Sluti li Krleža u tim razgovorima sa Čengićem mogućnost zaborava, ne naravno potpunog, ali svakako postupnog, puzajućeg, strahuje li da ga se neće više čitati, postavljati mu drame na pozornicu kao nekoć?
“Znam točno što će se sutra dogoditi kad umrem… Prvo će početi da preispituju moje mjesto u literaturi. Reći će: to je bio samozvani sveznadar, čovjek koji je svojom pojavom i djelom zaustavio našu literaturu. Plasirao se i održavao uz pomoć politike i političkog angažmana, improvizator, hohštapler, demagog… Zatim će proći nekolike godine dok se ne nađe tko će reći: E, nije to tako, ima tu nekog boga, nekog đavola…” (Enes Čengić: “S Krležom iz dana u dan “) Sluti li Krleža u tim razgovorima sa Čengićem mogućnost zaborava, ne naravno potpunog, ali svakako postupnog, puzajućeg, strahuje li da ga se neće više čitati, postavljati mu drame na pozornicu kao nekoć? Obljetnica koja je iza nas – 130-godišnjica rođenja – možda može ponuditi neke od od mogućih odgovora.
OSTAVLJENI SAMI
U prošloj, dakle jubilarnoj godini, premijerno je u hrvatskim teatrima izvedeno nekoliko Krležinih naslova: Gradsko dramsko kazalište Gavella, tada, zbog potresa još uvijek bez svoje pozornice, u tunelu Grič što se proteže ispod Gornjeg grada, uprizorilo je “Legendu”, njegov prvi dramski tekst iz 1914. godine, isti komad postavljaju i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. Uz “Legendu”, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, igra se “Leda”, redateljica je Franka Perković, a dramaturg Dino Pešut o izvedbi zapisuje: “Likovi su ostavljeni sami, u divljoj karnevalskoj noći, pijani, u žudnji za životom i za svega nekoliko, barem za tu noć, važnih odluka. Svaki je od njih u potrazi za ljubavlju ili ono malo utjehe, suviškom života. U ovoj neobičnoj komediji puno se toga govori, ali ipak iza bujice riječi to su samo uplašeni ljudi koji stoje na rubu, granici između noći i dana, snova i stvarnosti, između maske i lica, živih i mrtvih, braka i preljuba, sigurnosti i avanture…” U koprodukciji Kazališta Virovitica i Hrvatskog kazališta Pečuh, a u režiji Darija Harjačeka, na pozornicu koncem listopada stiže drama “U agoniji”, dramaturginja Dora Golub ovako je sažima: “Predstava ‘U agoniji’ dramska je predstava u punom smislu riječi, utemeljena na agonu iz naslova, borbi na život i smrt muškarca i žene, primordijalnog para tako značajnog Krležinoj dramaturgiji, zaraćenih ljubavnika Adama i Eve, u glembajevskom ciklusu prerušenih u (malo)građanski kostim, no jednako animalnih i neurasteničnih onkraj granica napora u hiperintelektualnom verbalnom nadmetanju…”
Eurokaz, kao vitalna produkcijska kuća, u režiji i dramatizaciji Rajne Racz, u studenom izvodi predstavu “Simfonije/Turpituda”, čiji se dramaturški sklop, kako navode, “…formira sa pomalo nehajnim probiranjem i gomilanjem vitalističkog materijala, ponajviše iz zbirke Miroslava Krleže ‘Simfonije iz 1933. godine’ u kojoj se ističe poema Pan, te kao kontrapunkt Krležinom njegovanom orgijazmu, probiranjem i gomilanjem poetski abruptivnog automatizma nadrealističke poeme Marka Ristića Turpituda. Poseban naglasak daje se Ristićevu Dnevniku koji je pisao od 27. svibnja do 12. lipnja 1938. godine, u periodu tiskanja Turpitude u Zagrebu. To je Dnevnik o ishitrenom hedonizmu i fascinaciji druženja s Krležom i njegovim prijateljima…
Vraćam se na čas “Legendi” – varaždinsku potpisuju, kao autorski projekt Vesna Kosec-Torjanac, Filip Eldan i Nikša Eldan, njihova je adaptacija teksta i režija, o toj novozavjetnoj fantaziji u tri slike sami kažu: “…Uvjereni smo da su bezvremenska tema i Krležino pismo kreativna poslastica za proces u kojem se nalazimo. Kao autorski tim, Krležinu temu i motive uzimamo kao vlastito breme da bismo prikazali problem ljudske egzistencije danas kada sve manje tragamo za istinom i sve rjeđe prihvaćamo odgovornost slobode i ljubavi…” Zagrebačka pak izvedba ima gotovo nevjerojatnu povijest: mada je “Legenda” napisana davne 1914, u Hrvatskoj je, i to kao scensko čitanje, u režiji Georgija Para, dramaturg je bio Želimir Ciglar, izvedena tek puno stoljeće nakon toga, 2015, na IV festivalu Miroslav Krleža (istinska praizvedba bila je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u tadašnjem Narodnom pozorištu u Zenici u režiji Slobodana Unkovskog) da bi prvi put kao punokrvni dramski komad, u produkciji kazališta Gavella, bila izvedena u travnju, u hodnicima i katakombama tunela Grič u Zagrebu.
Ivan Planinić, redatelj i uz dramaturga Dubravka Mihanovića autor adaptacije originalnog teksta, svojim čitanjem tog dramskog prvijenca Miroslava Krleže, ne bi bilo pretjerano reći, otvorio je do danas neotkrivene puteve za nove inscenacije bogatog i slojevitog dramskog opusa tog velikog pjesnika, romanopisca, pripovjedača i nadasve dramatičara. Kritičarka i teatrologinja Nataša Govedić, povodom premijere, primjećuje da je riječ o “…zahtjevnom hibridu eseja i dramske poeme – novi je to međaš igranja Krleže na našim prostorima i jedna od najuspjelijih predstava aktualnih repertoara…” – tako nekako misli i Srđan Sandić te je u jednom od godišnjih izbora zagrebačkog Jutarnjeg lista stavlja na prvo mjesto, kao najbolju predstavu u hrvatskim kazalištima u prošloj godini, uz obrazloženje: “Upravo svojom topografijom i ‘utisnutošću u grad’ ona pridonosi slojevitosti značenja upisanih u Krležin predložak, jer ranokršćanske katakombe asocijacija su koja se nameće sama po sebi, spremna pretopiti se s likovima Isusa, Marije, Sjene, Jude…” Među deset najboljih predstava u kazalištima Hrvatske u prošloj godini smjestila ju je i kazališna kritičarka zagrebačkog Večernjeg lista Bojana Radović.
SJETITE ME SE
Uz spomenute teatre i predstave, lavovski dio kada je riječ o promociji dramskog opusa Miroslava Krleže veže se godinama uz Teatar poezije, odnosno ljetni Festival Miroslava Krleže, čiji je utemeljitelj i ravnatelj Goran Matović. Pokrenut prije 12 godina, opremio je i producirao isto toliko izdanja tog jedinstvenog festivala posvećenog pjesničkoj i dramskoj riječi Krleže – prošlog ljeta, a taj termin veže se uz rođendan autora, praizveden je njegov nedavno pronađen dramski tekst “Goya”, u režiji i maestralnoj izvedbi Zijaha A. Sokolovića, dramaturginja je bila Selma Parisi. Uz tu, gostovala je i spomenuta “Legenda” iz Varaždina, kao i “Glembajevi”, ranija koprodukcija Eurokaza i Teatra Vojdan Černodrinski iz Prilepa, u režiji i adaptaciji Branka Brezovca, kao i dvije monodrame: “Sjetite me se 2022” Gorana Matovića, njegova prošlogodišnja scenska kompozicija kojom evocira sjećanja na susrete sa velikim piscem, i monodrama glumca Dragana Despota “Na rubu pameti”, također ranijeg datuma, a proizašla, naravno, iz Krležinog istoimenog romana.
Nedavno je Matović priredio i zimsku, nešto skraćenu varijantu Festivala Miroslav Krleža, vezana je uz dan Krležine smrti, 42 su godine da nije više sa nama, odigrao je ponovo svoju scensku fantaziju “Sjetite me se 2022” i donirao Muzeju grada Zagreba, gdje je najveći dio ljetnog Festivala odigran, zbirku svih dosadašnjih plakata Festivala, autori su slikar i dizajner Boris Bućan i svjetsko ime dizajna i plakata Mirko Ilić. Bila je to sjajna prilika da se prisjetimo velikih predstava nastalih u okviru Festivala Miroslav Krleža – njegovi plakati nepogrešivo vas vode kroz prohujale programe i predstave – recimo sjajan dijalog sa Krležom u predstavi Zlatka Pakovića “Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo”, a u produkciji zagrebačkog Montažstroja -umjetničko vodstvo Borut Šeparović, što se igrala na sedmom Festivalu u Leksikografskom zavodu, na čijem je čelu godinama bio upravo Krleža. Ili, neponovljive “Balade Petrice Kerempuha” Zlatka Boureka i njegovog Kazališta figura – Teatra nakaza, grotesknih lutaka što ih je samo njegova neiscrpna i začudna imaginacija mogla stvoriti i pokrenuti na pozornici vođena fantazijom besprizornog Petrice Kerempuha, koji će u predstavi poraziti i samu Smrt – ma kako to nevjerojatno može izgledati, makar u teatru, Krleža i Bourek slave pobjedu nad ništavilom i mrakom, oko nas i u nama. Kada se dogode takve predstave, no one nažalost nisu baš česte, možemo reći da Krleža nije pod velom zaborava – koliko će se pak često događati, u teatru je nezahvalno prognozirati – stoga se i, kako kaže Matović, stalno vraćamo Krleži, kao našem velikom sugovorniku koji je o drami današnjeg svijeta već pisao. To što se njegova opomena nije čitala niti pročitala govori samo o tomu koliko smo ga ozbiljno shvaćali.
Izvor: Oslobođenje/Mladen Bićanić
