Benjamina Karić je idealna čelnica glavnog grada Bosne i Hercegovine. Svojim likom i djelom utjelovljuje dominantne prakse u državi poput lažirane demokratije, autoritarne vlasti, neliberalnih ideologija, štaviše antiliberalnih, populističkih metoda, nedostatka vladavine prava, konfliktnim odnosima sa svima koji ne misle poput nje, te generalno dajući nesebičan doprinos kvazidemokratiji u BiH.
Do njenog zauzimanja fotelje originalno predviđene za zaslužnog građanina koji nije ideološki i etnički odgovarao dogovorenoj koaliciji, troje etničkih lidera neprikosnoveno je kontrolisalo sopstvene prostore. Od njenog „oktroisanja“ u Sarajevu, ona nije iskoristila priliku da od glavnog grada kreira oazu demokratije, otvorenog društva, funkcionirajućih institucija, potvrdi multikulturalnost i tako predstavi grad kao El Dorado evropskih vrijednosti, koji bi izazvao zavist ostatka države, bez obzira na entitet. Način njene vlasti po mnogočemu podsjeća na etničke vođe.
Maksima „Partije“ u 1984. Georga Orwella je da „ona(j) ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost: ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost.“ Na drugom mjestu, Orwell tvrdi kako „znamo da ko god dođe na vlast, nema namjeru odreći je se.“
Autokrate u Bosni i Hercegovini očajno se nastoje održati na vlasti kako bi mogli interpretirati prošlost na način koji im obezbjeđuje kontrolu i vlast u budućnosti. SDA i Bakir Izetbegović čak su promijenili retoriku koja je sada učestalo antiamerička. Svi srpski nacionalistički pokreti bili su i ostali izrazito antiamerički, što pojačava apsurdnost stavova Bakira Izetbegovića koji, uz razliku u pristojnosti, postaju sve sličniji onima Milorada Dodika.
Treći „stub“ vlasti dejtonske BiH također kontroliše prošlost, što je vidljivo iz nemogućnosti lokalnih vlasti u Mostaru da pronađu ikakav trag koji bi naveo istragu prema bombašima i vandalima – skrnaviteljima Partizanskog groblja. Jednostavno, ekstremno nacionalistička interpretacija prošlosti, osigurava vlast u sadašnjosti kroz koju takve elite vide prosperitetnu budućnost, makar za sebe i najpodobnije i najbliže.
I ne čitajući Orwella, nacionalisti u BiH uspješno ga primjenjuju u praksi. Može li se u ovaj kontekst postaviti diverzantsko postavljanje Tvrtka u Titovoj ulici? Institucionalna odluka nije postojala, tražena je rupa u zakonu da se spomenik postavi makar privremeno, odgovornost za trošak je nepostojeća, proces nedemokratski, a krajnji rezultat polarizacija građanstva. Zamislite samo situaciju da opština naloži uklanjanje spomenika nakon isteka privremene dozvole.
Uprkos značajnom intervencionizmu međunarodne zajednice, konsocijacijski model upravljanja nije proizveo demokratiju u BiH. Populističkom mobilizacijom, vladavina tri autarkična nacionalistička lidera kreirala su tokom decenija komunitarni model demokratije.
Ovi procesi su efektivno etablirali tri paralelna, skoro pa mononacionalna društva unutar jedne države. Čvrstom i nadasve nedemokratskom vladavinom učvršćena je autokratska vlast na podnacionalnom nivou. Sve zajedno, zbog konsocijacijskog modela koji sprečava bilo kojeg autokratu da dominira državom, dobija se privid demokratije, dok je zapravo Bosna i Hercegovinapostala kolekcija tri autarkična modela vlasti.
Samo Dayton sprečava kreiranje i četvrtog paralelnog društva u Sarajevu, jer voljna političarkasklona autokratskim metodama je institucionalizirana. Društvo u Sarajevu, koje ju nije izabralo, nema institucionalan način da spriječi takve namjere. Gradsko vijeće bi moglo, mada se pokazalo poslušničkim ka njenim zahtjevima i preostaje jedino da njena partija preventivno djeluje.
Neformalni oblici vladavine dominantni su u paralelnim društvima. Institucije su slabe, uz snažne teokratske utjecaje, ali znaci demokratije ipak postoje poput periodičnih izbora, prisutnosti civilnog društva te nekolicine nezavisnih medija. Hibridnost režima, simbioza demokratskih praksi i autokratskog upravljanja, potvrđuje se upravo tokom izbora koji imaju teoretski demokratske karakteristike, dok ukorijenjene neformalne partijske mreže utječu, ako već potpuno ne kontroliraju, lokalne izborne komisije.
Demokratski elementi, dakle, postoje, ali oni nisu liberalni. Gradonačelnicu nisu izabrali njeni građani, ali to očito nije prepreka u nametanju svoje volje onima koji joj nisu dali glas.
Politička mobilizacija masa sredstvima i metodama populizma kreirala je komunitarni oblik demokratije, sastavljen od tri paralelna monoetnička društva – komune. Neprijatelj takvog oblika zajednice je multietničko društvo, koje su nacionalisti skoro potpuno uspjeli eliminisati.
Multietnički koncept, koji iskreno zagovara još samo mali broj političkih partija, već je dobro urušen, ali njegov završetak sada se može obistiniti akcijom iznutra. Pored tri nacionalistička autokrata, u glavnom gradu, sa snažnom bazom za multietničnost, titularno je na čelu ambiciozna političarka koja formalno pripada SDP-u, praksom populistima, a ideologijom neliberalnim opcijama. Sve zajedno kreira to od nje prilično autoritarnu „prvu damu“ Sarajeva.
Razlikuje se gospođa Karić od nacionalističkih vođa jer ne zabranjuje paradu ponosa, ali odbija zahtjeve organizatorica i organizatora parade da se Vijećnica osvijetli duginim bojama, nakon što je ista zgrada bila osvjetljena svakim mogućim povodom, a i bez njega, bojama zastava raznoraznih zemalja. Na kritiku zbog odbijanja LGBTQ zajednice, gospođa Karić je hitno odlučila da se ukida praksa projiciranja bilo kakvih zastava na zgradi Vijećnice. Njenu odluku formalno je kasnije usvojilo gradsko vijeće.
Na jednom primjeru dokazala se i kao autokrata – sama je odlučila a institucija je naknadno formalno usvojila njenu odluku; kao neliberalna – vrijednosti LGBTQ zajednice se poštuju i čuvaju u svim liberalnim društvima, a i kao populista – nacionalistički političari i partije koje vladaju populističkim metodama redom se suprotstavljaju paradi ponosa i jednakosti pripadnica i pripadnika seksualnih manjina.
Benjamina Karić, a ne gradsko vijeće, je sama odlučila da nagradi pripadnike antiustavne organizacije Anti Dayton pokret, obrazloživši da nagrađuje njihov humanitarni rad, a ne protivustavno djelovanje. Doktorica prava tako je podsjetila pažljivije kroničare na opravdanja radikalnog krila HDZ-a za imenovanje ulice po Milu Budaku koji su, tada pritješnjeni, tvrdili da je čast upriličena zbog Budakovog književnog djela, a ne zbog zločina ustaškog režima čiji je Budak bio doglavnik.
Sklonost jednostranom donošenju i provođenju odluka višekratno je potvrđena. Nepromijenjen tekst table na Vijećnici, postavljeni tekst na Kazanima, rezultati su njenih i samo njenih odluka. Manje je tvrdoglava bila kod renoviranja stanice na Bistriku, pa je naknadno dodan i ćirilični natpis koji je ona izostavila, uz dodatni trošak.
Ukoliko se povjeruje da njeno članstvo u SDP-u znači i njen ideološki otklon od nacionalizama i populističkih metoda, način odlučivanja te upitnost samih odluka, izbjegavanje institucija i pravom utvrđenih procesa, svrstava Benjaminu Karić u grupu „vladara“ i „vladarica“ u Bosni i Hercegovinikoji se u najkraćem mogu opisati kao autokrate ili sa autokratskim tendencijama.
To je opasnost ne samo za današnje Sarajevo koje je imalo šansu da bude lučonoša demokratije, vladavine prava i otvorenog društva u zemlji, već je to opasnost i za budućnost BiH. Ako su državu na aparate za održavanje života doveli Dodik, Izetbegović i Čović, opasnost je da neko drugi može te aparate isključiti.
Opasnost je rođena Londrc.
