Slijepa mrlja je opštepoznati fenomen iz oblasti medicine koji označava prostor u vidnom polju gdje oko ne može vidjeti. Ništa manje ovaj fenomen nije zastupljen ni u percipiranju društvene zbilje.
Prošle godine na konferenciji u Pragu Francis Fukuyama je upozorio da Balkan može u bliskoj budućnosti eksplodirati na vrlo gadan način. Bilo bi odveć nonšalantno olako odbaciti upozorenje, ili sumnjati u njegovu upućenost, analitičku minucioznost ili sistematično promišljanje. Posebno zato što nije usamljen u tome, a još više zato što mu događaji i trendovi daju za pravo.
Pitanje je koliko je briselski EU panopticon, sa sve prijestonicama širom mu EU, svjestan toga, odnosno stanja na Balkanu, ili je možda bolje pitanje čak i ako je svjestan – koliko je kapacitiran da efektivno utiče na to stanje, posebno u smislu transformacijske moći na potencijalne države članice.
Izveštaj iz septembra ove godine Plovidba uzburkanim morem: Agenda za proširenje Evropske unije u 21. vijeku, koji je predstavila francusko-njemačka grupa eksperata, angažovana od strane ministara za Evropu Francuske i Njemačke, koji je diskutovan na sastanku Savjeta za opšte poslove (GAC) EU, najznačajniji je i najkonkretniji ishod niza najava o potrebi da Evropska unija mora da načini hrabre geopolitičke i strateške izbore ako želi da ostane relevantna na globalnoj sceni. Izveštaj razmatra načine na koje bi EU mogla da postane spremna za proširenje do 2030. godine, datuma koji je predsednik Evropskog savjeta Šarl Mišel (Charles Michel) nedavno predložio na Bledskom sigurnosnom forumu u Sloveniji.
Ovo je svakako suštinski važna inicijativa koja će iziskivati i reforme unutar EU, ali posebno u zemljama aspirantima. Dosadašnja opredjeljenja i inicijative u ovom pravcu su se do sada razbijale o neumoljivu balkansku stvarnost ili utapale u moru inercije i(li) prirotizacije partikularnih nacionalnih agendi zemalja članica. Zar puka činjenica da 20. godina od Samita u Solunu pridruživanje zemalja zapadnog Balkana nije ništa manje neizvjesno ne govori sama za sebe, i da smo trenutno u najdužem periodu u istoriji EU od kako nijedna zemlja nije primljena, a jedna je čak i napustila EU.
Regionalna dinamika na zapadnom Balkanu, ali i stanje u nekoliko žarišnih tačaka, kao što su BiH te odnosi Srbije i Kosova, imaju sve odlike permakrize (permacrisis – koju je Colins rječnik proglasio za riječ godine 2022.) odnosno produženog perioda nestabilnosti i nesigurnosti sa znatnim potencijalom za eskalaciju, što potvrđuju i nedavni oružani obračuni na Kosovu.
Do sada je fokus međunarodne pažnje, uključujući pojačani angažman EU, Kvinte, najvećih sila članica EU, bio usmjeren na rješavanje pitanja Kosova, sa kakvim uspjehom – ponovo najbolje pokazuje nedavna eskalacija do nivoa oružanih sukoba.
Druga žarišna tačka balkanskog teatra apsurda – BiH, u tom smislu čini se da je ostala zapostavljena, odnosno njom se i dalje logikom inercije na auto-pilotu bavi srednji ešalon birokrata, uz tek povremena deklarativna zaklinjanja visokih zvaničnika o perspektivi i budućnosti. Da li je tomu tako iz razloga što je BiH slijepa mrlja u vidnom polju EU, ili je uvjerenje i dio strategije da je BiH zaista čvrsto na reformskom putu i da ne treba radikalnije mjenjati pristup?
Od ničim zasluženog dodjeljenog kandidatskog statusa, dakako kao rezultata geopolitičkih razmatranja a nikako merita, naslušali smo se od euro-birokrata mantri o napretku i priča o prilici, šansi, momentumu, otvorenim vratima za BiH, reformskim iskoracima koji nemaju alternativu i tako redom.
S druge strane, čak i kada se razgrne površinski politički nivo performansa i manipultivnih dimnih zavjesa, čini se da su ipak stvari toliko očigledno iskočile iz dejtonskih šina da je to nemoguće ignorisati, osporavanjem temeljnih dejtonskih kategorija kao što su Ustavni sud i Visoki predstavnik od strane RS, te ništa manje važnim poodmaklim procesom pretvaranja RS u tragikomičnu despotijicu uvođenjem sumanutih – u suštini otovreno autokratskih zakonskih rješenja o kriminalizaciji klevete i stranim plaćenicima, uz od režima orkestriranu hajku na novinare, aktiviste civilnog društva i opoziciju.
Ne smije se, pri tom, previdjeti ni aktivan doprinos visokog predstavnika radikalizaciji prilika u zemlji. Institucija koja je odavno trebala biti zatvorena i čije postojanje je potvrda inercije, upustila se u radikalne intervencije izmjene Ustava FBiH i izbornog zakona, zatim inicirajući ključne procese oko državne imovine na, blago rečeno, neshvatljivo pogrešan način.
Kao reakcija na takvo stanje ne čini se vizionarskim ono što barem dva od tri lidera trojke (treći se bavi više metafizčkim pitanjima koja ovdje nisu tema) ovih dana ističu, o FBiH na putu ka EU, a RSkad se steknu uslovi, iliti tzv. kiparskom scenariju. Da li su njihove ambicije zadovoljene uspostavljanjem kontrole nad javnim preduzećima i budžetima – saznaćemo vrlo brzo, mada činjenica da aktivno opstruišu sve antikorupcijske reforme na federalnom nivou može biti pouzdana indikacija.
Važan aspekt za cjelovitu sliku su svakako spoljni uticaji. Dok su stotine hiljada eura potrošene na detekciju malignih uticaja Rusije, Kine pa i Turske, svakako s razlogom, maligni uticaj od strane zemalja članica EU ostao je zapostavljen. Da li je i tu riječ o slijepoj mrlji, ali politika Mađarske, pa i Hrvatske prema BiH, blago rečeno odstupa od onog što je oficijelna agenda EU. Dok se Mađarskaotvoreno stavila u zaštitu vladajućeg režima u RS, Hrvatska je gotovo na dnevnoj bazi involvirana u unutrašnja pitanja BiH.
Prilično uvjerljiva škola mišljenja koja je na stanovištu da je političkim elitama status quo ključni interes, i da je eskalacija suviše nepredvidljiva i kao takva rizična jer mogu izgubiti dosta, dok je napredak u reformama najdirektnija prijetnja opstanku na vlasti i neograničenoj kontroli nad javnim resursima i institucijama, ipak se čini kao nepotpuna, jer šta u situaciji u kojoj se okolnosti promijene, bilo spoljne, bilo unutrašnje.
Kao što je to u ovom slučaju sa promjenom okolnosti za režim RS, koji je nakon po svemu upitnih prošlogodišnjih izbora i spoznaje o rapidnom gubitku podrške, a uz to suočen sa očajnom ekonomskom situacijom, odlučio da podigne ulog u bosanskoj političkoj kockarnici, na način da krene sa uvođenjem tvrde i otvorene diktature, uz osporavanje dejtonskih instituta ulazeći u otvorenu konfrontaciju sa zapadom. Kampanje koje promovišu nasilje, uz potenciranje protesta na međuentitetskoj liniji razdvajanja, uz izjednačavanje vođe režima sa RS kao takvom, zlokobne su najave mogućeg razvoja događaja koje se ne smiju ignorisati.
Očigledno da dosadašnji pristup koji se svodio na najoštrije osude nije donio puno rezultata, a isticanje “crvenih linija” koje se jedna po jedna prekoračuju može izazivati tek ironične opaske.
Mogućnost o kojoj se priča i koju zagovara jedan broj članica, da BiH u decembru dobije otvaranje pregovora, je naravno jako bitna stvar i važan korak za BiH, barem na simboličkom nivou, ali da bi to samo po sebi deeskaliralo situaciju u zemlji nije realno očekivati. Koliko je otvaranje pregovora samo po sebi izazovno, svjedoči i činjenica da BiH još uvijek nije uspjela usaglasiti i usvojiti plan integrisanja u EU, a kako tek očekivati usaglašavanje pozicija i platformi za pregovore sa zloglasnim i monstruoznim ali ništa manje besmislenim mehanizmom koordinacije?
Preispitivanje dosadašnjeg pristupa EU u saradnji sa SAD i Velikom Britanijom, može se činiti kao ponovno propagiranje ekscepcionalizma za BiH, ali situacija i jeste toliko specifična u BiH, zbog dijelom propusta i međunarodne zajednice, tako da se to čini kao minimum u ovakvoj situaciji. Robusniji i jasniji pristup EU otuda čini se neminovnim, jer čak i prije formalnog otvaranja procesa pregovora BiH ima prethodna pitanja koja treba riješiti, nedavno uspostavljena EU partnerska misija u Moldaviji može biti dobar primjer i putokaz.
Nema sumnje da je pridruživanje EU, koje podrazumijeva suštinsku transformaciju tih zemalja, najveći i najvažniji cilj svih balkanskih država i ujedno kraj istorije za zemlje Balkana, po rječima profesorice Mungiu Pipidi, koja je parafrazila već pomenutog Fukuyamu. Čini se ipak da put do tog cilja nije linearan, i da će zahtjevati puno fleksibilniji i agilniji pristup EU, jer po svemu sudeći nastavak dosadašnjeg inertnog pristupa na auto-pilotu ne samo da ne daje rezultat, već se sa mnogo argumenata može tvrditi da se stanje pogoršava.
