U pokušaju da uredniku nametnem temu femicida kad su se mediji već ispuvali nakon ubistva u Gradačcu, rečeno mi je da je malo kasnimo, da smo kao medij pažljivo pratili ovo pitanje i da smo tematski o femicidu morali pisati nakon toga.
Nije da ne razumijem uredničku poziciju, ali cilj ovoga je razumjeti da kad dođe do femicida je već kasno, i da mediji trebaju i preventivno da djeluju. Cilj je razumjeti da se upravo sad, u nekoj kući, stanu, na ulici, priprema teren za novo ubistvo. Cilj je da nasilje ne bude sistem u kom živimo.
KOLIKO JE TOGA ŠTO SE NE ZNA
Od momenta kad se tanačila tema desio se novi femicid u Živinicama, desili su se i protesti uglavnom žena, uz tek pokojeg muškarca, širom BiH, Hrvatske i Srbije sa pozivom svim ženama, ali ne samo ženama, da na 15 minuta zaustave svijet oko sebe. Iskreno se nadam da do momenta izlaska ovog teksta neće biti i novih slučajeva.
Vratimo se protestima koji su se proširili i do Korčule. Izabrali smo Korčulu jer lito je, ali ne samo zbog toga.
Na vijest da su na Korčuli žene stale na stepenište, na ulazu u Stari grad (kulu Revelin) sa natpisom Krv žena je i na vašim rukama, lokalni tviteraš je napisao:
„Dovoljno je da neki frustrirani kozojeb pochini ubistvo iz strasti u nekom opskurnom kraju svijeta pa da lokalna woke ekipa napravi uskopist na zadnje noge te zaprijeci ulaz u stari grad vozilima“.
Na stranu greške, uzrokovane uskomešalom krvlju. Ono na što moramo ukazati pažnju je stav koji nije nimalo usamljen.
„Frustrirani kozojeb“ iz „opskurnog kraja svijeta“ znači da je riječ o vukojebini gdje muškarci i dalje opšte sa kozama, a kad im malo udari južina, onda je, u takvim sredinama, logično da strada žena.
Taj „opskurni kraj svijeta“, u ovom slučaju bio je Gradačac, BiH, jer poznato je da „kozojebi“ samo tamo žive. Valjda je tako lakše misliti. Ipak je Hrvatska civilizacija, pa što bi žene blokirale ulaz?
Ali, zaleti se poneki „kozojeb“ i do Hrvatske. Posljednjih godina Hrvatska treća zemlja u EU po broju femicida. Sad, mora da su došli iz BiH, ili nedao bog, iz Srbije. Tamo ih posebno ima. A spustio se poneki i do Korčule. Ono što je javnosti znano, posljednje ubistvo, odnosno femicid na Korčuli, odnosno Veloj Luci, desio se prošle godine kada je 34-godišnji „kozojeb“ nožem ubio sopstvenu mater, koja je svog sina u više navrata prijavljivala policiji zbog nasilja.
Козојеби > Kozojebi
E, sad, idemo „tamo daleko“.
Kad se podvuče crta ispod broja femicida „tamo daleko“ u poslednjih pet godina, bez ove godine, on daje zbir o 127 žena žrtava, a po godinama izgleda ovako: 30, 26, 26, 20, 25. U ovoj godini zasad se stalo na 24, što je otprilike broj ubijenih žena u BiH i Hrvatskoj zajedno. Ali to je samo ono što se zna, što su mediji ispratili.
Izdvajamo Srbiju sad ne samo zbog broja, već zbog specifične situacije u društvu gdje su nasilnici više nego igdje ugledni građani i gdje nasilje nije ništa drugo nego sistem. Sistem u kom su žene najveće žrtve.
NAJVEĆI BROJ ŽENA NASILJE I NE PRIJAVLJUJE
Navedimo samo Jagodinu, grad u kom već, reklo bi se, stoljećima vlada jedan te isti čovjek – Dragan Marković Palma, nasljednik Arkana na čelu stranke, redovni poslanik u Skupštini Srbije, ali i redovni partner u vlasti. U gradu Jagodini javne su tajne tzv. „bunga, bunga“ žurke gdje se novoj srpskoj „eliti“ (političarima, biznismenima…) podvode maloljetnice, a kako je sva vlast u rukama jednog čovjeka, uključujući i policiju, de ti gukni o tome i ostani živjeti tu gdje živiš. A svi ti posjetitelji su inače porodični ljudi. Tradicija, vjera, porodica…
Puno se priča i o sigurnim kućama kao rješenju. U Srbiji ih je svakako premalo, ali možete li zamisliti sigurnu kuću u Jagodini, ili nekom manjem gradu, a da nasilnik ne zna gdje se nalazi? I šta nakon što žena izađe iz sigurne kuće? Gdje se vraća? Ima li posao, ekonomsku stabilnost?
Tako ranjiva, idealna je meta nasilniku kome na ruku ide. Zbog straha najveći broj žena nasilje i ne prijavljuje, a počinioci su podstaknuti blagim kaznama jer se za počinjeni femicid najčešće terete samo za obično ubistvo.
Problem je i što ne postoji prava baza jer se do podataka o femicidu dolazi putem medija. Ali ni to nije sve.
Povodom Međunarodnog dana borbe protiv femicida, koji se obilježava 6. decembra, Autonomni ženski centar izdao je saopštenje u kom navode da zabrinjava činjenica da protiv sudija i zamjenika tužioca, koji svojim postupanjem ili nepostupanjem nisu spriječili da životi žena i dece budu spašeni, nisu „pokrenuti čak ni disciplinski postupci“.
„Smatramo da slučajevi u kojima institucije nisu zaštitile živote žena i devojčica ozbiljno narušavaju poverenje žrtava, jer žrtve stiču utisak da ih institucije neće zaštiti kada prijave nasilje, što je nažalost i dalje iskustvo velikog broja žena koje su o tome svedočile na društvenim mrežama pod #nisamprijavila“, navodi se u saopštenju.
A gdje je, pored svega, preventiva?
U školama sigurno nije. Sistemsko obrazovanje o seksualnim pravima ne postoji, ali ne postoji ni sistemska baza femicida, kao ni nasilnika. Sve što postoji je sistem nasilja.
Uskoro kreće i nova školska godina. Traume sa kraja prošle, nakon masovnog ubistva u školi, i dalje postoje. Došlo se u situaciju da se treba brinuti za živote djece.
I gdje sad da mislimo o seksualnim pravima i obrazovanju?
