Diana Šetka autorica je vanserijske knjige o jednom od najmagičnijih umjetnika Hrvatske i bivše Juge. Magija se zove Arsen Dedić, a knjiga “Arsen. Sjećanja – Takvog smo ga voljeli, takvog ćemo ga pamtiti”
Zagrebačka novinarka Diana Šetka autorica je vanserijske knjige o jednom od najmagičnijih umjetnika Hrvatske i bivše Juge. Magija se zove Arsen Dedić (Šibenik, 28. 7. 1938 – Zagreb, 17. 8. 2015). Naziv knjige je “Arsen. Sjećanja – Takvog smo ga voljeli, takvog ćemo ga pamtiti”. Knjigu od 239 stranica objavila je zagrebačka izdavačka kuća Profil. Iako nedavno objavljena, ponovno je snažno aktualizirana povodom osme obljetnice umjetnikovog odlaska.
S OKUSOM MORA I SOLI
Ostaju sjećanja. Svi mi znamo za neprolazne Arsenove sentiše. “Sve što znaš o meni”, “Kuća pored mora”… I more remek-djela, miksa glazbe i snova, koje je nemoguće pobrojati u jednom novinskom tekstu, a uz koje su se zaljubljivale, flertovale, tugovale i radovale cijele generacije. Arsen je oličenje pravog velemajstora arta: sloboda i mašta prije svega. Knjiga je čista ekskluziva. Novinarski sažeto, ali i nježno, u vrhunskom stilu, govori o svim fazama života i stvaralaštva ovog nezaboravnog umjetnika, pjesnika, kantautora i skladatelja.
Autorica knjige je istražila sve arhivske dokumente, odgledala filmske materijale. Razgovarala je s članovima obitelji, školskim drugovima i profesorima, brojnim celebovima iz svijeta estrade, glazbenicima, filmskim i kazališnim glumcima i redateljima, TV urednicima, novinarima, fotografima, slikarima, dizajnerima, povjesničarima umjetnosti, akademicima… Svi oni govore o svojim sjećanjima na velikog umjetnika. Posebna poglavlja posvećena su odrastanju, sazrijevanju, putovanjima, personalityju, sve do perioda obilježenog ozbiljnim problemima sa zdravljem. Specijalan segment ima umjetnikova supruga Gabi Novak.
Knjiga uključuje iscrpnu biografiju u kojoj su navedeni svi najvažniji momenti za Arsena Dedića u životu i karijeri. Pa tako saznajemo, među ostalim, da je prvu nagradu ikada osvojio 1960. na festivalu u Sarajevu za najbolji tekst za pjesmu “Poslije ljubavi”. Notirane su, uz ostalo, i sve umjetnikove velike ljubavi. Autorica je tako pronašla i famoznu Ines, glavnu inspiraciju za evergreen “Ne daj se, Ines”, a njezina fotka iz perioda nastanka ove balade je među brojnim dosad neviđenim, sada objavljenim fotografijama u knjizi. Autorica, s iskustvom novinarke i urednice u najtiražnijim zagrebačkim tjednicima i listovima Gloria, Arena, Vjesnik, dugogodišnja kroničarka kulturne i šoubiz scene, samo za čitatelje Oslobođenja govori o Arsenu i sjećanjima na Arsena. Odmah lovim ekskluzivu: knjiga će sljedeće godine biti objavljena u Bosni i Hercegovini.
VAŠA KNJIGA GOVORI O SJEĆANJIMA: ČEGA SE VI PRVO SJETITE NA SPOMEN ARSENA DEDIĆA?
– Prva moja slika vezano uz Arsena je pjesma “S okusom mora i okusom soli”, prepjev velikog hita Gina Paolija. Bila je to 1963. godina, a on još u vojnoj uniformi. Imala sam tada sedam godina. Ja sam u to vrijeme na televiziji gledala “Studio Uno”, Ritu Pavone, sestre Kessler i… pojavi se on. Dakle, ugledam ga. Ne znam što sam vidjela u njemu. Ali, on je pjevao sa sklopljenim očima, toliko je to bilo meni kao djetetu od sedam godina emotivno, nisam to nikada vidjela. Valjda mi se svidjela njegova boja glasa, ne znam što, jer nije bio niti previše lijep niti atraktivan…
MOŽDA JE TO MISTERIJA UNIVERZALNE MOĆI UMJETNOSTI?
– Vjerojatno. Samo znam da sam u jednom trenutku pitala mamu: pa zar taj striček smije o tome pjevati? Jer je pjevao o nekoj ženi koja izlazi iz mora, pa je onda netko ljubi… Moja mama je uvijek govorila da ima stvari koje moraju ostati u četiri zida, koje se nikako ne smiju pokazivati u javnosti. Poslije mi je rekla: to ti je romantika koju ćeš shvatiti jednog dana kada budeš velika. Usto, meni je razrednica u srednjoj školi bila Maja Perfiljeva, predavala mi je hrvatski jezik i, naravno, insistirala na poeziji, na pjesmama sarajevskih Indexa, na svemu što je vezano uz glazbenu scenu. Osim što je bila profesorica, bila je i pjesnikinja, ona je napisala tekstove za poznate hitove Indexa “Sanjam”, “Da sam ja netko”, “Sjaj u travi”… Vodila nas je u Opatiju na Festival i preko nje sam uronila u taj svijet. Tad je baš objavljena Arsenova prva zbirka poezije “Brod u boci”. Ludjela sam za tom knjigom, znala sam sve pjesme napamet. Zahvaljujući toj zbirci, upoznala sam ga kao pjesnika. Ja i dan-danas Arsena cijenim najviše kao pjesnika.
KOJA VAM JE ARSENOVA PJESMA NAJDRAŽA?
– Ima ih puno, ali recimo “O, mladosti”, “Ono sve što znaš o meni”, “Moderato Cantabile”, “Kuća pored mora”… Ima i jedna pjesma “Pegasto dekle” na slovenskom. Arsen je jednom davno otkrio slovenskom glazbeniku Zoranu Predinu da je imao tetu u Sloveniji, gdje je naučio slovenski. Stvarno prekrasna pjesma.
U KNJIZI IMATE ČAK 46 SUGOVORNIKA. GOTOVO SVE MEGAZVIJEZDE. OD TEREZE KESOVIJE DO MIRKA ILIĆA.
– Da, toliko ih je u knjizi kao sugovornika, ali bilo ih je više. Neki su mi samo dali smjernice kamo dalje krenuti u istraživanje.
ZANIMA ME ARHITEKTURA KNJIGE. SVE IZJAVE SU EKSKLUZIVNE. VI STE SUGOVORNIKE CILJANO PITALI O ODREĐENIM SITUACIJAMA, DOGAĐAJIMA ILI…? NA KOJI NAČIN STE RADILI?
– Osim dojmova iz djetinjstva i tinejdžerskih ushićenja vezanih uz Arsenovu poeziju, treći moj doživljaj Arsena povezan je s momentom kad sam postala novinarka i kad sam ga diskretno počela pratiti na profesionalan način. Najprije u Areni, a kasnije u Gloriji. S obzirom na žanr tih magazina, bilo je više izvještavanje o privatnoj sferi života. Upoznao me je s njegovom kćerkom. Znala sam sve što se njemu privatno dešavalo, od proslave rođendana i ostalih životnih situacija. Pratila sam i sve vezano uz njegovu bolest – od transplantacije jetre do oporavka. Operirala ga je u Padovi moja prijateljica, kirurginja Nela Sršen, i sve se nekako povezalo. To su ta tri doživljaja Arsena koja su meni bila užasno bitna.
ZNAČI, SUGOVORNIKE STE ODABRALI I TRAŽILI DA SE SJETE, DA OPIŠU ODREĐENE DOGAĐAJE, SVOJE DOJMOVE?
– Sve te ljude, osim njegovih kolega iz školskih dana, poznajem. Kao mali putujući cirkus sretali smo se na raznim festivalima i koncertima. Stoga sam jako dobro znala s kim je prijateljevao, s kim je surađivao, studirao.
ZAŠTO STE IMALI TOLIKO SUGOVORNIKA, RADILI TOLIKE INTERVJUE, ZAŠTO SVE TO NISTE SAMI NAPISALI?
– Knjiga nije napisana tipično biografski. Baš sam željela da o njemu govore svi ti ljudi koji su mu bili bliski i da bude vjerno svjedočanstvo o životu i djelu Arsena Dedića, a ne samo moj doživljaj. Mislim da je Arsen to zaslužio kao, po mom mišljenju, jedan od najvećih naših umjetnika kroz desetljeća, koji je povezivao generacije od Ive Robića do kantautorice Lee Dekleve.
DOK STE RADILI NA KNJIZI, DA LI VAS JE MOŽDA NEŠTO IZNENADILO ŠTO PRIJE NISTE ZNALI, NEKI PODATAK, SAZNANJE?
– Mi nismo bili kućni prijatelji, ali dovoljno sam ga poznavala da znam kakva je bio osobnost. Oboje smo rođeni 28. srpnja, oboje Lavovi, i samim tim oboje uvijek u pravu. Bio je jako ponosan na svoj znak i vrlo sretan što je mogao slaviti rođendan s unučicom Lu, koja je također Lavica.
PA KAŽITE DA LI VAS JE BAREM NEŠTO IZNENADILO?
– Možda neke banalnosti: nije volio matematiku, igrao je košarku u školskoj ekipi, u tinejdžerskim godinama s tatom, starijim bratom i stricem svirao je po terasama u Šibeniku, kao klinac obožavao je ići u kino. Ali i da je Gabi ispravljao pisma koja mu je pisala, jer kao Njemica nije baš dobro znala gramatiku.
ARSEN DEDIĆ JE SURAĐIVAO I PRIJATELJEVAO S MNOGIM LJUDIMA IZ CIJELE BIVŠE JUGE, RAZMIŠLJATE LI MOŽDA O DOPUNJENOM IZDANJU I OBJAVI I TIH SVJEDOČANSTAVA?
– U knjizi ima sugovornika iz ovog, kako vi kažete, regiona. Poput, primjerice, Lade Leskovara i Zorana Predina, s kojim je mnogo surađivao. Njihovih beogradskih dana prisjetili su se Vojkan Borisavljević, Minja Subota i Kornelije Kovač. Nije tajna da je Arsen jako volio Sarajevo, grad u kojem je održao brojne koncerte, a poznato je i njegovo veliko prijateljstvo s Kemalom Montenom. Dugogodišnje, intenzivno, iskreno i gotovo neponovljivo. Arsen je Kemicu doživljavao kao mlađeg brata i uvijek je bio sretan kad bi ga Kemo nazvao i rekao mu neka Gabi pristavi kavu jer – eto njega. Naime, kako je stanovao u blizini Sarajevskog aerodroma, začas je mogao stići u Zagreb. Tako je jednom prilikom stigao u Haulikovu 4 dok se Arsen odmarao, a on je s Gabi sjedio u kuhinji i prebirao po gitari. I dok se Arsen probudio, Kemo je već napisao glazbu za pjesmu “Pamtim samo sretne dane”, kojoj je kasnije Arsen dodao antologijske riječi.
IZJAVILI STE DA VAM JE JEDAN OD DRAGOCJENIH IZVORA BIO I STRUČNI RAD MERIME HANDANOVIĆ IZ ZENICE?
– To je bacilo znanstveno svjetlo na Arsenov rad. Merima Handanović, pjesnikinja, lektorica i magistrica književnosti i jezika, s njegovom glazbom susrela se u jednom preteškom trenutku, kao četverogodišnja djevojčica, kad joj je u ratu stradao ujak. Tog trenutka u njihovom domu utihnula je glazba, a zavladala tuga. Izuzetak su bile jedino pjesme Arsena Dedića. Tako da ju je Arsen “pratio” od djetinjstva. Kasnije je njegovom djelu pristupila znanstveno i najprije napravila lingvističku studiju o temi “Jezik i stil Arsena Dedića”, a potom je i magistrirala proučavajući njegovu poeziju. S naglaskom na “Ne daj se, Ines!” Prema njezinom sudu, Arsen je najveći pjesnik hrvatske postmoderne, ali i dodaje da je fascinantno kako je njegov golem opus – unatoč tim silnim pjesmama uz koje smo se zaljubljivali, rastajali, odrastali, tugovali ili bili ushićeni – ostao nedovoljno poznat.
IZ OVOGA ISPADA DA NEĆE BITI NASTAVKA KNJIGE?
– Mislim da u ovoj knjizi ima dovoljno detalja koji svjedoče o tome kakva je Arsen bio osobnost, kakav je bio umjetnik i kakav kolega, prijatelj, suradnik, ljubavnik, otac, suprug…
NAJTEŽE U RADU NA KNJIZI?
– Ništa mi nije bilo teško, jer svi su bili vrlo benevolentni, svi su se dali u to upravo zato što su htjeli da to bude dobro. Ja volim Arsenov cinizam, ironiju, sarkazam, štoseve, zezanciju i u tom duhu je knjiga i pisana. Lišena svake postmortem patetike, jer svi koji su poznavali Arsena znali su da je patetika dozvoljena samo malo u pjesmama koje se tiču ljubavi i međusobnih ljubavnih odnosa.
DA SE SJETITE NEKE OD TIH IZJAVA?
– Arsenu je jedinom bilo dozvoljeno reći nešto što bi nekome drugome bilo neoprostivo. Kad bi došao k njemu netko to bi želio čuti Arsenov sud o svom glazbenom talentu, a Arsen to ne bi mogao potvrditi, bez okolišanja bi mu rekao: “Šteta, niste još ni počeli, a već ste propali!” Ili, na aerodromu je jednom prilikom otpratio svog kolegu koji je veliki svjetski glazbenik, a u povratku je naletio na jednog našeg pjevača. Čovjek ga je ljubazno pozdravio i pitao kako je, na što mu je Arsen odgovorio: “Baš sam ispratio jednog velikog glazbenika, a onda sam natrapao na tebe. Kakav pad!” Bio je jako veseo, jako zanimljiv, pravi kozer, u svakom društvu glavni zabavljač, tako da za puno stvari niste znali da li je baš sve istina ili je priča rasla s raspoloženjem društva.
KAŽU DA JE ARSEN ZNAO BITI NAVODNO JAKO NAMĆORAST, NEZGODAN S NOVINARIMA, DA LI JE TO ISTINA?
– Ja nemam takvo iskustvo. Mi smo se dugo poznavali. Kad sam došla u Gloriju, napisala sam u nastavcima veliki tekst o Gabi. I, naravno, on je to morao blagosloviti. “Teška srca moram prizati da je to jako dobro… No nećemo sad pretjerivati. Uvijek može bolje. A imam i jedno pitanje: predstavila si Gabi kao prvu damu naše estrade, što ona i jest, ali neki dan sam pročitao u vašim novinama da je to i Tereza Kesovija, prije toga je bila Josipa Lisac, dajte se, ljudi, odlučite!”
OTROV I LIJEK
Samo jednom sam se našla u malo nezgodnoj situaciji, jer na dogovoreni intervju nije pustio u svoje dvorište u Šibeniku mog kolegu fotografa iz ne znam kojeg razloga, ali je to na kraju sredila Gabi kad se vratila s kupanja. Zapravo, ušao je u dvorište, ali se Arsen nije htio snimati.
PO VAŠEM MIŠLJENJU, JE LI DJELO ARSENA DEDIĆA ADEKVATNO VREDNOVANO?
– Što se tiče stručnih nagrada, on je dobio sve što je mogao dobiti, osim Nagrade Grada Zagreba. Ali ova tema mi je toliko deplasirana da ne znam što bih vam rekla. Kad netko napravo glazbu za 200 TV serijala i kazališnih predstava te brojne predstave za djecu, 80-ak filmova, izda ne znam koliko zbirki poezije, albuma, kad svojom glazbom i stihovima obilježi festivale tijekom desetljeća, ne mora mu nitko dati kartu za put u visoko društvo. Svojim golemim opusom tamo već pripada. Istina, da je bio roker ili narodnjak, možda bi bio popularniji i bliži širokim masama, ali on to nije ni htio. Govorio bi da nije gladijator da nastupa po arenama. On je uvijek bio svoj, nikad se nigdje nije gurao, dapače, više su njemu kucali na vrata, bio je u svakom smislu ekskluzivan, a to uvijek ide u malim bočicama. I sam je u šali znao reći: “Moje ime je Arsen; mogu biti otrov i lijek, ovisno u kojim me količinama konzumirate”.
