Daj narodu hljeba i igara. Krilatica je kojom se vodi vlast bh. entiteta Republika Srpska, tačnije SNSD. I daje „svom narodu“ SNSD jeftine, populističke zabave. Pa u Banjaluci zajedno s Bajom Malim Knindžom, jednim od najopskurnijih likova folk scene s obje strane Drine, zapjeva i predsjednik Gradskog odbora SNSD-a i narodni poslanik Vlado Đajić.
Ništa manje „zabava“ istog ranga ne nedostaje i u prostoru SNSD-a u centru Banjaluke, ali i pod šatorima u kojima se osim Džajića još češće mikrofona uhvati i predsjednik RS-a Milorad Dodik, dok mu tercira Željka Cvijanović i krug vjernih pratitelja.
ZA MINISTRICU „KULTURE“ NIŠTA SPORNO
I kad god se postavi pitanje ko plaća takve vrste „narodnih veselja“ odgovor je isti – stranka. Samo što se i SNSD, kao i ostale parlamentarne stranke, velikim dijelom finansiraju iz budžeta RS, izvlačenjem novca iz javnih preduzeća, dakle, građani sami sebi plaćaju zabavu. Koliko novca se izdvaja za te namjene – podatak je nedostupan javnosti, no zna se da folk estradnjaci i te kako umiju naplatiti svoje koncerte.
Ali kada treba novac izdvojiti za kulturu, priča se drastično mijenja. „Potezom pera“ Vlada RS je izbrisala, a poslanici vladajuće većine u Narodnoj skupštini u okviru rebalansa budžeta za ovu godinu tekuće grantove kulture, sa prvobitnih 1,25 miliona maraka, smanjili na, vjerovali ili ne, 150.000 КM. Bez obrazloženja za tako drastičan rez. Nije se oglasila ni ministrica prosvjete i kulture Željka Stojičić.
Nekadašnja šefica računovodstva u Šumskom gazdinstvu Lisina Mrkonjić Grad, političku karijeru duguje članstvu u SNSD-u i činjenici da je po nacionalnosti Hrvatica, pa tako zadovoljava ustavne kvote o zastupljenosti konstitutivnih naroda u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti RS. Ni prosvjeta ni kultura nisu joj fah, ali kao ekonomistica mogla bi da barem poznaje osnove matematike.
I da izračuna šta sa 150.000 maraka može da se uradi na polju kulturnog života a koji podrazumijeva pozorišnu, muzičku i muzičko-scensku, vizualnu i multimedijalnu umjetnost, te izdavaštvo, književnost, promociju i popularizaciju kulturnog nasljeđa.
Fedor Marjanović, mladi banjalučki pisac, kaže da odluka o izmjeni budžeta „jeste šamar za kulturne radnike, s jedne strane bolan, ali s druge očekivan“. Ko je pažljivo pratio dosadašnju kulturnu politiku, kaže Marjanović, zna da je ovo samo logičan ishod svih dosadašnjih poteza.
„Suština je sljedeća: Kultura nikoga ne zanima. U društvu u kojem živimo, vođeni smo zakonom zarade, odnosno relevantni ste ako donosite veliki novac i to brzo. U području kulture to je teško ostvarivo. Biti umjetnik danas uglavnom znači biti osuđen na nevidljivost. Čini mi se da se kod nas čak ne vidi ni propagandna moć umjetnosti, pa samim tim ni antipropagandna. Jednostavno ona ne predstavlja ni potrebu niti opasnost. S druge strane, pod kulturom se kod nas najčešće smatra nešto što predstavlja prošlost, a od prošlosti se ne može dobiti novac, pa ne treba ni ulagati u nju. Još jedan problem je što tu prošlost najčešće svodimo na opanak. Zaboravlja se da je kultura sadašnjost u kojoj živimo, da je živa i da je treba njegovati. Ona je glavni dio našeg identiteta. Bez kulture nemamo identitet“, kaže Marjanović u izjavi za Valter.
PETICIJA UMJETNIKA
Svoj glas protiv drastičnog kresanja sredstava za kulturne programe digli su i kulturni radnici i umjetnici iz RS. Nezadovoljstvo su artikulisali su kroz inicijativu upućenu javnosti.
„Povodom sramotne odluke da se rebalansom budžeta Republike Srpske drastično smanje izdvajanja za kulturu, a sa ciljem sprečavanja nastavka sistematskog urušavanja uslova za stvaralaštvo u Republici Srpskoj, oličenog u povećanju poreza na autorske honorare i smanjenje ulaganja u kulturu, smatramo da je jedini zaštitni mehanizam od samovolje pojedinaca zakonsko regulisanje obaveze Republike Srpske da godišnje izdvaja najmanje dva posto za kulturu i umjetnost i smanjenje poreza na autorske honorare umjetnika. Ovo smatramo prvorazrednim nacionalnim interesom i očekujemo puno jedinstvo svih političkih faktora u Republici Srpskoj u vezi hitnog usvajanja ovih zakonskih rješenja”, saopštili su pojedini kulturni radnici od kojih je i potekla inicijativa “Pozivamo umjetnike, institucije, udruženja i pojedince da podrže ovu inicijativu ili da ćute u svojoj sramoti”, a koju je potpisalo više od pedeset umjetnika iz Banjaluke, među kojima su Mladen Đukić, Ljubiša Savanović, Nebojša Kuruzović, Arsen Čarkić, Maja Tatić, Jelena Medić, Marija Šestić, Maja Manojlović, Nina Babić…
Aleksandar Stojković Piksi, glumac Narodnog pozorišta RS, kazao je da stoji iza ove inicijative. Prema njegovim riječima, uskraćivanje sredstava označit će i „smrt kulture“. Stojković navodi da će jednake posljedice zbog nedostatka izvora finansiranja osjetiti i profesionalna pozorišta, kulturno-umjetnička društva, male pozorišne trupe…
Na pitanje da li je reakcija kulturne javnosti mogla biti glasnija, Stojković odgovara da je, kada su profesionalna pozorišta u pitanju, riječ o manje od 200 ljudi ukupno zaposlenih u Banjaluci, Prijedoru, Bijeljini i Gradišci. I dodaje „kakva bi korist bila i da su izašli na ulicu i protestovali“?
A kakvu kulturnu scenu imamo u direktnoj je zavisnosti od novca koji se za te namjene izdvaja. A izdvaja se nedovoljno, pa i one kulturne manifestacije koje privlače publiku, poput Festivala književnosti Imperativ, istrajavaju više zahvaljujući upornosti onih koji ga organizuju nego novcu koji se iz budžeta izdvaja.
Otuda i ne čudi reakcija na društvenim mrežama Sanele Babić, direktorice Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti Imperativ, uoči sjednice Narodne skupštine na kojoj se raspravljalo o rebalansu budžeta.
„Da smo normalni, danas bi se na skupštini diskutovalo o povećanju budžeta za kulturu jer je i 1.200.000 KM sramota. Da smo normalni, znali bismo da su umjetnici i kulturni radnici uradili više za Republiku Srpsku nego 95% onih koji sebe nazivaju političarima. Da smo normalni, danas bi neko dao ostavku jer ako uništiš kulturu jednog naroda – uništio si sve!“, napisala je Babić.
KOME JOŠ TREBA KULTURA PORED ŠATORA
Grant za kulturu, koji je desetkovan, namijenjen je za kontinuiranu podršku za skoro dvije stotine projekata, tradicionalnih manifestacija i festivala od Trebinja do Novog Grada. Otuda i pitanje kako i na koji način će mnogi od njih realizovati svoje aktivnosti i privesti projekte kraju.
Iako svake godine u izvještaju s beogradskog Sajma knjiga RTRS donosi hvalospjeve o izdavačima iz RS-a, realnost je drugačija. Tako je budžet za podršku izdavačkim projektima unatrag nekoliko godina iznosio oko 50.000 КM, dok se u Federaciji BiH izdvajalo 150.000 КM. Isto važi i za otkup knjiga. U RS 50.000, u Federaciji 150.000 KM.
A da novca u budžetu ima, ali da se neracionalno raspoređuje, ukazala je poslanica PDP-a u Narodnoj skupštini RS Mirna Savić Banjac. U saopštenju za javnost, reagujući na činjenicu da su poslanici vladajuće većine odbili njen amandman da se relokacijom sredstava ne smanjuje stavka namijenjena za kulturu, navela je na što se sve sredstva troše.
Tako se, između ostalog, za izradu predsjedničkih medalja u ovoj godini planira izdvojiti 300.000 maraka, dakle dvostruko više nego za cjelokupnu kulturu.
Treba navesti i da je budžet Ugostiteljskog servisa RS 10 miliona KM, no šampion je, očekivano, predsjednik RS Milorad Dodik, čiji budžet iznosi 55,6 miliona maraka (rebalansom povećan za cijelih 500.000 KM). Poređenja radi, Dodikov budžet je 17 puta veći od budžeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Vrijedi i podsjetiti da je budžet predsjendika RS u vrijeme mandata Željke Cvijanović iznosio je oko 11 miliona KM, no dolaskom Dodika povećan je oko 500 posto.
Pravi je trenutak za podsjetiti na eklatantni primjer nemara za kulturnu baštinu i povijesno naslijeđe RS, a što je Muzej Republike Srpske koji godinama nema vlastiti dom, već je smješten u zgradu Doma solidarnosti gdje prostor dijeli s Privrednom komorom RS. Muzej u kojem krov godinama prokišnjava pa se posjetitelji, dok razgledaju eksponate, šetaju između kanti postavljenih da kupe kišnicu. Vlast koja plaća narodnjačke hrke-krke zabave ispod šatora odakle često dolaze umili zvuci nečega što liči na pokušaj Dodikovog pjevanja, iz „svog budžeta“ nikada se nije sjetila da dio novca izdvoji i krov sanira, ali to ne čini ni ministarstvo kulture, što je argument više za teoriju o tome do koje se mjere institucionalno proseljačila Republika Srpska pod aktuelnim režimom.
Hoće li se naredne godine nešto promijeniti, hoće li upozorenja umjetnika i kulturnih radnika na značaj ulaganja u kulturu doprijeti do onih koji budžet kreiraju, odnosno upravljaju javnim novcem – znat će se već narednog mjeseca kada će Vlada predstaviti prijedlog budžeta za 2024. Ali prevelik optimizam mogao bi se pokazati neopravdanim. Jer 2024. godina je lokalnih izbora, pa „svoj narod“ vlast treba ponovo privući da im povjere još jedan mandat.
Umjesto na političkim skupovima, to se mnogo efikasnije čini pod šatorima i na narodnim veseljima, na kojima uz toplo pivo i prasetinu dominiraju Dodik i Vlado Đajić.
Stoga nikoga ne bi trebalo začuditi da i ono malo entuzijasta koji uglavnom vlastitim zalaganjem kulturnu scenu RS drže iznad vode dignu ruke od svega i pridruže se armiji ekonomskih migranatau potrazi za mjestom gdje će njihov rad biti i prepoznat i adekvatno vrjednovan.
