Tonino Picula hrvatski je zastupnik u Europskom parlamentu, koji je odlično upoznat sa situacijom u Bosni i Hercegovini i regiji. Uostalom, član je Odbora za vanjsku politiku i Izaslanstva Europskog parlamenta za odnose s Bosnom i Hercegovinom te Kosovom. Prethodno je ovaj istaknuti član hrvatskog SDP-a bio hrvatski ministar vanjskih poslova u vladi premijera Ivice Račana (2000. – 2003.), te saborski zastupnik.
Sa 62-godišnjim Piculom smo razgovarali o nizu aktualnih tema, posvetivši naravno najviše prostora približavanju BiH Europskoj uniji, ali i situaciji u Crnoj Gori, te odnosima Srbije i Kosova. Picula se pokazao prilično kritičnim u odnosu na Europsku komisiju i trenutnu politiku EU prema Srbiji.
Naročito je oštar bio prema Miloradu Dodiku, ali i politici Mađarske i njenog premijera Viktora Orbana. Odgovorio je i kritičarima iz BiH koji su mu zamjerili njegove stavove u vezi izmjenamaIzbornog zakona. Naravno, započeli smo s nedavnim izvještajem Europske komisije o otvaranju pregovora o pristupanju BiH Europskoj uniji.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predstavila je nedavno mišljenje o otvaranju pregovora o pristupanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. Kako Vi gledate na stav Komisije u vezi BiH? Jesu li to dobre vijesti za BiH, odnosno one u BiH koji žele ulazak u Europsku uniju, ili je riječ o još jednom primjeru spremanja ražnja dok je zec još u šumi?
PICULA: Otpora početku pregovora o članstvu BiH u EU nema u Europskom parlamentu. Stanovita skepsa postoji u Europskoj komisiji, ali je prava suzdržanost, da ne kažem protivljenje, prisutna u dijelu Europskog vijeća. Ursula von der Leyen je, npr., u ovogodišnjem govoru o stanju Unije u Parlamentu rekla da vidi EU s više od 30 članica, ali zagovara svojevrsni due diligence prije proširenja. Dakle, na djelu je paradoks; preporučuje se otvaranje pregovora sa zemljama koje su ili u ratu (Ukrajina), ili ne kontroliraju cijeli državni teritorij (Moldavija), a oklijeva napraviti isto za zemlju koja nema tih ograničenja. Ostaje otvoreno pitanje zašto je nakon primjetnih pohvala vlastima BiH zbog dijela posla urađenom nakon izbora uslijedila tek uvjetovana podrška početku pregovora? Ovakav stav Komisije morao bi na odgovorne u BiH djelovati stimulativno, a ne inhibirajuće.
U izvještaju Europske komisije (EK) se ističu i problematični, protuustavni potezi koje povlači Republika Srpska tj. Milorad Dodik. Prilično je naivno vjerovati da Dodik ima iskrenu želju za ulazak BiH u EU, jer on ni ne priznaje aktualnog visokog predstavnika Christiana Schmidta, a svako malo prijeti secesijom Republike Srpske. Vjerujete li Vi da će Dodik doista dozvoliti da se ispuni traženih 14 mjera koje su uvjet za preporuku EK na proljeće sljedeće godine o početku pregovora s BiH?
PICULA: OHR i Christian Schmidt opisuju stanje u zemlji sa većom zabrinutošću nego EK. Dodik je trajnim nalogom zadužio samog sebe da pokuša ubiti svaki optimizam o napretku BiH na europskom putu koji se pojavi s vremena na vrijeme. U BiH će, nakon izvještaja o stanju u zemlji, vjerojatno jačati ucjenjivački potencijali različitih veto skupina na političkoj sceni, među kojima svakako prednjači Dodik i njemu slični.
Ali treba reći i da povjerenik za proširenje Oliver Varhelyi npr. u predstavljanju ovogodišnjeg paketa o proširenju na vanjskopolitičkom odboru Europskog parlamenta nije se ni jednom riječi referirao na Dodikovu ulogu u destrukciji BiH.
BiH u posljednje vrijeme bilježi neke pomake, ali istodobno vidimo izrazito retrogradne procese u Republici Srpskoj gdje se, između ostalog, kriminaliziraju mediji i nevladine organizacije i odbija ingerencija najviših sudskih instanci u zemlji. Konačno, kako Dodik zamišlja “odlučivanje bez stranaca”? Pa pregovori o članstvu u EU su također vrlo zahtjevni pregovori baš sa strancima o dalekosežnim reformama koji gotovo temeljito mijenjaju državu. Naravno da mu to nije u interesu.
Kako gledate na mnogima iznenađujuće i zazorne bliske odnose između Dodika i predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića? Jesu li oni na štetu ili na korist BiH?
PICULA: Svaka politička podrška čovjeku koji BiH javno opisuje kao privremeno “moranje” za srpski narod i koji nakon svih ratova, stradavanja i razaranja zaziva ujedinjenje svih teritorija gdje žive Srbi je neprihvatljiva i opasna. Ne može se sintetizirati podrška cjelovitosti BiH i njenom europskom putu, a solidariziranje s političarem koji je personifikacija njenog negiranja. Takva politička legura je neodrživa, ali puno govori o političkim afinitetima.
Ima li EU uopće učinkovite mehanizme kojima bi odgovorila na potencijalni pokušaj secesije Republike Srpske i koji su to? I što ako bi mađarski premijer Viktor Orban, uz Milanovića najbliži Dodikov prijatelj u Uniji, u toj situaciji na sve poteze EU stavio veto?
PICULA: Orban je nedavno objavio kako se protivi i suverenosti Kosova, što je još jedan primjer da članstvo u EU i nije garancija za linearni napredak neke države u razvoju demokracije. Orbanova Mađarska danas sigurno ne bi mogla dobaciti ni do statusa kandidata za članstvo u EU. Budući da u EU u pravilu ulaze cijele zemlje, a ne pojedini dijelovi, Dodikova opstrukcija može usporiti pa i blokirati europski put BiH. On, naravno, dobro zna da bi otvorena secesija RS-a izazvala puno gore posljedice po njega od sankcija koje su mu uvele SAD i UK, ali ne i EU. Unija na papiru ima mogućnosti da ga ozbiljnije sankcionira, ali se uvijek vraćamo na pitanje političke volje i oportuniteta institucija Europske unije.
Kada sam spomenuo ljudima da ću raditi intervju s Vama, dobio sam komentare o tome da ste se u vezi BiH proteklih godina pomaknuli u desno i da ste sada na liniji HDZ-a BiH. Riječ je inače o ljudima koji cijene Vaš politički rad. Slažete li se Vi s tim ocjenama?
PICULA: Nije tajna da sam često bio pod udarom kritika iz tzv. građanskog bloka u BiH da paktiram s desnim strankama. Radilo se o tvrdom odbijanju mojih pozicija kada sam u Europskom parlamentu, između ostalog, uporno zagovarao jednakopravnost konstitutivnih naroda u BiH i promjene izbornog zakonodavstva. Bilo je čak i zahtjeva iz BiH da me moja stranka SDP sankcionira zbog toga. Umjesto kazne, dočekao sam, eto, vrijeme u kojem su te iste stranke nakon zadnjih izbora sklopile koaliciju s HDZ BiH na temelju sporazuma koji uključuje baš spomenute principe. Sapienti sat.
Je li Vam slučaj Željka Komšića promijenio pogled na situaciju u BiH? Kako sada gledate na ideju građanske BiH?
PICULA: Moja otvorena podrška BiH seže još od vremena kada sam bio tajnik Društva prijateljstva RH i BiH. Bilo je to 1993., kada je naša djelatnost izazivala podozrenje tada vladajuće politike u Zagrebu. Ideja građanske BiH ne smije biti kontradiktorna onome bez čega jedna višenacionalna i multikonfesionalna politička zajednica može kolabirati. A to je osjećaj lojalnosti zajednici koji se temelji na zajamčenom demokratskom pravu na iskazivanje i poštivanje različitosti u svim oblicima ključnim za takvu zajednicu. Željko Komšić je proizvod političkog inžinjeringa koji ugrožava taj princip gotovo kao i oni koji bi dijelove BiH odnijeli negdje drugdje.
Što očekujete od najavljenog dogovora vladajućih stranaka u BiH o izmjenama Izbornog zakona?
PICULA: Unatoč više od 20 izmjena od njegovog donošenja prije 20 godina, Izborni zakon u BiH nije donio ni transparentnost u provedbi ni obranio demokratske standarde potrebne za zaista poštene izbore. Izborni zakon se smatra ključnim pravnim aktom nakon ustava, bitnim za osiguranje demokracije i ljudskih prava. On je ključan za dugoročnu održivost zemlje i jedan od najvažnijih testova za njenu europsku perspektivu.
Neke od predloženih promjena uključuju Centralnu izbornu komisiju (CIK) BiH. Dio stranaka naglašava važnost promjene sastava članova CIK-a kao uvjeta za sprječavanje blokade funkcioniranja vlasti na državnoj razini. Predložena izmjena zakona sugerira da bi Parlamentarna skupština BiH – oba doma – bila odgovorna za izbor, imenovanje i razrješenje članova CIK-a. Novi prijedlog određuje da se Centralna izborna komisija BiH sastoji od sedam članova: po dva iz reda Hrvata, Bošnjaka i Srba, te jednog iz reda ostalih. Kandidati za CIK moraju imati iskustvo u provođenju izbora ili poznavanje izbornog procesa te ne smiju obavljati dužnosti u organizacijama povezanim s političkim strankama ili sudjelovati u stranačkim aktivnostima.
Osim toga, postoji inicijativa u Parlamentu BiH za uvođenje novih tehnologija u izborni proces. Očekuje se da će inicijativa koja zahtijeva od Vijeća ministara BiH da pripremi i dostavi izmjene i dopune Izbornog zakona u roku od 30 dana putem ubrzanog postupka, proći Predstavnički dom, ali je još uvijek neizvjesna njezina sudbina u Domu naroda. Razvoj događaja ipak ukazuje na postojanje volje za reformom izbornog procesa u BiH kako bi se riješili dugotrajni sporovi o pravednoj zastupljenosti, transparentnosti, i demokratskom integritetu izbornog sustava.
Kakvo je raspoloženje u Bruxellesu kada je riječ o proširenju Europske unije, napose ulasku BiH? Primjerice, Financial Times piše da su najveći saveznici BiH Hrvatska, Slovenija i Austrija, dok Nizozemska ne vidi neki značajan napredak. Je li moguće da BiH doista ispuni ono što se od nje traži, ali da se ponovi situacija sa Sjevernom Makedonijom, koju je EU de facto izigrala u jednom trenutku?
PICULA: Prošle godine dogodila se, nakon godina stagnacije, ekspanzija politike proširenja, ali postojeći zastoji na zapadnom Balkanu se sporo ili nikako ne otklanjaju. Dapače, dogodila se i eskalacija nasilja na sjeveru Kosova svim najavama i naporima Bruxellesa usprkos. Zapadni Balkan i njegovi kronični problemi u posljednje vrijeme imaju sve oštriju konkurenciju u ozbiljnim sukobima u drugim dijelovima Europi bliskim područjima.
U prosincu ćemo vidjeti da li se i koliko eventualno ispuhao geopolitički pritisak koji je lani obnovio interes za nastavak politike proširenja. Zapadni Balkan ne smije predugo ostati u statusu nekog europskog potkontinenta i vječnog kandidata za priključenje EU. Međutim, da bi iz Bruxellesa stigle dobre vijesti, takve vijesti trebaju stizati i s europskog jugoistoka u Bruxelles. U BiH fokus treba zadržati na potrebnim reformama bez obzira na neka zaista loša iskustva koje su prošle druge države u regiji. Zbog puno razloga BiH nema pravo na alibi politiku.
Naročito licemjerno je stalno prozivanje BiH zbog problema koje Europska unija ima s migrantima. Svako malo se može čuti da je rješenje da BiH učini ovo ili ono. BiH nije sudjelovala u procesima koji su u konačnici doveli do aktualne situacije – npr. intervencija u Libiji – dok mnoge istaknute članice Europske unije jesu. Kako Vi gledate na te pokušaje da se promašene politike i odluke Europske unije istovare na leđa slabe Bosne i Hercegovine?
PICULA: Na idućim izborima za Europski parlament, ali i na svi izborima u državama članicama, izići će na vidjelo u kojoj mjeri razne stvarne ili isprovocirane frustracije opterećuju građane. U dugom katalogu, otvoreni i neriješeni problem nereguliranih migracija posebno zaoštrava opću političku raspravu posvuda u EU. Usklađivanje vizne politike neke zemlje kandidata za članstvo u EU je praktično dio zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Iz Granične policije (GP) BiH izašli su s informacijom da je za devet mjeseci ove godine, u nezakonitom prelasku državne granice, kao i u pokušaju nezakonitog prijelaza državne granice, otkriveno 8.720 osoba, što je za 27,24 % više nego u istom razdoblju prethodne godine. Međutim, ocjena situacije s migrantima i odnos prema Bosni i Hercegovini u kontekstu Europske unije trebala bi se temeljiti na principima pravednosti, solidarnosti i zajedničke odgovornosti.
Promašeno je teretiti BiH za probleme migracija s kojima se EU suočava, posebno uzimajući u obzir da BiH nije bila dio vanjskopolitičkih odluka koje su doprinijele trenutnoj migrantskoj krizi. EU kao zajednica treba preuzeti odgovornost za svoje odluke i njihove posljedice. Prebacivanje tereta na zemlje koje nisu sudjelovale u odlučivanju ne samo da je nepravedno, već i kontraproduktivno. Umjesto toga, EU bi trebala raditi na jačanju suradnje i pružanju podrške zemljama kao što je BiH u upravljanju migracijskim tokovima. Također, važno je raditi na dugoročnim rješenjima koja se bave uzrocima migracija, uključujući nestabilnost i sukobe u zemljama podrijetla migranata. BiH, kao i druge zemlje koje se suočavaju s izazovima migracija, trebaju biti dio rješenja, a ne biti smatrane dijelom problema.
Prebacimo se sada na Crnu Goru. Odlično ste upoznati s tamošnjom situacijom. Smatrate li da je vlada čija parlamentarna većina ovisi doslovno o jednom četničkom vojvodi doista proeuropska?
Vlada Milojka Spajića je koalicijski mozaična, formalno ima vodeću stranku koja u nazivu jako žuri u EU (Pokret Europa sad – PES). Međutim, ključnu podršku u parlamentu ima od formacije s izrazito proruskom i prosrpskom orijentacijom. A prosrpske i proruske političke opcije, između ostalog, žele dokazati da je crnogorski identitet samo regionalna varijanta temeljnog srpskog identiteta. Odgoda ulaska u Vladu koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koju čine Nova srpska demokracija i Demokratska narodna partija, za godinu dana je na neki način politički anestetik koji bi trebao umiriti skeptičniji dio zapadnih partnera Podgorice.
Andrija Mandić neće biti samo predsjednik parlamenta, nego i član Savjeta za nacionalnu sigurnost. Ostaje upitno u kojoj mjeri će premijer Spajić biti autonoman u odnosu na koalicijske partnere, pogotovo ZBCG i predsjednika države Milatovića. A koliko su osjetljivi odnosi i u njegovoj stranci PES pokazao je neposluh dijela zastupnika tokom pregovora.
Smatrate li da postoji utjecaj Srbije na unutarnju politiku Crne Gore? Još važnije, postoji li utjecaj Rusije?
PICULA: Opseg i dubina utjecaja Srbije i Rusije na Crnu Goru ne može se razumjeti izvan konteksta njihovih povijesnih, etničkih, kulturnih i političkih veza. Danas su te interakcije posebno značajne u aktualnom geopolitičkom pejzažu Balkana i istočne Europe. Ovaj utjecaj često se odražava u političkim stavovima i preferencijama unutar Crne Gore, posebice u kontekstu nacionalnog identiteta i vanjske politike. Danas su u ofenzivi stranke koje zagovaraju politike usklađene s interesima Srbije, naročito kada je riječ o bilateralnim odnosima, regionalnoj stabilnosti i pitanjima kao što su status Kosova i regionalna suradnja. Pritisci iz Beograda će rasti u onoj mjeri u kojoj Vučić bude pod pritiskom Zapada da prizna Kosovo.
Osim toga, Srpska pravoslavna crkva ima veliki utjecaj u Crnoj Gori, što može imati dalekosežne posljedice na društvene i političke procese. Ima dosta primjera u novije vrijeme kada je SPC u Crnoj Gori djelovala kao nadvladina organizacija. S druge strane, Rusija demonstrira svoj utjecaj u Crnoj Gori putem različitih kanala. Interes Kremlja za Balkan, uključujući Crnu Goru, dio je šire strategije očuvanja geopolitičkih interesa Rusije i suprotstavljanja širenju NATO-a i EU. Ruske investicije u nekretnine i energetski sektor mogu utjecati na ekonomske i političke odluke unutar zemlje. Također, Moskva pokušava utjecati na javno mnijenje u Crnoj Gori putem medija i propagande, promovirajući proruske stavove i skepticizam prema zapadnim institucijama. Optužbe o ruskoj umiješanosti u pokušaje destabilizacije crnogorske vlade, posebno tijekom pokušaja izazivanja nemira 2016. godine, dodatno kompliciraju ovu sliku. Ukratko, dok je interesni pritisak Srbije na Crnu Goru usko povezan s etničkim i kulturnim identitetom, ruski utjecaj ima tendenciju usmjeravanja na geopolitičke ambicije i očuvanje pozicija u regiji.
Jedna od sada već pomalo tragikomičnih trakavica je dijalog između Beograda i Prištine koji se događa pod pokroviteljstvom predstavnika EU. Što Vi očekujete od toga i hoće li se konačno promijeniti mekani stav Unije prema Aleksandru Vučiću?
PICULA: Aleksandar Vučić je više od deset godina nesporni gospodar Srbije. Pod njim su institucije presudno važne za nesmetano funkcioniranje demokratskog sustava pretopljene u mehanizme za očuvanje jedne posve autoritarne vlasti koja nerješene probleme produžene srpske tranzicije izvozi i kao konflikte u susjedstvo gdje god to može. Ilustracije radi, u tih desetak godina vlast se mijenjala posvuda oko Srbije, a negdje i više puta. U Srbiji je pak jedan tip osobne vlasti solidno cementiran.
Po mom mišljenju, jedan od razloga Vučićeve dugotrajnosti je i žilava EU dogma o potrebi podrške jakim balkanskim političarima koji jedini mogu rješiti gadne balkanske probleme. Dakle, dok god politiku prema zapadnom Balkanu bude presudno oblikovalo svećenstvo stabilokracije u institucijama EU uz asistenciju nekih utjecajnih država članica, Vučićeva autoritarnost će biti pogonsko gorivo ovdašnjih nevolja.
Nastavno na to, htio bih da se osvrnemo i na po mom mišljenju promašenu kadrovsku politiku EU na primjeru Miroslava Lajčaka. Njega uzimam kao reprezentativan primjer trenda da se unutar institucija EU često recikliraju kadrovi koji niti na jednoj poziciji na kojoj su bili nisu ostvarili nešto vrijedno spomena. Lajčak je bio visoki predstavnik u BiH i ništa nije postigao. Sada je, a i sama titula je smiješna u svojoj pretencioznosti, Posebni predstavnik EU-a za dijalog Beograda i Prištine te druga regionalna pitanja zapadnog Balkana. Treba li se ubuduće posebne predstavnike i diplomate EU malo strožije ocjenjivati unutar samih institucija Unije? Očekuju li se od njih rezultati ili samo diplomatsko manekenstvo? Konkretno, cilj EU-a je da Srbija i Kosovo prihvate francusko-njemački prijedlog. Ako to ne učine, koja je Lajčakova odgovornost u tome? I ako je nema, čemu on onda uopće služi?
PICULA: Bez imalo želje da od odgovornosti amnestiram bilo kojeg političara angažiranog iz Bruxellesa, nije moguće ignorirati činjenicu kako je tzv. zajednička vanjska i sigurnosna politika od početka bila i ostala među najslabijim karikama europskog integracijskog procesa. Što je problem u kojeg je EU bila involvirana bio kompleksniji, to se taj njen “tvornički deficit” pokazivao ozbiljnijim.
U konkretnom slučaju smatram da od samih početaka EU medijacije u potrazi za trajnim rješenjem spora između Beograda i Prištine nije trebalo loviti rezultat tako da se uglavnom pritiskala slabija, kosovska strana, uz golemu benevolentnost prema Vučićevom režimu koji je nulta točka mnogih neriješenih problema na zapadnom Balkanu. Bilo to svjesno ili ne, pristajanje na takvu pregovaračku taktiku posredovanje je odvelo u politički ćorsokak, ili čak u eskalaciju sukoba. Nadam se da će oni koji u Bruxellesu odlučuju o budućim imenovanjima na pregovaračke dužnosti u ime EU izvući korisne zaključke iz objektivno, zasada, manjkave europske posredničke misije.
Svijet se nalazi u velikim previranjima, dovoljno je samo spomenuti agresiju Rusije na Ukrajinu i situaciju u Izraelu i Palestini. Dojam je da Europska unija nije u stanju odgovoriti na te i razne druge izazove, da je troma, bezidejna i podijeljena unutar sebe. Ne mogu se uopće sjetiti kada su, primjerice, Njemačka i Francuska imale neku uspješnu zajedničku inicijativu, a to bi trebao biti motor EU. Kako vi gledate na budućnost EU i kakve promjene unutar same Unije priželjkujete?
PICULA: EU u trećem desetljeću 21. stoljeća pokušava uhvatiti korak u ambijentu urušavanja multilateralnog poretka kakav je važio do 2001. Godine, tj. terorističkog napada na New York i Washington. Ovo je sve više vrijeme multipolarnosti i svijeta raznih ad hoc saveza, a sve manje globalizirane suradnje kakva je pogodovala europskom projektu u dugom razdoblju. Eurooptimisti bi rekli da se EU uvijek i razvijala zahvaljujući krizama. Slogan EU je “Ujedinjeni u različitosti”, ali koliko različitosti može podnijeti jedna vrlo heterogena politička asocijacija?
Nemojmo zaboraviti da je EU zajednica država, a ne zajednička država, što umnogome komplicira njeno djelovanje. Ipak, iza europskog projekta je golema pozitivna baština u korist stotina milijuna ljudi koji toj ideji i dalje daju izrazito veliku podršku. Osobno bih volio da EU u turbulentnoj prvoj polovici 21. stoljeća bude jednako sposobna odgovoriti na europske probleme kako što je to bila u stanju u drugoj polovici 20. stoljeća.
———————————————————————————————————————————————————————————————–
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
