Izbor za pjesmu Evrovizije, ili Eurosong Contest, kako je od masovne popularizacije i transformacije u ponajveću paradu kiča u Evropi postao poznat ovaj nekada davno rijetko ozbiljno shvaćani festival obično loše muzike, nije političkog karaktera. Tako tvrde organizatori odgovarajući na zahtjeve nekih zemalja, aktivista i grupa da se izraelskim predstavnicima zabrani učešće ove godine na smotri u švedskom Malmeu.
Muzičari iz Finske i Islanda, aktivisti u Norveškoj, te potpisnici više peticija u Evropi traže da se Izraelu zabrani nastup zbog napada na Gazu, ali EBU, Evropska radio-difuzna unija, to odbija naglašavajući da su oni, odnosno samo takmičenje, „apolitičan događaj“ te stoga bilo kakva akcija kao odraz politike nema mjesta. Ovo, naravno, nije tačno.
Samo dan po ulasku ruskih vojnih snaga u Ukrajinu u februaru 2022. godine, EBU je blokirao nastup Rusije, tako iskazavši, kako su naveli u saopštenju, „zabrinutost da bi, u svjetlu krize bez presedana u Ukrajini, uključivanje ruske prijave u ovogodišnje takmičenje narušilo njegovu reputaciju“.
Nije dokaz o licemjerju Evropljana samo odluka iz 2022., već je moguće praksu povezanosti politike i muzike na evrovizijskim pozornicama ustanoviti skoro od samih početaka. Dakle, historijski, taj skup je bio zabavni festival uštogljenih pjevača dosadnih pjesama međunarodnog karaktera na kojem su se pjevale pjesme na jezicima demokratskih zemalja. Većine zapadne Evrope, dakle.
Promjena nastupa 1961. kada su po prvi puta uključene i predstavnice dvije nedemokratske, po mnogima države s diktaturama ili totalitarizmom – Španija i Jugoslavija, jedna kapitalistička, a druga socijalistička.
Odluka je morala biti politička da se prihvate i dva režima koja su po mnogo čemu odudarala od originalnih sudionica takmičenja. Nova promjena dolazi s krajem Hladnog rata, dakle ponovno politička promjena diktira i promjenu spiska učesnica, ali i sistem takmičenja. Uglavnom, devedesetih je izgledalo da je Evropa ujedinjena, bez blokovskih podjela i prividno jedinu nesigurnost i probleme su donosili post-jugoslavenski ratovi. Predstavnici nedavno demokratiziranih zemalja, ili odnedavno nezavisnih, morali su proći kroz polufinala, runde kvalifikacija da bi se pridružili već probranima na finalu.
Upravo post-jugoslavenska tragedija, posebno rat u Bosni i Hercegovini, kreiraju jednu od priča koju su 1993. u Irskoj svi evropski mediji željeli ispričati. Bosanskohercegovački predstavnici, pjevač Muhamed Fazlagić s pratnjom, stigli su iz tada već godinu dana opkoljenog Sarajeva. Ideja da ni rat ne može spriječiti pjesmu i mladost cijelog kontinenta da pokažu svima zajedničke vrijednosti bez obzira na državu. I sastav bosanskohercegovačke ekipe zapeo je za oko novinarima, jer u medijima su izvještaji često bili bazirani na opisu etničkog karaktera rata, dok su muzičari, producenti i ostali iz ekipe koja su pretrčali preko aerodromske piste u Sarajevu da bi izašli iz grada, bio multietničkog sastava.
Ovdje dolazimo do bitne stvari. Kao što je 1993. samo učestvovanje Bosne i Hercegovine imalo i političku važnost, mnoge pojave, pjesme, garderoba učesnika, glasanje, imaju simbolične vrijednosti i poruke, koje nisu apolitične. Kada je 12. maja 2007. godine predstavnica RTV BiH obznanila rezultate bosanskohercegovačkih glasača riječima „i 12 poena ide za Srbiju“, to je bio jasan znak ili završetka procesa pomirenja, ili barem vrlo dobro utvrđenog puta ka pomirenju.
Profesor sociologije na njujorškoj Columbiji, Duncan J. Watts, napisao je za New York Times da „iako je više nego neobično da zemlje koje su zapravo pokušale pomoći Bosni (tokom rata) sada su vidno manje popularne tamo nego zemlja koja je poticala etničko čišćenje, jednako je neobično da Balkan, od svih mjesta, pruža zapadnim zemljama lekciju o saradnji.“
Četiri godine ranije, show je bio u Rigi, dvorana je bila puna zastava, najviše latvijskih, ljudi veseli, najzabavnije veče u kratkoj istoriji zemlje nakon latvijskog izlaska iz Sovjetskog Saveza. Kada je publici saopšten rezultat nacionalnog glasanja telefonima, sve se kratkotrajno promijenilo jer su zvižduci uslijedili. Rusija je dobila najveći broj glasova u Latviji. U zemlji sa značajnom ruskom manjinom, koja se bori za afirmaciju i da ih se prestane miješati sa Litvanijom, etnički Latvijci su pohrlili u veliku dvoranu da se osvjedoče dokazu da je Latvija slobodna i prepoznatljiva, dok su etnički Rusi ostali kod kuće i koristili telefone da glasaju za pjesmu iz zemlje čiji jezik govore i čija kultura im je donedavno bila domaća.
Devedesete i rane 2000-te godine bile su još uvijek period romantičnog vjerovanja u demokratske vrijednosti, jednakost svih, kako osoba, tako i grupa, nacija. Medutim, ubrzo se pokazalo da „istok“ Evrope dominira natjecanjem kojem na Zapadu uglavnom nisu pridavali pretjeranu važnost. Kada jeUkrajina organizovala „svetkovine“, pobjedniku je trofej uručio predsjednik države.
Natjecanje je očito bilo shvaćeno kao bitno za nacionalni identitet, kao „meko oružje“ novonastalih zemalja. Evrovizijski sistem telefonskog glasanja bio je privid demokratije – populizam, kojim se oduzela dominacija „otuđene elite“, muzičkih eksperata koji su odlučivali o kvalitetama pjesama. Sada je to postao slobodan izbor, sve ono što bi demokratija po definiciji trebala biti – glas naroda. NakonBrexita, stiglo je nula poena za britansku pjesmu. To je vjerovatno bila poruka šta Evropa misli o ultranacionalističkom činu 52 posto britanskih glasača.
Prethodno je dominacija „istoka“ stavljena pod kontrolu „zapada“ odlukom koja je obrazložena kao ekonomska. Usvojeno je da pet najvećih tržišta – nešto kao Savjet bezbjednosti UN-a sa pet stalnih članica koje imaju pravo veta – imaju direktna mjesta u finalu, a ostali se moraju kvalifikovati. „Demokratsko“ telefonsko glasanje je također modifikovano pa je stručnim žirijima vraćena uloga, promijenjena doduše, ali ipak kreiran je sistem gdje se može kontrolisati ili barem utjecati na krajnji rezultat.
Tako je brojna istočnoevropska dijaspora u zapadnoj Evropi obuzdana i više nisu mogli nekontrolisano glasati za svoje pjesme. Prekogranična saradnja post-jugoslavenskih i post-sovjetskih zemalja karakterisana je bila kao korupcija, što je moguće, ali bitan element je bio zapostavljan, a to je bliskost kultura ili čak i zajednička u mnogočemu.
Globalizacija kao fenomen ima i politički element, a na Eurosongu se ogleda u učešću Australije. Većina pjesama se izvodi na engleskom jeziku, događaj je proširen na više dana da se i prihodi uvećaju, a navodna politička korektnost je ustanovljena „apolitičnošću“ Eurosonga. Čak i američki mediji posvećuju pažnju ovoj paradi laži i kiča.
„Apolitičnost“ je problematična u promijenjenoj Evropi. Gruzija i Ukrajina su poželjele svojim pjesmama slati poruke Rusiji i svijetu, konzervativci u Izraelu protestovali su zbog festivala na kojem je izraženo prisutan element gay kulture.
I tu se vraćamo na početno pitanje – treba li Izraelu zabraniti da im predstavnici zapjevaju u Švedskoj?
Kako god evrovizijski moćnici odlučili, sa ili bez sufliranja političkih elita, rezultat će biti političan. Izostanak Izraela će biti jasna poruka, kao što će biti i ako se čuje pjesma na hebrejskom, ili engleskom pod zastavom Izraela, a publika negoduje zbog nastupa.
Čak i ako publika ne zazviždi tokom ili nakon nastupa Izraela, poruka je politična. Događaj za tri mjeseca će sasvim sigurno biti političan, bez Rusije, sa ili bez Izraela.
——————————————————————————————————————————————————————————————————————
Čitajte još:
STIHOVI ZA NJEGOŠA: Ili prvi veliki orden Velikog Baje za Malog Baju
—————————————————————————————————————————————————————————————————————–Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
