Uhvatite li se Bašte sljezove boje, ili Magarećih godina, u nekom trenutku, ako ste posvećeni čitanju, doći ćete i do kraja knjige. Onda posegnete i za drugim opusom Branka Ćopića – i opet ćete naići na kraj.
Branka više nema, ali ostavio je itekako dubok trag na svoj kraj, na djecu koja su čitala njegova štiva, pa se desi i da neko od te djece i samo posegne za „perom“, iako se tim arhaičnim metodom nitko više ne služi, ali dobro zvuči.
Tako je i Refik Hodžić, koga javnost uglavnom zna kao glavnogovornika Haškog tribunala, posegnuo za „perom“, prvo objavljujući svoje priče iz djetinjstva na blogu, društvenim mrežama, a onda kad se to prepoznalo kao potencijal i za ukoričavanje, Nomad je priče ukoričio pod naslovom: Polaroid kauboj. Ovo je razgovor o tom malom kauboju i sa tim malim kaubojem.
Počnimo ovo jednom interesantnom vremenskom podudarnošću. Nedavno ste napisali da se knjiga „Polaroid kauboj“ može pronaći u Prijedoru, gdje su se mogle pronaći i vaše prve objavljene pisane riječi – pjesma u „Kozarskom vjesniku“ prije 40 godina. Kao da se krug u tih 40 godina zatvorio?
HODŽIĆ: Velika je to stvar. Počeo sam pisati na svom blogu i laž bi bila da kažem da sam pisao za sebe. Pisao sam da to neko čita. Dosta toga je o Prijedoru napisano zbog onoga što se dogodilo 90-ih. Postoje hiljade stranica, čak postoji dosta toga napisanog i o poraću, ali vrlo malo onoga što je napisano o 80-ima, zlatnom dobu moga djetinjstva u Prijedoru. Baš kao što svi vuku paralele, vučem ih i ja – bilo je nečeg ćopićevskog u toj magiji i načinu odrastanja koje je uveliko drugačije od današnjeg. Mi smo bili slobodni, naš život se sastojao od avantura koje bi sad bile nezamislive. I bilo mi je važno da se opiše jedna zajednica koja više ne postoji i ljudi koji su tu živjeli. Ne postoji kao zajednica ljudi koji su živjeli u Jugoslaviji u konceptu bratstva i jedinstva. Te zajednice više nema dijelom zbog toga što nema više tih ljudi, posebno nesrpske nacionalnosti. Oni uveliko više ne žive ovdje. Sve se promijenilo, promijenio se društveni model. U mojoj ulici rijetko je vidjeti djecu da se igraju, a kamoli da doživljavaju slične stvari kakve smo mi doživljavali. Bitno mi je bilo dočarati moje djetinjstvo na način koji će biti prijemčiv mojoj primarnoj publici, a to su djeca koja danas žive u Prijedoru. Volio bih da nekada nekom 12-godišnjaku ili curici dođe pod ruku ta knjiga, da se zapita ko su ti ljudi bili, o čemu ovaj čovjek priča. Oni sude po onome što doživljavaju, što uče u školi, muzeju, vide u medijima… I na osnovu toga mogu zaključiti da su ovdje uvijek živjeli isključivo Srbi. Nema te zajedničke istorije nigdje. Ona je potpuno pročišćena. Moja je nada da će se neko dijete iz moje škole „Mile Rajlić“, koja se danas zove „Petar Kočić“, zapitati, možda će se nasmijati na nešto što će pročitati, i zapitaće se da li su ovi ljudi izmišljeni ili su stvarno postojali. Za mene je ogromna stvar da se knjiga prodaje u Prijedoru, a vidjećemo da li će se ovi moji snovi ostvariti.
Kako su te priče završile u zbirci?
HODŽIĆ: Ja sam veliki dio toga već objavio ili na blogu ili društvenim mrežama. Moja primarna publika su ljudi o kojima govorim, ljudi naše generacije i važno mi je da se u tome nalaze. To su djetinjstva koja su slična, ne samo u Krajini. Našoj generaciji je život prekinut, neki od nas nikad nisu uspjeli da se sasvim sastave, nego još uvijek žive u vakuumu u kom su sjećanja na djetinjstvo zamućena ratom, a to su sjećanja koja nas određuju. Ja razumijem frustraciju, naročito mladih ljudi, koji misle da je to nostalgija isključivo za Jugoslavijom kao društvenim modelom, socijalističkim društvom, nekom idejom. Kad je to nostalgija za nečim što ne postoji više, to je bolno u smislu razumijevanja i prevazilaženja onoga što ti se događa. Vrlo specifičan osjećaj, naročito kad se radi o mjestima poput Prijedora koja su u potpunosti izmijenjena. Čak se nekad učini čovjeku da su one uspomene koje nosi sa sobom iščupane iz korjenja i da nisi više siguran da li se to tako odigralo, da li je stvarno postojalo. Dosta ljudi iz te generacije mi je govorilo da moram objaviti knjigu, da moram napisati još toga. To je mene potaklo da možda razmišljam hrabrije, da prevaziđem nedostatak samopouzdanja. Ključnu ulogu je odigrala Ferida Duraković, koja mi je konkretno rekla da to vrijedi i da to trebamo objaviti.
Dugo ste imali taj problem suočavanja sa činjenicom da ta Jugoslavija nije onakva kakvu zamišljate, zbog čega se sukobljavate i sa sopstvenim ocem. Kao jedan od prijelomnih trenutaka u vašem životu je onaj kad shvatate da na Novom Zelandu, gdje ste došli u posjet ocu, shvatate da ste odjednom postali izbjeglica?
HODŽIĆ: Htio sam da uhvatim i, na neki način, dam sliku onoga što se događalo ljudima koji su u trenutku rata u BiH bili vani. Svjestan sam da je iskustvo ljudi koji su bili u BiH puno važnije, ali je malo teksta o tome šta se događalo ljudima koji su se zatekli vani kad se to zlo nadvilo nad našim životom. U knjizi nisam htio da se bavim ratom. Naravno da imam puno toga da kažem o ratu, ali ovdje sam htio samo da pokažem šta se sve događalo jednom dječaku iz Prijedora u tim prijelomnim tačkama. Kad pogledaš knjigu, ona je skup tih prijelomnih tačaka, sa puno prostora između koji daje čitaocu prostora da vidi sebe između tih tačaka. Taj trenutak je bio jedan od prijelomnih. Otišao sam na Novi Zeland 1991., prije nego je izbio rat u čvrstom vjerovanju da ću se brzo vratiti. Završio sam srednju, bio sam u procesu upisivanja fakulteta u Sarajevu, htio sam ići na žurnalistiku. Otac koji je tamo bio duže vrijeme nas je pozivao da mu se pridružimo, a ja sam odbijao. Mama je bila jedna nezavisna žena i odbijala je, međutim uspio je da nas ubijedi da dođemo na kratko vrijeme, za vrijeme raspusta. Kako smo mi došli vrlo brzo sukobi su se rasplamsali u Sloveniji, pa Hrvatskoj. Osjećao sam se kao da sam uvučen u neku klopku, kao da je otac znao tačno šta će se desiti, da nas je navukao da dođemo i da nema povratka. Prijatelji u pismima koja su slali su govorili: „Ne budali, to kod nas nikad neće, dođi ti nazad…“ i ja sam žarko želio da se vratim. Međutim, kako su se stvari odvijale u Hrvatskoj otac je bio sve čvršći u odluci da nema šanse da se vratim nazad i tačno tad sam počeo polako da spoznajem šta se događa. Nakon Vukovara i Dubrovnika bio sam u potpunosti svjestan da nema nazad. Onda sam shvatio da sam proživio život kao Refik, ocjenjivali su me na osnovu onoga što sam kao osoba, i tad sam prvi put doživio da me neko smatra strancem, a ne osobom. Daleko da smo kao izbjegli iz Afrike, ali svakako smo neko ko je manje vrijedan. Ti si predmet nečije dobrote, a može biti i predmet nečijeg zla. To je bio jedan od prijelomnih trenutaka kad se svijet potpuno srušio, a drugi nije mogao da nikne još uvijek.
Tad ste postali nomad, ali vi vaše nomadstvo niste birali, već ste istrgnuti iz korjena, pa je teško to sagledavati na romantičan način kako se na nomadstvo često gleda?
HODŽIĆ: Ima dosta ljudi koji su izbjegli, došli su negdje, pustili su korjene tu i stvorili svoj dom. Već imaju djecu, neki unuke, tu su, itegrisani. Ali znam i da je dosta ljudi još uvijek zarobljeno u nekakvom prostoru između nostalgije i traume. Ne mogu nikome da uđem u dušu i da znam šta razmišlja kad legne, ali ljudi funkcionišu. Ja nikad nisam stekao takav mir. Osim u Rijeci, možda zbog toga što je Rijeka takva, kakva je, što je blizu Prijedora, pa mi ta udaljenost nije prevelika. U Rijeci sam bio prilično zadovoljan. Silom prilika smo morali odseliti. Mi smo kao maslačak. Možda ćeš ti pasti, pa pustiti korjen, ali veće su puno šanse da će te vjetar oduvati negdje na beton.
U pričama iz djetinjstva vidljivi su momenti gdje problematizirate život ljudi u Jugoslaviji, kooliko god je idealizirali i koliko god izgledala drugačije iz sadašnje perspektive. Kroz priče o Vašem ocu, majci, učiteljici, vidljiva je ta težina života, vidljive su bore samoupravljača i samoupravljačica, bez obzira radili u rudniku Ljubija ili negdje drugdje.
HODŽIĆ: Ne smijemo se lagati. To što sam ja tada bio dijete i što je sve bilo nekako prekriveno jednom sjajnom patinom magije djetinjstva, ne znači da nisam percipirao ili osjetio na svojoj koži težinu tog života. Radnička klasa se borila da sastavi kraj s krajem. Naravno, bilo je puno manje izrabljivanja. Ljudi su znali za šta rade i imali su osjećaj da pripadaju nečemu, nekakvoj viziji društva i ta se vizija društva ostvarivala. Ljudi su dolazili, napredovali. Moj otac i mati su pravili tu kuću, moja tetka je dobila stan, pa je ostvarila nekakav nezavisan život, imali su slobodnog vremena tako da nisu nikad bili u situaciji u kojoj se danas nalaze ljudi koji su predmet izrabljivanja, u ovom divljem kapitalističkom modelu u kom živimo, u kom radimo za 300 eura po 14 sati dnevno i nemaš vremena ni za šta van tog rada. A sve samo da bi obezbjedio nekakve osnovne stvari. U budućnosti ne vidiš nikakvu nadu jer tako je i u Americi, zemlji koja je na neki način ta supstanca, suština tog modela. Da, možda ćeš zaraditi za kuću, auto, ali to su materijalne stvari. U socijalizmu, pored tih činjenica o teškom životu koji smo živjeli, moja mati je radila treću smjenu šest, nekad sedam dana sedmično. Otac je bio odsutan po četiri, pet dana odvozeći kompozicije vozova do Slovenije i nazad. Plata je bila 15-og u mjesecu i znalo se često desiti da oko 10-og nema više novca u kući nikako, ali s druge strane bila je vrlo jasna putanja kojom smo se kretali. Ako želiš ići u školu mogao si se iškolovati, podrazumjevalo se da ću ja ići na fakultet, da ću možda napraviti iskorak iz radničke klase u neku srednju. To se podrazumjevalo. Sad se ništa ne podrazumijeva. Neuporedivo je.
Teško se živjelo, ali ono što hoću da ukažem u knjizi je da socijalizam i socijalistička Jugoslavija nisu uspjeli da na neki način ublaže destruktivnu moć patrijarhata, to nasilje nad ženom, iako se ona pokušava izvući iz toga kroz emancipaciju koja dolazi kroz zapošljavanje i ulogu u društvu, ali to nije značilo da se rodne uloge mijenjaju na bilo koji način. To nasilje je do te mjere bilo normalizovano, prisutno u našim životima, da je ono više nego bilo kakva neimaština, bilo koja izdaja ideala revolucije socijalističke Jugoslavije, da je to bilo najteže za proživjeti.
To je kuluminiralo 90-ih i to u najtežem mogućem obliku kroz zločine, posebno zločine silovanja. Prijedor je tu posebno stradao. Stanovništvo je ili pobijeno ili iseljeno, a i to je jedan od rezultata tog problema o kom pričamo?
HODŽIĆ: Naravno. Ima tu i niz drugih faktora, ali da bi se došlo do tih vizija države samo za Srbe, gdje drugi nisu imali mjesta, moralo se pribjeći radikalnim rješenjima, uljučujući istrebljenje. Međutim, brutalnost kojom je to izvedeno je rezultat ovoga o čemu govorimo. Kaže mi jedan prijatelj iz Kozarca da je super knjiga „ali kakva su ona šejtanska posla na početku“? Tu se pojavljuje lik sa srebrnim špicevima na čizmama. To je u stvari patrijarhat, to je ono zlo koje će doći kasnije, zlo koje će doći u alkoholizmu naših očeva, nasilju koje će jednostavno obilježiti sve naše živote. To je neka zla kob koju niko nije uspio izbjeći, čak ni onaj koji je mislio da je pobijedio tako što je očistio Prijedor od nesrpskog življa. O tome rijetko govorimo, a još manje pišemo. Vrlo je teško zagrebati ispod površine razgovora o nasilju jer je sveprisutno. Prema broju žena koje životom plaćaju indiferentnost društva spram tog problema vidim da se nije puno promijenilo. Ali u ovoj knjizi nije sve činjenično stanje. Ima fikcije, ali nema laži nigdje. Nije ni Čopić lagao u opisivanju tadašnjeg života, ali ono što je meni bilo bitno da to bude urađeno na način da jezik bude suptilan. Ovo je knjiga jednog dječaka, ovo nije antropološka ili sociološka analiza vremena, nego pokušaj da se to vrijeme i pogled tog dječaka približi svijetu, a posebno drugim dječacima i djevojčicama u Prijedoru i Jugoslaviji.
Osim u vašem ličnom primjeru, krug se polako zatvara i u samom Prijedoru, a tu je opet ulogu imao i „Kozarski vjesnik“. Početkom 90-ih objavljeno je: „Muslimani, Alijin san vodi vas u smrt“. Oni koji prate situaciju u Prijedoru znaju i da su u istom tom „Kozarskom vjesniku“ objavljene osmrtnice stradale djece. Uspoređujući Prijedor sa ostalim gradovima, stiče se utisak da je najdalje otišao u procesu suočavanja sa prošlošću, a paradigma toga je upravo „Kozarski vjesnik“?
HODŽIĆ: Naš najveći problem je što ostatku ove zemlje vrijedimo samo kao mrtvi i kao zajednica koja se bavi smrću. Mi ne postojimo. Kad bi sad, ovo o čemu govoriš, rekao na nekom panelu u Sarajevu ili čak Beogradu vjerovatno bi me svi napali jer Prijedor je za njih srce tame jer tamo se ne dozvoljava izgradnja spomenika za poginulu djecu, non stop su neki incidenti te vrste, zabrane, itd. Prava istina je da mi ovdje živimo i neprekidno je trvenje zato što se preko naših života prelamaju velike bitke za dominantne narative 90- ih i bitke za to šta bi trebalo da bude kultura sjećanja na te godine. Na nivou lokalne zajednice imali smo veće iskorake nego bilo ko, bilo gdje. I to što pominješ da je Kozarski vjesnik objavio čitulju, to je prirodno u pokušaju da se izborimo za osnovno pravo da se svi građani Prijedora treitiraju isto, uključujući i pravo na sjećanje, komemoracije za stradale… Lokalne vlasti to inače ne dozvoljavaju isključivo zato što to ne smiju da urade zbog politike koja je prisutna na nivou entiteta ili naroda, ako ćemo gledati na RS i Srbiju kao na zajedničku narativnu strukturu. Mi smo imali sastanke sa nekadašnjim gradonačelnikom Markom Pavićem koji je rekao da bi sutra napravio spomenik ali da bi ga njegovi objesili na banderu na glavnom trgu. Još 2005. smo imali konferenciju u Prijedoru gdje smo govorili o zločinima i činjenicama koje su utvrđene u Haškom tribunalu, a koju je otvorio Marko Pavić, u kojem su sjedili tadašnji prvaci i SDS-a i DNS-a, čak i neki članovi tadašnjeg kriznog štaba. Bila je puna sala. Imali smo milion međusobnih i javnih razgovora i konferencija o priznanjima krivice, da ne govorimo o razgovorima koji se odvijaju na organskom nivou. Obilježavanje „Dana bijelih traka“ je došlo isključivo kao odgovor na zabrane koje su došle iz politike. Na kraju, kroz godine obilježavanja „Dana bijelih traka“ nikad nismo imali ni najmanji incident. Sada, zbog Dodikove politike koja je postala vrlo agresivna po pitanju dehumanizacije nesrba u RS i BiH, mi vidimo nekakve naznake da bi moglo biti opasnije i da bi moglo doći do neprijatnih situacija. Mi smo osvojili javni prostor u Prijedoru. Nažalost, politika je neprijatelj kojem mi još uvijek ne možemo ništa. Ne mislim tu samo na predstavnike srpskih stranaka, nego i bošnjačkih koji su puno puta odigrali negativnu ulogu učestvujući u blokadi rješenja za spomenik iz svojih ličnih razloga, uvijek materijalne prirode. Međutim, imali smo situaciju u kojoj je gradska skupština donijela odluku da odgodi zasjedanje zbog „Dana bijelih traka“. A ista ta skupština je zabranila rad nevladinoj organizaciji koja je organizovala Dane. Tako da je to neprekidno trvenje, ali mi se ne borimo ovdje protiv Prijedorčana, protiv politike iz Prijedora. To je stvar politike koja dolazi sa višeg nivoa i ne možemo se izmjeriti s njom, a nemamo uporište u bilo kojoj drugoj politici, ni u Sarajevu, ni međunarodnoj zajednici.
Prijedor i čitav taj kozarački kraj je zaista sredina sa posebnom težinom zločina koji su se tu dešavali?
HODŽIĆ: Mislim da nas u mnogome određuje činjenica da su naselja nastala u sredinama u kojima se živi kao u karauli, vojnoj utvrdi i ljudi koji ovdje žive navikli su da se bore. Puno smo zla doživjeli, ne samo 90-ih, već i Drugom svjetskom ratu. Postoji jedna zanimljiva činjenica da je Prijedor možda najuspješniji primjer povratka. U tome sam i učestvovao. Radili smo na tome da se vratimo, dok većini zajednica, koje su doživjele slične subine, nije padalo na pamet. Mi nismo imali ni primisli da možemo odustati od toga. Ta vrsta borbe je nešto što nam je usud u kojem znaš da se moraš izboriti za svoje, da ne možeš očekivati da će neko riješiti taj problem. Ta borba za dostojanstvo prije svega, borba za spomenik, istinu, priznavanje činjenica. Prijedor je strašno specifičan jer to nije borba samo Bošnjaka. U toj grupi ljudi koji su javno eksponirani, a ima ih i na nivou komšiluka, su ljudi iz Kvarta, tu je Zoka Vučkovac, Edo Ramulić… To je zajednička borba. To je borba u kojoj se mi poistovjećujemo sa Šošinim partizanima, tom vrstom borbe koju mnogi često ne razumiju i mi se često moramo boriti protiv svojih. Ja sam najgore stvari doživio od svojih zbog ovoga, međutim to je tako.
Sigurno nije lako opstati i ustrajati?
HODŽIĆ: Osipa nam se brigada, ljudi odlaze u inostranstvo, ali dolaze neki drugi mladi ljudi, pridružuju nam se. Ja se nigdje ne osjećam tako dobro kao ovdje, a to je paradoks. Svi znaju ko sam ja, znaju da sam proveo godine radeći u Haškom tribunalu. Ovdje su godinama dolaze žene kod mame i pitale: „Draga Esma, de ti meni reci jel’ moj Milutin na kakvoj listi?“ Bilo je teških situacija, ali ja se nikad ovdje nisam osjećao nesigurno. Ovo je moj grad i ta borba se podrazumjeva. To je tako bilo i prije, tako je sada, a biće i u budućnosti. Čisto sumnjam da ću doživjeti da kažem da smo pobijedili. Ali živio sam u Harlemu gdje ljudi žive zaostavštinu zločina koju su počinili prije 200, 300 godina i apsolutno nema nikakvog prostora za napredak. Mi taj prostor stvaramo i osvajamo, dobro je da ne moramo puškama da ga osvajamo.
