Jedan od argumenata kritičara trenutnog ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine je postojanje tročlanog Predsjedništva BiH.
Ukoliko je ova institucija bitna za funkcionisanje države, onda je ovo snažan argument da tročlano Predsjedništvo teško postiže konsenzus, da često dijele sopstvene ingerencije, umjesto jedne vanjske politike postoje tri, najvažnije diplomate, ambasadori se postavljaju po autokratskom sistemu – svako postavlja „svoje“ ambasadore koji su potom odgovorni samo „svojem“ članu Predsjedništva i državu predstavljaju najčešće samo de jure, a de facto oni su predstavnici svojeg člana Predsjedništva BiH.
Međutim, ako institucija nije zaista moćna i bitna, onda je irelevantno da li tu sjede tri, dva ili samo jedan titularni šef države.
Pretpostavimo da je Predsjedništvo BiH, uprkos svemu, važna institucija, da je zgrada u Ulici Maršala Tita 16 bosanskohercegovački pandan Bijele kuće u Washingtonu ili londonskog Downing Streeta broj 10, pa ako zamislimo i da ko god odrađuje mandat tamo i predstavlja državu u svijetu je zaista bitan za funkcionisanje zemlje i njen opstanak, doći ćemo u čudnu situaciju.
Američki predsjednik i potpredsjednik nikada ne idu u inostranstvo istovremeno, uvijek putuju različitim avionima da u slučaju nesreće jednog zemlja ne bude obezglavljena, ma koliko kratko to trajalo. Lyndon Johnson je zakletvu položio u avionu nakon atentata na Kennedyja.
Ozbiljne države sa samo jednim predsjednikom ozbiljno se i ponašaju prema kojoj god osobi koja obnaša tu dužnost.
Bosna i Hercegovina ne bi imala problema ukoliko bi iznenada ostala bez jednog ili jedne članice Predsjedništva, ili ukoliko neko od njih ode na službeni put u inostranstvo. Čak i dva člana Predsjedništva van zemlje nisu neki problem, jer postoji uvijek treći član ili članica da možda radi malo prekovremeno ali uradi sve neophodne stvari za državu. Teoretski barem.
U vrijeme pisanja ovog teksta Denis Bećirović i Željko Komšić spremali su se na put u Ukrajinu u službenu posjeti napaćenoj zemlji, a nepoznato je da li je Željka Cvijanović uspjela da se vrati iz službene posjete Mađarskoj. Bosna i Hercegovina, dakle, i pored tri člana ili članice Predsjedništva bila je, ma koliko kratko, bez najvišeg predstavnika vlasti, bez šefa ili šefice države.
Da li se išta značajno, ili čak beznačajno desilo u zemlji tokom odsustva dva člana i članice? Da li je iko primijetio da ih nema? Ovdje dolazi onda kontraargument kritičarima ustavnog uređenja sa tri člana Predsjedništva. Irelevantna tvorevina čije funkcionisanje ili nefunkcionisanje ne utiče na životgrađanstva Bosne i Hercegovine. S njima ili bez njih – država se nije raspala.
Međutim, Bosna i Hercegovina je šizofrena država. Dok Komšić i Bećirović odlaze u Ukrajinu kao moralni saveznici napadnute zemlje, potvrđuju svrstavanje uz zapadnu alijansu i grupu zemalja liberalne demokratije, Cvijanović, uz svog partijskog šefa i entitetskog lidera Dodika, posjećuje Mađarsku i ima „plodne razgovore“ sa Viktorom Orbanom, u Briselu poznatom pod nadimkom „mali diktator“, Recepom Tayipom Erdoganom, van Turske često opisanom kao diktator, Ilhamom Alijevim, kojeg u Azerbejdžanu niko ne smije nazvati diktatorom, te liderom ruskog Tatarstana, da bi se valjda razgovori spustili i na Dodikov, entitetski nivo.
Svi ovi nacionalni lideri su autokrate, nisu punim srcem u zapadnoj koaliciji za odbranu Ukrajine i često vode politike nezamjeranja ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Licemjerni Zapad toleriše diktatore u Bakuu, Ankari i malog diktatora u Budimpešti i prema njima ima drugačije kriterije nego prema Vladimiru Putinu prije agresije na Ukrajinu.
Međutim, to je stvar Zapada i morala, a skoro svaka politika je amoralna. Ovdje je pitanje bosanskohercegovačkih izbora i svrstavanja u ime ljudi koji žive u BiH. Sudeći po članovima Predsjedništva BiH, zemlja je na obje strane linije fronta u Ukrajini, ili stremi istovremeno i ka liberalnoj demokratiji i kvazi-diktatorskom režimu u nekom novom svjetskom poretku.
Da li iko shvaća takvu državu ozbiljno u svijetu, bilo demokratskom, bilo autokratskom? Do sada to nije bio slučaj, a sada zapravo postoji šansa da se ta i takva BiH uzdigne u soft power. Rat u Ukrajini će se završiti kao i svi drugi ratovi – za pregovaračkim stolom gdje će se ili neki kompromis dogovoriti ili će poražena strana pristati na diktat pobjednika.
Svijet je počeo opipavati mogućosti za završetak sukoba organizacijom prvih razgovora o miru u Danskoj početkom ljeta ove godine. Pošto je Danska članica i EU i NATO, pruža obilatu pomoć Ukrajini, niko nije imao prevelika očekivanja od njihovog domaćinstva mirovnim razgovorima. Kada je nešto kasnije Saudijska Arabija pozvala četrdesetak zemalja, uključujući Kinu i niz autokratskih sila koje blagonaklono gledaju prema Rusiji, iako je sama Rusija bila odsutna, pažnja svijeta okrenula se ka Džedi. Ništa bitno nije dogovoreno osim da svi žele nastavak – treći susret.
Ovo je šansa za Bosnu i Hercegovinu.
Saudijska Arabija je bila adekvatan domaćin jer krunski princ Muhamed bin Salman ima korektne odnose sa Putinom, učestalo preispituje odnose sa SAD-om i ambiciozan je za sebe i svoju zemlju.
Bosna i Hercegovina ima Dodika i Cvijanović, koji često remete ustavni poredak države, ali koji napokon mogu poslužiti, samo Cvijanović zapravo, pošto je Dodik nižeg nivoa, kao mamac za mirovne pregovore o okončanju rata u Ukrajini. Komšić i Bećirović do sada su se čvrsto dokazali na zapadnoj strani i kao sljedbenici NATO-ove strukture bezbjednosti. Stoga je Sarajevo idealno mjesto za treću rundu razgovora i pregovora o miru u Ukrajini. Teško je naći još jednu zemlju u svijetu gdje državni vrh istovremeno blagonaklono gleda i prema Moskvi i prema Washingtonu, Londonu i Bruxellesu.
Možda tročlano Predsjedništvo i nije tako loše rješenje za državu ako ta zemlja ima neke koristi od takvog vrha države. Do sada ga baš i nije imala.
Mogućnost je tu.
