Za početak, dovedite bilo koga i pustite ovu pjesmu. Nemojte reći o kome se radi, neka pokušaju pogoditi. Samo im recite da se radi o vokalu za koji su jamačno čuli. I sigurno će mnogi sasvim logično misliti da je riječ o kakvoj znamenitoj pjevačici.
Piše: Željko Porobija
Jer to i jest ženski registar, zapravo, mnoge žene koje prirodno pjevaju alt ili kontraalt ne mogu dići glas do ovog visokog A5 tona. Ako tko slučajno kaže da je to Klaus Nomi, iskreno mu čestitajte na izvrsnom poznavanju glazbe, on i jest bio sjajan muški sopran.
A onda im dajte da pogledaju o kome se stvarno radi.
Freddie kao pjevač
Da, Freddie je stvarno mogao biti i muški sopran ako mu se htjelo. I spustiti glas negdje tri i pol oktave niže, na A2, već po potrebi. Ono što ga razlikuje i stavlja iznad drugih jest njegov nenadmašni volumen glasa, sposobnost da uvijek zadrži snagu i izražajnost. U novije vrijeme znanstvenici pokušavaju precizno izmjeriti neke parametre: primjerice, Freddiejev vibrato imao je frekvenciju od 7.04 Hz, dok se kod ostalih pjevača on kreće u rasponu od 5.4 do 6.8 Hz.
I kad ga usporeno pustite, uvidite da je vibriranje bilo iznimno ravnomjerno. U povijesti pop i rock glazbe on je potpuno jedinstvena pojava. Smiješno je sjetiti se da u svom prvom bendu The Hectics on nije bio pjevač, nego samo pijanist. Pjevao je Bruce Murray, svakako da niste čuli za njega jer je kasnije kruh zarađivao taksiranjem (i nastavio se družiti s Freddiejem).
Ako imate uvježban sluh – i makar nešto znanja o pjevanju – praktički će vas se dojmiti svaka njegova izvedba. Onaj visoki A5 čut ćete i u Under Pressure, tamo će ga držati punih deset sekundi.
Mene osobno najviše fascinira njegova sposobnost u Somebody to Love da u određenim trenucima (1:38 do 1:42) istodobno drži dva tona. Postoji i ta tehnika pjevanja, Nijemci su je nazvali obertöne, (“gornji ton”), a Englezi nespretno preveli s overtone.
Premda se ta tehnika može naučiti, kod Freddieja je ona prirodno izašla iz njega.
Kabaretski rock
A bio je i vrhunski skladatelj. Klavir, taj glavni instrument za komponiranje glazbe, počeo je učiti još kao sedmogodišnjak i jako je dobro razvio smisao za harmoniju.
Ono posebno u njegovim skladbama je poigravanje s kičem. Nije to bilo nešto novo, posebno ne za ono vrijeme glam rocka, valjda najvećeg kičeraja u povijesti popularne glazbe. Meni je to nekoć u glazbi Queena jako smetalo, no onda sam shvatio da se radi o Freddiejevom svjesnom izboru da iz takvog operetnog materijala stvara umjetnost.
I on je to radio vrhunski.
Pravi je primjer ova pjesma koju je Brian May nazvao prekretnicom u njihovoj karijeri, prvim njihovim hitom s obje strane Atlantika. U suštini se radi o kabaretskoj glazbi, a Freddie slijedi tradiciju Noëla Cowarda, nadahnut i tada vrlo popularnim filmom Kabaret (za koji je izvrsnu glazbu napisao John Kander).
Po kompleksnosti, usudio bih se reći, Freddie čak i nadilazi svoje uzore: promjene tonaliteta, suptilne modulacije, jazzerski akordi, perfektno višeglasje, teško je naći jednu tako kratku i pjevljivu pjesmu s toliko inovativnih elemenata.
Dešifriranje Rapsodije
Ali ćemo ga najviše pamtiti po Bohemian Rhapsody, jednoj od najboljih pjesama u povijesti rocka. Rapsodija je glazbena forma u kojoj se odsjeci ne ponavljaju, dakle, nema klasične sheme kitica – most – pripjev, nego u konkretnom slučaju pet različitih dijelova: a capella uvod, balada, operetni dio, rock dio, coda. “Pisao sam tri pjesme, nisam ih mogao završiti te sam ih spojio”, objašnjavao je Freddie.
Nemam vas sad namjeru gnjaviti glazbeno teorijskim terminima poput funkcionalne harmonije, perfektne kadence, sekundarne dominante, uz brojne modulacije i promjene ritma, kojih je u pjesmi pravo izobilje.
Pokušajmo dešifrirati o čemu on zapravo pjeva.
Tekst je prilično neproziran, a u operetnom dijelu postaje i doslovce nebulozan (i to je učinjeno s namjerom). Poruku ne prenose riječi, nego glazba, i to uz pomoć dvije kromatske linije – one u kojima se note mijenjaju po polustupnjevima.
Jednu od njih čujete već u a capella odsjeku – “easy come, easy go” je igra triju tonova stisnutih jedan do drugoga, koji se kreću gotovo poput nekog klatna. Istu tu igru tonova čujete i u operetnom dijelu (“I'm just a poor boy, nobody loves me”). Poruka te igre triju tonova je sumorna, život nam se čini tijesnim i monotonim.
Drugo kromatsko sredstvo je linijski cliché, u kojemu imamo lagano spuštanje, kao neumitni pad na dno. Prvi put ga čujete u klavirskoj dionici na kraju prve sekcije (“anyway the wind blows doesn't really matter to me”), a ponavlja se u još bogatijoj varijanti (s C sve do G) u baladnom dijelu (“now I've gone and thrown it all away”).
Bitno je shvatiti da je ta kromatika odraz Freddiejeve duševne tjeskobe pred klatnom života i konačnim padom, što zasigurno ima veze s njegovim postupnim otkrivanjem homoseksualne orijentacije.
No, pjesma ipak završava s prizvukom nade. Posljednji redak kreće opet s onim “klatnom” kromatskih tonova (“anyway the wind”), ali posljednja riječ pjesme (“blows”) više nije u tom klatnu, ton skače na visoko D, kao da bježi na slobodu. Zvuči to kao neka mala, ali istaknuta zraka optimizma, makar kao pomirenje s realnošću.
Freddiejeva coda
Nije bila slučajna ona usporedba Freddieja i Klausa Nomija na početku članka. Osim što su obojica bili sposobni za sopranski registar, sličnost među njima pojačana je i zajedničkom spolnom orijentacijom, ali i smrću od AIDS-a.
U listopadu 1991. Queen su snimili svoj posljednji singl simboličnog naziva The Show Must Go On. Pjesmu je doslovce skladao cijeli bend: Taylor i Deacon su načinili harmoniju, a tekst i melodiju su sklopili Brian May i Freddie. Bilo je upitno hoće li on moći otpjevati zahtjevnu dionicu, na što je prkosno odgovorio: “I'll fuckin’ do it, darling!”
Sve je učinio savršeno već iz prvog pokušaja, izvukao i D5 ton snagom glasa kakvu je samo on posjedovao. I u spotu se namjerno pojavio odjeven kao žena. “I'm never giving in, On with the show” (“nikada se ne predajem, idemo dalje s predstavom”) bio je njegov životni i pjevački testament. Uvijek me prođe jeza kad to slušam.
Skupio je snagu da mjesec dana kasnije objavi svoju bolest i već sutradan mirno je preminuo u vlastitom domu. Queen su danas najpopularniji klasični rock bend, po slušanosti na internetu i radiju ispred Zeppelina, Beatlesa i Floyda.
