JEDINA BH ETNIČKA HARMONIJA: Ili kako mržnja prema LGBT populaciji ujedinjuje homofobe i desničare

Šta bi se desilo da u BiH i regiji budu osigurana ljudska prava LGBT populaciji? Apsolutno ništa bitno za za život heteroseksualnog čovjeka, ali veliki pomak za život LGBT osoba - pitanja najprije njihove vidljivosti, naslijeđivanja nekretnina, porodične penzije i dr. Možda ništa u skorije vrijeme nije pokazalo koliko je LGBT zajednica dehumanizovana u javnoj sferi u regiji kao slučaj ubistva trans djevojke Noe Milivojev u Beogradu

Foto: Armin Durgut/PIXSELL

Rijetke su stvari o kojima građani BiH imaju opšti društveni konsenzus poput homofobije, ona brzo ujedini ljude do tada suprotstavljenih pogleda na svijet, a pogotovo na dešavanja iz devedesetih.

Kada je riječ o homofobiji, tu možemo vidjeti bizarnu etničku harmoniju gdje su Srbi, Bošnjaci i Hrvati ujedinjeni u mržnji spram LGBT zajednice. Ono što ovu stvar čini još bizarnijom jeste da su ti ljudi mahom desničari i da bi sutra proganjali ljude druge nacionalnosti da se nađu u prilici.

Taj je paradoks najviše uočljiv na društvenim mrežama gdje se iz godine u godinu može vidjeti kako, naprimjer, homofobni Hrvati kliču i navijaju i za srpske desničare kada ovi počine neko nasilje na LGBT populacijom – ili obnuto. Tada se zakopavaju ratne sjekire, prelazi preko ustaškog ili četničkog znamenja u ime homofobije.

ŠTA JE „DUH TRADICIJE“

LGBT populacija je opšti lakmus papir sve naše netolerancije i društvena grupa koju je prihvatljivo mrziti budući da je još uvijek nevidljiva većini ljudi i kao takva lako postaje objektom mržnje. Bitno je primijetiti koliko su homofobni narativi na Balkanu zapravo uvoz iz američkih desnih krugova (rodna ideologija, LGBT propaganda, itd), i kao takvi postaju lakši za konzumaciju širem spektru od onih etničkih. Da na Balkanu ipak ima pomaka i da se stvari mijenjaju nabolje pokazuje slučaj Hrvatske, gdje su snimci prvog krvavog Split Pridea 2011. obišle svijet kada je nekih 10.000 huligana napalo nešto više od 400 učesnika i učesnica. Posljednji prideovi u Hrvatskoj prolaze bez većih incidenata i situacija se dosta poboljšala.

Foto: Samo neki od homofobnih komentara ispod tekstova od BH Paradi ponosa

Čest argument protiv LGBT prava je da ona nisu u duhu tradicije i patrijarhalnog društva, čak iako uvažimo takav argument on je problematičan -tradicija je bila i ropstvo, spaljivanje vještica, mnoge stvari koje su čovjeku današnijice neprihvatljive i neshvatljive. Još je jedan besmisleni argument – da je riječ o „nekoj modi“ koja je došla sa zapada; to što zapadne zemlje prednjače u emancipaciji i pravima LGBT osoba ne znači da su one nepriznate i nepostojeće i u nekim drugim djelovima svijeta.

Tako, naprimjer, u Pakistanu i Indiji vjekovima postoji koncept hijra koji obuhvata širok koncept osoba koje se ne identifikuju sa tradicionalnim rodnim normama (muškarci koji oblače u indijsku žensku nošnju sari i čak im je dozvoljeno učestvovati u vjerskim obredima). Zanimljivo je kako ni desni političari, ali ni vjerski fundamentalisti u obe zemlje, gotovo nikad ne spominju transeksualnost kao neki centralni etički ili vjerski problem.

Domaći homofobi posebno ističu zapadni svijet kao moralno dekadentan i seksualno devijantan, no rijetko ili gotovo nikada ne spominjući mnogo razuzdanije LGBT događaje u Latinskoj Americi (pride u Sao Paolu posjeti blizu dva miliona ljudi). Tako mit o seksualnoj razuzdanosti kao sindromu i simbolu civilizacijske propasti zapada kruži u akademskim, političkim, religioznim i filozofskim krugovima u raznim formama.

U posljednjih 100 godina najznačajnija djela te tematike su Propast zapada,  konzervativnog njemačkog autora Oswalda Spenglera te njegove modernije inačice Samjuela Hantingtona i njegovog djela Sukob civilizacija, koje u današnje vrijeme niko ozbiljan ne smatra naučno relevantnim.

KAKO OSIGURATI PRAVA LGBT POPULACIJI

Popularna kultura je, takođe, raširila mit koji povezuje seksualnu kulturu i raskalašenost kao uzrok propasti Rima, međutim istoričari antičkog perioda se ne slažu s tom ocjenom budući da su propasti prethodili kompleksni uzroci poput brojnih vojnih poraza, najezde varvara i pretjerane oslonjenosti na robovski rad. Uostalom, seksualne slobode i raskalašenost antičkof svijeta bila je tu i dok je imperija bila na svom teritorijalnom vrhuncu.

Šta bi se tačno desilo da BiH, ali i regija, osiguraju ljudska prava LGBT populacije?

Apsolutno ništa bitno za za život heteroseksualnog čovjeka, ali veliki pomak za život LGBT osoba – pitanja najprije njihove vidljivosti, potom naslijeđivanja nekretnina, porodične penzije (koja su heteroseksualnim parovima zagarantovana, a istospolnim ostaju samo san), i dr. Možda ništa u skorije vrijeme nije pokazalo koliko je LGBT zajednica dehumanizovana u javnoj sferi u regiji kao slučaj ubistva trans djevojke Noe Milivojev u Beogradu, koju je ubio poremećeni partner.

Foto: Ubistvo Noe Milovojev u Srbiji izavalo velike kontroverze i najezdu homofobije (Foto: Nova.rs)

Dok se u slučaju masakra u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar, i nakon toga u Mladenovcu, javnost okupila u mješavini bola, tuge i bijesa, za ubijenu Nou okupili su se malobrojni, a huligani su čak porušili i pobacali stvari koje su prijatelji i građani ostavljali za nju, poput svijeća i medvjedića.

Ovo varvarstvo su pravdali mnogobrojni komentatori, iznoseći već odavno ustanovljene stare kvaziargumente koji krive žrtvu za tragediju, dok je bilo i otvorenog likovanja. To je najbolji dokaz da su mainstream mediji potpuno dehumanizovali LGBT zajednicu jer se isti govor nikada ne bi primjenjivao za bilo koju drugu društvenu grupu.

I dok se busaju u prsa tradicionalnim vrijednostima i poštenjem, heteroseksualni (homofobni) parovi u BiH ne šalju djecu put bastiona tradicionalnih vrijednosti, poput Irana i Rusije, već u dekadentne liberalne demokratije, poput Njemačke, Austrije, Holandije.

Prvi pride u Stonewall Innu je bio upravo krik potlačenih kojima je bilo dosta sistemskog nasilja, možda bi i građani BiH nešto mogli i naučiti od „prezrenih homoseksualaca“.

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Sandro HERGIĆ

Sandro Hergić je freelance novinar, kolumnista, saradnik više portala u BiH, dugogodišnji aktivista u više nevladinih organizacija, član društvenog kolektiva Basoc. Interesuje ga odnos novih tehnologija i čovjeka, politika i filozofija. Živi i radi u Banjaluci.

Sandro HERGIĆ

Sandro Hergić je freelance novinar, kolumnista, saradnik više portala u BiH, dugogodišnji aktivista u više nevladinih organizacija, član društvenog kolektiva Basoc. Interesuje ga odnos novih tehnologija i čovjeka, politika i filozofija. Živi i radi u Banjaluci.