Demografski problemi u BiH predstavljaju dnevno-političku temu koja se reciklira iz godine u godinu, jer da nas je sve manje i da starimo opšte je poznato, međutim osim ispraznih floskula o podizanju nataliteta i bolje socijalne klime konkretnih rješenja nema.
Teško da ih može i biti, jer predložene mjere na državnom i entitetskim nivoima (povećanje materinskog dodatka, katkad besplatni stanovi ili pak placevi) nisu ništa drugo do jeftin populistički trik koji se ne hvata u koštac sa ključnim problemima, poput malih plata, inflacije i opšte nesigurnosti. U BiH demografska struktura ima i bitne političke implikacije budući da se država zasniva na konstitutivnosti naroda i indirektno njihovoj brojnosti.
RATNI GUBICI I IZBJEGLIŠTVO
Demografskom krizom su zahvaćeni svi dijelovi BiH, a blagi porast populacije zabilježen je samo u regionalnim centrima poput Banjaluke, Sarajeva i Mostara – i to isključivo useljavanjem a ne natalitetom. Ilustracije radi, BiH je na posljednjem predratnom popisu (1991.) bila na demografskom vrhuncu i imala 4,3 miliona stanovnika, prosječne starosti 35 godina, što je BiH – ali jednako i ostatak tadašnje Jugoslavije – svrstavalo u demografski najmlađe zemlje Evrope.
Ratni gubici i izbjeglištvo više od milion ljudi potpuno je promijenilo etničku sliku BiH – ali i drastično smanjilo ukupan broj stanovnika. Zbog političke situacije i permanentne krize u zemlji prvi i posljednji poslijeratni popis je sproveden 2013. godine, a po kojem BiH ima 3,5 miliona stanovnika, uz napomenu da se veliki broj ljudi popisao pogotovo u RS, iako već decenijama živi izvan BiH. Samo na osnovu prirodnog priraštaja, BiH od 2013. do danas ima oko 100.000 stanovnika manje, dok po procjenama demografa iz Banjaluke Aleksandra Majića, ukupan gubitak stanovništva u BiH na osnovu prirodnog priraštaja iznosi više od pola miliona ljudi.
U demografskoj stručnoj javnosti ne postoji jasan konsenzus o ovim brojkama jer idući popis je upitan i ne postoji objektivan metod procjene (mnogi iseljenici nikada ne odjave svoj boravak iz BiHpa je objektivna brojka potpuno nepoznata). Ovakva demografska kretanja urušavaju i stabilnost penzijsko-invalidskog sistema.
Sam narativ određenih demografa u regiji je jako problematičan i senzacionalistički. Tako naprimjer hrvatski demograf Stjepan Šterc plasira popularne desničarske teze o tome kako postoji plan da se hrvatsko stanovništvo zamijeni migrantima (takve izjave su nešto rijeđe kod BiH demografa, ali ipak ne manje opasne).
Demografsko pitanje u BiH često se koristi i poput ratne retorike, a nestanak naroda se smatra ultimativnom katastrofom. Za nacionalističke elite ljudi u BiH nisu ništa drugo do topovsko meso u nekim budućim ratovima, makar je odlazak mladih (ali i čitavih porodica) u inostranstvo dobro ispraznio arsenal za neke buduće sukobe. Prema podacima UNFP-a (Populacionog fonda UN-a), BiH će 2070. godine imati 1,5 miliona stanovnika ako se nastave ovakvi trendovi, no treba se imati na umu da situacija može biti i gora u zavisnosti od globalne situacije.
Svi ovi faktori tupe oštricu nacionalističkih projekata u BiH, budući da se postavlja pitanje koji je smisao zamišljenih teritorijalnih ekspanzija bez dovoljno ljudi?
Čitavi krajevi BiH su već sada potpuno prazni, sa posebnim akcentom na ruralna područja, te ako zaista daleke 2070. u BiH bude projektovanih milion i po duša (većinom staračkih), oni mogu da stanu u tri, četiri najveća urbana centra u BiH. Zazivanje rodne grude, predaka, vjekovnih ognjišta je ionako jalovo, ali bez stanovništva postaje groteskno.
Ranije pomenute populacione mjere su često upakovane u desničarskuo ruho – od žena se očekuje da se vrate stotinu godina unatrag i postanu mašine za rađanje (pri čemu je bitno pomenuti da je visok natalitet u prošlosti, ali i danas u nerazvijenom svijetu više povezan sa proizvodnjom radne snage u vidu djece i nepoznavanjem kontracepcije, nego sa nekim takozvanim tradicionalnim vrijednostima).
HILJADE PORODICA ODLAZI NA ZAPAD
Svako društvo na svijetu prolazi kroz takozvanu demografsku tranziciju, od predmodernog društva sa visokim priraštajem, do modernog društva sa niskim priraštajem (najniži natalitet na svijetu imaju Južna Koreja i Japan, a najviši ekstremno siromašni Niger).
No jednom kada društvo dovrši demografsku tranziciju i ode u modernost – nema povratka nazad, pri čemu je najbolji primjer Kina koja se samo do prije nekoliko decenija smatrala demografskom bombom, dok danas Komunistička partija ima čitavu kampanju podizanja nataliteta, koja čak i po njihovom vlastitom priznanju ne daje rezultate.
Mladi Kinezi danas većinom žive moderne živote u gradu i ne žele kapitalistički komfor žrtvovati radi podizanja porodice. Problem jeste kada sve predložene demografske mjere (dječiji dodaci, nacionalne penzije za majke, dodjeljivanje stanova) na puno višem nivou i sa više resursa provedene u razvijenim zemljama zapadne Evrope (Švedska, Norveška, Njemačka) ne postignu željene rezultate – zbog čega su se te zemlje okrenule useljeničkoj politici.
Prosječan mladi čovjek u BiH, iako neuporedivo siromašniji od svog vršnjaka sa zapada, živi moderno, ima pametni telefon, laptop, mnogi solidna vozila, i ne pada mu napamet da to žrtvuje zbog imaginarnog broja djece.
Istovremeno, potomstvo treba da predstavlja prevashodno ličnu odluku svakog pojedinca i ne smije se nametati u ime neke nacionalne ideologije; posljednji puta kada se takvo nešto sprovelo bilo je u Čaušeskuovoj Rumuniji (Dekret 770), kada je ukinuta sva kontracepcija i zabranjen abortus, što je na kraju za rezultat imalo desetine hiljada siročadi.
Okretanje imigraciji da se ublaži demografska situacija u BiH je prije nekoliko godina zvučalo poput naučne fantastike, no svjedoci smo i sve većeg broja stranih radnika iz Azije u našim sredinama, koji usporavaju demografsku kataklizmu. Dok nacionalne elite kukaju nad izumiranjem vlastitih naroda (čijem su iseljavanju ključno doprinjeli), a hiljade porodica odlazi na zapad u potrazi za boljim životom i većom sigurnosti, Bosna i Hercegovina samo može da čeka nove useljenike iz trećih zemalja.
