Uz to, radim doktorat na Univerzitetu u Cirihu, na Institutu za socijalnu antropologiju i studije kulture, gdje moja mentorica, Silvy Chakkalakal, odnedavno vodi Odjel za pop-kulturu. U mojoj disertaciji antropološki istražujem načine na koje kustoski kolektivi u kontekstu bivše Jugoslavije mogu oblikovati kulturu sjećanja i problematiziram da li je to iskustvo međunarodno važno, posebno u ovom trenutku kada se dešava genocid u Palestini i ratovi na različitim mjestima.

Prije toga, najviše sam radila neovisno i kao konsultantica u oblastima diplomatije i komunikacije kulture i nauke, u Briselu, Pragu (iz Sarajeva) i u Berlinu, ali mi je, uz studij međunarodnih odnosa i sociologije, najveće zadovoljstvo uvijek bilo neovisno surađivati sa savremenim umjetnicama i umjetnicima iz Bosne i Hercegovine “u pozadini”, pomažući im u pripremi istraživanja, aplikacija, tekstova o radovima i sličnoga. Dok sam živjela u Sarajevu do 2017. godine i ponovno tokom COVID pandemije, producirala sam nekoliko umjetničkih projekata koji su mi lično bili veoma važni. Trudim se da biram raditi na inicijativama koje se u međunarodnom kontekstu Bosne i Hercegovine čine nemoguće i koje u svojoj suštini i izvedbi izazivaju i adresiraju institucionalne diskriminacije koje nam je donio Dayton. Na kulturnoj sceni Bosne i Hercegovine, ipak, uglavnom nisam bila javno aktivna, trudila sam se biti “iza kulisa”, ali Vještice jesu, i rad kroz Vještice mi je zaista otvorio mnoge nove prostore djelovanja i stvaranja. U srži svakog mog rada je nesvođenje života na postdejtonsku stvarnost i beskompromisno očekujem isto od svih s kojima surađujem. Također, od svoje dvadesete sam članica Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena, koje je uvijek bilo sigurno okruženje puno znanja i humora.

Ono što smatram izuzetnom kvalitetom u tvom djelovanju je doprinos kako u teoriji, tako i u praksi. Kako je nastala ideja za “Sve su to vještice” i šta je bila motivacija za pokretanje ove platforme?

Hvala ti! To je platforma čiji je identitet kroz godine postao skoro pa zamjenjiv s mojim, mada mi to nije bila namjera. Sve su to vještice za sebe kažu da su feministička platforma koja pozira kao kolektiv koji pozira kao mim pejdž. To nije platforma koju smatram isključivo svojom. Sve smo mi vještice. A i zaista, uvijek imam saradnice i partnerske mreže koje rade sjajan posao, obogaćuju Vještice svojim znanjima i iskustvima.

Sada, s odmakom od skoro deset godina, mislim da je za Vještice jedan cilj bio ključan od početka: nastojanje da grade odnose s okolinom iz temeljite feminističke pozicije i insistiranje na njenoj stalnoj potrebi i mogućnosti. Modaliteti u koje su se transformirale su razni, i ja volim što one evoluiraju, nekada uz moju podršku, nekada neovisno od mene. Na međi akademije, umjetnosti i aktivizma, Vještice pokušavaju artikulisati subjektivitet žene iz Bosne i Hercegovine, i ispade da je to iznova nešto skandalozno, svježe, novo… ne samo u lokalnom, već i u regionalnom i međunarodnom kontekstu. Uvijek me iznenadi koliko je Bosnian girl iznova neprobavljiv, neosvojiv i stran koncept mnogima, ali je upravo zbog toga iznimno osnažujuća pozicija.

Poetika mimova

Možemo li objasniti značaj korištenja mimova kao alata za dosezanje publike koja inače nije zainteresirana za feminističko naslijeđe? Šta je to zanimljivo i privlačno savremenoj kulturi u svijetu mimova?

Možemo, između ostalog i na našem projektu “Interventne umjetnosti” se nekoliko istraživača i istraživačica bavi time, oni istražuju kako se politika i mim kultura prepliću, kako mimovi funkcioniraju kao sredstvo izražavanja i oblik političke aktivnosti unutar digitalne kulture. Mimovi imaju potencijal da dosegnu mnogo ljudi, ali su također oblikovani kontekstom specifičnim za zajednicu, doprinoseći politizaciji svakodnevnih iskustava i emocija. Jedna od najvažnijih istraživačica u interdisciplinarnoj akademskoj oblasti, tzv. meme studies (studije mimova), Anastasia Denisova, napravila je odličan pregled osnovnih karakteristika mimova u funkciji društvene kritike, mnogi istraživači interpretiraju mimove u kontekstu kapitala… mimovi već godinama imaju svoje mjesto na istraživačkim institutima diljem svijeta.

Kod nas se, koliko sam ja obaviještena, teme mimova, posebno u feminističkom kontekstu, dotakla istraživačica Leda Sutlović s Univerziteta u Rijeci čiji se članak o inicijativama može naći u novoj publikaciji “Contours of Change: A Decade of Transformative Inquiry at CAS SEE”, potom i Zorica Siročić s Univerziteta u Gracu, koja je nedavno objavila knjigu o feminizmu naše generacije u postjugoslovenskom kontekstu, kao i Ewa Kumelowska u svojoj doktorskoj tezi na Freie Univerzitetu u Berlinu, te i nekoliko mladih istraživačica kroz svoje master teze.

Ja ne mogu dobro govoriti iz pozicije istraživačice mimova jer se njima ne bavim na taj način, niti su Vještice reprezentativan, “školski” oblik mima, one više funkcionišu kao feministički kolaži, slični onima iz osamdesetih godina, samo su digitalni. Vještice i same po sebi koriste mim samo kao jedan od načina komunikacije. Na tu foru smo uhvatile raju, takoreći.

 

Kako se nosite s izazovima populizma i toksične patrijarhalne kulture prilikom djelovanja u online prostoru?

Nikako, mnogo mi to smeta, svaka mlada žena koja istupi u naš medijski prostor doživi javna ušutkivanja, pokušaje sramoćenja i doxxinga, plagiranja, a nisam sigurna ni da imaju veze s našim online objavama, nažalost, čini mi se da smo laka meta primarno muškarcima na pozicijama moći koji su ogrezli u sujeti provodeći sate u tračanjima po kafanama, na osnovu kojeg većina našeg javnog prostora, nažalost, i dalje funkcioniše.

Ja nisam neki dobar primjer nekoga ko djeluje online – moj domet korištenja društvenih mreža je jednak prosječnom korisniku, još je gori, jer objavim mim i onda ugasim komentare, ne odgovaram na poruke, ne učestvujem, osim povremeno. Naprosto nisam tu zbog toga, cilj Vještica nikad nije bio razmjena mišljenja o trenutnim društvenim gibanjima ni moje lično profiliranje kao neke feministkinje ex machina.

Novinarke i digitalne aktivistkinje su u tom smislu mnogo izloženije i stalno na frontu sa svojim licima, imenima i prezimenima i vrlo je važno razmišljati o njima na svakom koraku digitalnog djelovanja. Veoma su nezaštićene, kao što mnogi primjeri iz regije iznova potvrđuju.

 

O prevazilaženju granica

Dosadašnja istraživanja si zaokružila doktorskim studijem u Cirihu. Možeš li nam prenijeti svoje utiske? Šta je to poticajno/izazovno na međunarodnoj akademskoj sceni?

Bilo bi me sramota žaliti se na život između Sarajeva, Berlina i Ciriha. Provodeći većinu vremena u Berlinu, imam mogućnost da brzo dođem bilo gdje (osim kući u Sarajevo, nažalost). Iako doslovce pripadam nečemu što se naziva akademski prekarijat, u kojem svi mi, a posebno iz humanističkih nauka, ne možemo dobiti dugoročne ugovore na institucijama, očekuje se od nas da gradimo svoje karijere na jedan surov kapitalistički način dok radimo na znanju, u Berlinu nismo poželjne na višim pozicijama ukoliko nismo duboko uronjene u kontekst njemačkog govornog područja, imamo male plate, a odnedavno nam i prijete, prate naš rad i zabranjuju nam akademske slobode, to je izbor koji sam svjesno napravila nakon jednako svjesnog odabira godina rada neovisno od akademije, dok se nisam osjetila dovoljno snažnom da svoje doprinose artikulišem u nekom relevantnom kontekstu. Voljela bih da u Sarajevu mogu biti okružena izvorima i uvezana na isti način na koji mi Berlin to dozvoljava, ali za mene to trenutno, nažalost, nije moguće.

 

Sarađivala si sa domaćim i međunarodnim umjetnicima i kustosima. Na koje projekte realizirane do sada gledaš s ponosom?

Hvala ti za to pitanje, jer su Vještice ustvari, pored mimova, najviše fokusirane na to – umjetničke i akademske suradnje kojima institucije služe kao sredstva, a ne ciljevi. Kako sam i sama subjekt Vještica, desi se da su neke suradnje isprepletene između tih identiteta.

Mnogi! Jako sam uzbuđena oko dvije knjige o postjugoslovenskoj i bosanskohercegovačkoj umjetnosti kojima ću dati doprinos, a koje izlaze sljedeće godine. Dugogodišnja suradnja s umjetnicom Šejlom Kamerić je također iznova divna, prije par dana smo u Veneciji predstavile njen rad “Cease”, na kojem sam radila kao jedna od urednica medijskih i kustoskih tekstova i koordinirala multimedijalnu produkciju. Uzbuđena sam i oko suradnji koje u posljednje vrijeme ostvarujem u akademskom kontekstu, posebno u Ljubljani i Berlinu.

Hana Ćurak, Šejla Kamerić i Boris Buden; Galerija Tanja Wagner, Berlin 2022.

Bilo mi je veoma lijepo živjeti i raditi u studiju kustoskog kolektiva Slavs and Tatars u Berlinu par mjeseci tokom pandemije i surađivati s njima na produkciji nekoliko njihovih izložbi, ostali smo dobri drugari i nakon toga, posebno jer jednog od članova mnogo zabavlja da čuje moje kritike.

Vrlo sam ponosna i na prošlogodišnji poziv za učešće na Kritičkoj dramaturgiji, sjajnom programu koji kolegice Hana Sirovica i Nina Gojić vode kroz zagrebačka udruženja Kurziv i SPID, kao i na učešće u odličnim aktivnostima udruženja Pekarna Magdalenske Mreže u Mariboru.

Ambasada, berlinska platforma za umjetnost s prostora bivše Jugoslavije, koja je upravo kustoski obogatila i isproducirala ideju sarajevskog umjetnika Bojana Stojčića o izložbi “Gastarbajter 2.0” koja se može pogledati u berlinskom nGBK do sredine juna, također je jedan od mojih dragih partnera. One rade sjajan posao koji nam je bio prijeko potreban u Njemačkoj.

I, u posljednje vrijeme, naravno, važna iskustva produciranja izložbi Selme Selman i Bojana Stojčića u Umjetničkoj galeriji BiH… i učešće u intervenciji u Maksim Gorki teatru u kontekstu izložbe “Četiri lica Omarske”.

Koji su budući ciljevi i ambicije za “Sve su to Vještice”? Kako će se razvijati Vještice? Imaš li neki savjet za mlade istraživače/istraživačice koji oklijevaju da predstave vlastita promišljanja i radove?

Vještice su jedan vrlo neambiciozan projekt. Puštam ih da evoluiraju na svoje načine, ipak su one eksperimentalna platforma, ali sigurno moramo obilježiti deceniju postojanja sljedeće godine na neki način.

Trenutno me veseli da jedna sjajna studentica iz Graza svakodnevno putem Vještica objavljuje dijelove istraživanja i poeziju koju čita, a koji se super uklapaju u jezik Vještica. Uvijek mi je drago upoznati mlade žene iz Bosne i Hercegovine koje svoju stvarnost promišljaju i osjećaju na poseban način, i ako kroz Vještice mogu naći dodatnu platformu da to artikulišu, to mi je super. I veseli me da nas švedska Kvinna till Kvinna već par godina prepoznaje kao partnerice, vrlo sam im zahvalna za način na koji podržavaju Vještice, čineći ih još više neovisnima i omogućavajući im da većinski rade van, po meni dejtonski uslovljene, NGO-ovske strukture.