sličan način danas mjesto BiH u europskoj zajednici naroda kao svojevrsni garant za ostvarenje našeg političkog subjektiviteta?

Navedeno je u Deklaraciji i šta pored fašističke agresije vreba kao opasnost za zajedništvo:

„Skršeni su ostaci veliskosrpske hegemonističke politike, razbijeni su pokušaji da se u naše narode ubaci međusobna mržnja i nesloga, a istovremeno su poraženi i ostaci reakcionarnog separatizma“.

U ovoj rečenici Deklaracije anticipiran je i mogući pravac razvoja ukoliko se zajedništvo dovede u pitanje. Upravo tako se Jugoslavija i raspadala od Memoranduma SANU 1986. Ovaj dokument prvi problematizira vezu državnosti pojedinačne republike s cjelinom jugoslavenske zajednice i obrnuto. Ubrzo je, s povratkom nacionalizma i tvrdih identitetskih narativa, ta međupovezanost postala neugodnim svjedokom, „slabošću“ vlastite nacionalne samobitnosti, pa se AVNOJ i njegovo civilizacijsko naslijeđe počelo odbacivati. U tome nisu samo prednjačile političke elite bivših jugoslavenskih republika, nego i njihove akademske i intelektualne zajednice.

Novi–stari identitetski narativ nalagao je revizionističko odjeljivanje državotvornog uspona svoje republike od jugoslavenskog, federativnog elementa svoje državnosti, odstranjujući ga kao „lutanje“, „grešku“, „nametanje“, time, svjesno ili nesvjesno, u stvari, umanjujući komponente državnostiupravo svoje republike. Takvi narativi državnosti odsječeni od stvarnog konteksta svog nastajanja i razvijanja mogu biti samo apstraktni, vještački, neuvjerljivi, upravo puki ideološki konstrukti kakvim se danas upravo i pokazuju.

Moderni politički subjektiviteti svih jugoslavenskih republika, osobito BiH, temelje se na antifašističkoj borbi, na postignutom stupnju organizacije političkog i društvenog života na slobodnim teritorijama i stupnju svijesti koja je s tim procesima narastala. Kada su po prvi puta u svojoj povijesti narodi BiH na oslobođenim teritorijama imali priliku da se na demokratski način organiziraju i donose odluke o načinu života u svojoj zajednici, to su objeručke prihvatili i dokazali da nema naroda ‘nezrelih’ za demokratiju, što, na žalost, čujemo danas.

Ta ogorčena borba protiv okupatora, koja se provodila u zajedništvu s drugima u Jugoslaviji, istovremeno se odvijala i na drugom frontu – klasne borbe protiv starog, monarhističkog, eksploatatorskog poretka.

Zato je važno danas na osamdesetu godišnjicu i ZAVNOBiH-u i AVNOJ-u pristupiti kritički. Recimo prostor za kritičko propitivanje pored očitih elemenata autoritarizma koji će koagulirati nakon oslobođenja, nedorečenog „muslimanskog pitanja“, mogao bi se ticati ideje političkog subjektiviteta naroda i ponekad nejasne veze s političkim subjektivitetom republika, što će postati kamenom spoticanja nakon izbijanja krize.

Međutim, isto tako, moramo prestati s nedozrelim ignoriranjem jednih, a nekritičkim veličanjem nekih drugih elemenata što diktira dnevna politika a ne historijska odgovornost i istina. I naš ZAVNOBiH i AVNOJ dijelovi su iste cjeline, jedne zrele progresivne vizije pravednog društva koji je počivao na ideji saradnje i spoznaji da jedan ne može biti sam za sebe slobodan, ako slobodan nije i onaj drugi. Dokumenti ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a predstavljaju vrhunac domaćeg, potpuno indogenog političkog porijekla koji je na svoj način definirao političke subjektivitete u zemlji.

Zato posebnu težinu imaju riječi iz Izvještaja koji je vijećnicima drugog zasjedanja podnio J.B. Titokoji je rekao:

„Mi danas imamo Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. U njemu su zastupljeni svi slojevi društva. Prvi put u svojoj historiji naši narodi šalju u taj organ predstavnike koji su iznikli iz njihove sredine, koje oni slobodno biraju i u koje oni imaju zaista puno povjerenja“.

————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Prof dr. Asim MUJKIĆ

Asim Mujkić je univerzitetski profesor, sociolog i filozof. Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH. Autor je više od 80 naučnih i stručnih radova.

Prof dr. Asim MUJKIĆ

Asim Mujkić je univerzitetski profesor, sociolog i filozof. Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH. Autor je više od 80 naučnih i stručnih radova.